PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 3. dio

Povlačimo se pod vatrom jer nas neprijatelj ne želi pustiti bez novih gubitaka. Od naše kuće do škole u koju se namjeravamo povući udaljenost je oko sedamdeset metara čistine, pa postoji velika mogućnost da netko od nas bude pogođen. Osim iz naše kuće izvlače se i ljudi iz kuća koje se nalaze pored naše. Najgora je teška strojnica koja neprestano puca po području kojim trebamo proći da bismo stigli do škole.

PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 2. dio

Velika je konfuzija u našim redovima jer uopće ne dobivamo potpune informacije s drugih položaja, veze slabo rade. Većina baterija na „motorolama“ su prazne i nije ih moguće napuniti. Ne usudimo se  baš previše samostalno šetati od kuće do kuće i raspitivati se o situaciji. Toliko smo blizu neprijatelju te se lako može dogoditi da na svojoj crti obrane budemo zarobljeni ili ubijeni.

POVRATAK KUĆI

KNJIGA GORANA HILLERA: “ISPOVIJEST ZAROBLJENIKA” POGLAVLJE: POVRATAK KUĆI Prvi put nakon dužeg vremena u selu Polju sam se osjećao sigurno i spavao sam kao nikada do tada. Znao sam da nisam u neposrednoj opasnosti i da mogu mirno zaspati. Tek ujutro smo počeli razgovarati o onome što nam slijedi. Shvatili smo da nam je majka…

PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 1.dio

Upravo riječ u naslovu poglavlja – pakao – najbolje opisuje stanje na tom dijelu bojišnice zadnjih mjeseca dana borbi za Vukovar. Bitka je bila posebno iscrpljujuća i teška, a tome u prilog najbolje svjedoči podatak kako je od ukupnog brojnog stanja 157 ljudi, 50-tak poginulo i 70-tak ranjeno. Poslije bitke za Vukovar vratio sam se u postrojbu i na ratište, te kao pripadnik “Tigrova” sudjelovao u svim najvažnijim operacijama Hrvatske vojske. Ipak, moram priznati kako nikada više nisam vodio takvu bitku kao što je to bilo na Prvomajskoj u Vukovaru 1991. godine. Žao mi je što u knjizi nisam mogao spomenuti mnoge ljude čija imena nisam znao, a zasigurno su zaslužili da njihovo ime ostane upisano u povijesti stvaranja domovine Hrvatske.

Konačno u Vukovaru

Sjećanje mi se vratilo na 30. rujna 1991. godine, kada smo krenuli prema Vukovaru i bili sretni zbog toga što odlazimo na trenutno najopasnije ratište u Hrvatskoj. Naš put autobusom prema Vukovaru počeo je oko 15 sati uz hrvatske domoljubne pjesme koje smo iz srca svi naglas pjevali. Naša raspjevanost i sreća izvirali su iz ispunjene želje našeg zapovjedništva, a to je – otići u Vukovar i boriti se za svoju domovinu.