Nakon početnog oduševljenja sjetim se oca i brata. Pitam kolegu je li ih vidio, a on mi kaže da su ovuda prošli prije 5 do 6 dana i da ih od tada više nije vidio. Još jedno olakšanje. Znači da su izišli i da se još nisu vratili nazad. Bar ne ovuda.
„Gdje su mi majka i baka?“ nastavljam ispitivati.
„Baka je nakon vašeg odlaska drugi dan pala u komu i umrla ne probudivši se iz nje, a majka ti je otišla u Slavonski Brod nakon njezine sahrane. Ovdje više nema ni žena ni djece.
Ostala je samo vojska. Primi moju sućut.“
„Hvala! A gdje je baka sahranjena?“ pitam ga.
„Tu, u Polju, na groblju. Jedino se tu mogla sahraniti“, odgovara mi.
Pitam ga ima li netko telefon da se mogu javiti tetki i tetku koji su živjeli u Slavonskom Brodu jer pretpostavljam da su moji kod njih. Saznajem da telefoni ne rade već danima i da ne postoji nikakva veza s ostatkom svijeta. Mobiteli u to vrijeme još nisu postojali u našim krajevima. Zajedno s njim odlazim do ujaka koji je tu živio. Nakon što sam kratko pokucao, ulazim u kuću. Ukućani su za stolom. Nekoliko trenutka me svi gledaju kao duha, a onda odjednom svi ustaju i istovremeno me nešto ispituju. Netko se sjetio upitati jesam li gladan. Naravno da sam gladan. Sjeo sam za stol i prvi put nakon dugo vremena pojeo toplu juhu. Bio je to za mene poseban okus.
Saznao sam da sa Slavonskim Brodom postoji komunikacija preko Bijelog Brda i Koraća, ali sam morao naći nekoga da me odveze tamo automobilom. Moj bratić koji je živio u Polju upravo se vratio iz Bosanskog Broda te je morao ići na smjenu straže. Obećao mi je da će me sutra odvesti. Bio je to još jedan dan iščekivanja, ali sada sam bio među svojima i to mi nije toliko teško palo. Bilo mi je bitno da što prije vidim oca i brata kako se ne bi vratili u Liješće.
Nakon ručka sam izišao van i sjeo na travu pod neku šljivu uživajući u slobodi. Činilo mi se da osjetim miris svake travke kao nikada do tada. U daljini se čula jeka topovskih granata, ali meni to ništa nije smetalo. Kada se jednom nađeš iza neprijateljskih linija, onda ti svaki problem u usporedbi s tim izgleda kao igra.
Odjednom se kraj mene odnekud stvorio pas kojega sam poveo iz rodne kuće kada smo krenuli prema Polju. Toliku radost kod životinje nikada prije ni poslije nisam vidio. Ja sam sjedio na travi, a on se trljao uz mene kao da mi pokušava ući ispod majice. I on se sve ove dane vjerojatno osjećao kao da su ga svi napustili, a sada je nakon dužeg vremena ugledao svoga vlasnika. Nažalost, njega nisam mogao povesti dalje sa sobom te sam ga opet morao ostaviti kod očeva ujaka.
Prošao je i taj dan i svanulo je jutro. Po mene je došao bratić. Sjeli smo u auto i krenuli smo prema Bijelom Brdu. Prešli smo rijeku Ukrinu preko nekog privremeno napravljenog mosta i nakon otprilike sat i pol vožnje bili u Bosanskom Brodu. Javili smo se u krizni štab i ispričavši moju priču zatražili potvrdu za prelazak u Slavonski Brod. Kada sam u kriznom štabu rekao kako se prezivam, svi su podigli glave i za trenutak ušutjeli. Obraća mi se zapovjednik kriznog štaba: „Ti si taj Hiller kojega mi pokušavamo već danima razmijeniti, a nikako ne ide. Znaš li ti da smo za tebe davali trojicu njihovih i da te oni nisu dali, a sada si došao sam. Prije pola sata otac ti je bio ovdje da provjeri ima li ikakvih razmjena za danas dogovorenih.“
Ja sam samo gledao u njega.
„Znači nema više niti jednog Hillera u Liješću“, zapovjednik provjerava.
„Nema“, odgovaram mu uzimajući potvrdu u ruke. Bila mi je to najdraža moguća informacija. Moji se nisu vratili. Ako Bog da, vidjet ćemo se danas. Sjedamo u automobil i krećemo prema mostu. Imam osjećaj da ću eksplodirati od uzbuđenja. Prvi doticaj s hrvatskim tlom za mene je poseban osjećaj. Sada znam da neprijatelji nikako ne mogu do mene. Granate i avioni mi u tom trenutku uopće nisu bili bitni. Najradije bih izašao iz automobila i poljubio toliko željenu hrvatsku zemlju.
Kada smo stigli do kuće moga tetka, zatekao sam ga kako lijepi keramičke pločice. U prvi trenutak me nije prepoznao, a onda se počeo radovati kao malo dijete. Prvo je krenuo do telefona pa se vratio oprati ruke pa opet do telefona. Vidio sam koliko je bio uzbuđen pokušavajući telefonirati. Pitao sam gdje su moji, a on mi je rekao da je otac još jutros rano otišao do kriznog štaba u Bosanskom Brodu. Kako se nije vraćao do poslijepodne i brat ga je otišao tražiti, a majka je otišla u Caritas prijaviti boravak kako bi dobila nešto hrane. Sjeo sam na pleteni stolac i čekao da se vrate. Ne znam koliko je dugo trajalo, ali činilo mi se kao čitava godina dok se vrata konačno nisu otvorila i na njima se pojavio moj brat. Ušao je smrknutog lica, a ja sam gledao u njega. Zastao je i gledao me kao u duha.
„Što je, zar me nećeš pozdraviti?“ upitao sam ga.
Prišao mi je i zagrlili smo se kao da nam je to zadnji put.
„Kako si ti došao?“ upitao me.
„Izvukao me Mirko Ceran“, odgovorio sam.
„Tko je to?“
„To ti je Spasin nećak.“
„Otkud on da tebe izvuče“, upitao me s nevjericom.
„To je zbog one vožnje u Doboj.“
I njemu je to, kao i meni, bila nevjerojatna priča, ali ipak moja stvarnost.
Sjeli smo u automobil i pošli tražiti oca po gradu. U to vrijeme su padale granate po cijelom gradu i grad je izgledao napušteno. Na ulicama su bile grane koje su granate otkinule s drveća koja su bila zasađena uz cestu. Bio je to prizor kao iz apokalipse, a ja sam i u njemu nekako uživao.
Nakon pola sata ugledali smo oca kako besciljno korača gradom. Brat je istrčao iz automobila i pošao prema njemu smijući se, a otac je samo začuđeno gledao prema njemu. Poslije mi je rekao kako je mislio da je izgubio zdrav razum pa se smije. I on je ušao u automobil. Nakon nekog vremena bezuspješnog traženja majke, vratili smo se u kuću moga tetka i tetke. U meni je stalno neki ružni osjećaj da će se nešto opet zakomplicirati i da kraj neće biti tako sretan kao što smo priželjkivali. Nedugo nakon toga na vratima se pojavila i majka. Svi smo skočili na noge i zagrlili se kao nikada do tada. Niz lice su nam tekle suze radosnice. Ni sami nismo mogli vjerovati da nam je obitelj opet na okupu i da smo prošli ovako kako smo prošli.
Poslije sam čuo da su mi tetka i majka u župi organizirale molitvene zajednice i da je po devet žena postilo o kruhu i vodi za naš izlazak. Organizirali su i molitvene zajednice tijekom mise.
Uz te molitve i sve krunice koje smo mi molili u zarobljeništvu, shvatio sam da oni nisu imali nikakve šanse u borbi s nama.
Nisam znao kako će se to dogoditi, ali sam cijelo vrijeme boravka u logoru vjerovao da će Bog naći način da nas izbavi odande što se na kraju i dogodilo.
Nakon pola sata skinuo sam prljavu majicu, dao ju majci kako bi ju pokušala oprati i osušiti peglom dok se ja istuširam kako bih ju opet obukao. Na to je skočila moja tetka i dala mi majicu svoga sina. Skinuvši zimske čizme i obukavši tuđe papuče i majicu, zavalio sam se u pleteni stolac.
Zatvorio sam oči i osjetio intenzivan miris slobode.
Bio je to početak mog novog života u Slavonskom Brodu. Nastavlja se…
1 komentar