Autor teksta: Adrian Cvitković, mag.hist. Tekst je samo dio njegova diplomskog rada na “Hrvatskom katoličkom sveučilištu” u Zagrebu, Odjel za povijest. Naslov diplomskog rada iz lipnja 2018. godine: “Obrana grada Vukovara u potpunom okruženju (01. listopad 1991. – 20. studeni 1991.)”. Ovaj tekst objavljujemo kao podsjetnik na ono što je prethodilo Domovinskom obrambenom ratu i agresiji na Vukovar i Hrvatsku. Osobito je važno prisjetiti se na današnji dan događanja u Borovom Selu, 2. svibnja 1991. godine, kada su iz zasjede i na podmukao način srpski pobunjeni teroristi ubili 12 hrvatskih policajaca.
Uvod
Bitka za Vukovar se često nalazi kao središnja tema u suvremenoj hrvatskoj historiografiji budući da je jedna od najkrvavijih bitaka cjelokupnog Domovinskog rata. Zbog rijetko viđenog fenomena dugotrajne obrane postala je najvažniji događaj u prijelomnim trenucima stvaranja Republike Hrvatske. Ovom temom su se bavili mnogi pojedinci, sudionici samih događaja i brojni znanstvenici.
Predmet ovog rada je vojna analiza bitke za Vukovar u jesen 1991. godine, zatim sastav, planovi i djelovanje sukobljenih strana tijekom bitke te posljedice koje je ista imala na svaku od njih. Područje istraživanja obuhvaća prostor istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, s težištem na šire područje grada Vukovara
Glavni cilj rada je pomoću analize dostupne literature i izvora prikazati stanje i događaje tijekom 1991. godine s naglaskom na mjesece listopad i studeni. U radu će se detaljno predočiti snage koje sudjeluju u bitci, njihovi planovi, od zamisli do (ne)realizacije, kao i ključni događaji na svakoj od sukobljenih strana u razdoblju koje istraživanje obuhvaća. U radu su priloženi kartografski prikazi te dokumenti u kojima se prikazuju namjera i konkretno djelovanje sukobljenih strana u pojedinim razdobljima bitke. Naposljetku će se, kritičkom analizom, odgovoriti na pitanja: jesu li hrvatske snage mogle obraniti Vukovar 1991. godine te koliko je učinjeno u namjeri da se Vukovar obrani, značaj obrane Vukovara i svrstava li se bitka za Vukovar u sferu vojne taktike ili vojne strategije.
Prethodnice bitke
Sukob hrvatskih policijskih snaga i pobunjenih Srba, u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine, označio je početak novog razdoblja u općini Vukovar. Dotadašnji relativan mir je nepovratno izgubljen, a Vukovar i njegova okolica su počeli s intenzivnim pripremama za rat. Masakru u Borovu Selu je prethodio napad na policijsku ophodnju u Savulji, naselju blizu Borova Sela, koji se dogodio u noći 1./2. svibnja. Dva, lakše ranjena policajca, uspjela su se izvući dok su dvojica zarobljeni i predani srbijanskoj miliciji u Novom Sadu. Hrvatska strana nije imala informacije o lokaciji zarobljenih pa je angažirana Posebna jedinica policije PU Vinkovci za njihovo izvlačenje. Akciju je vodio Stipe Bošnjak. Pripadnici policije su neometano, oko podneva, prošli barikadu na ulazu u Borovo Selo i stigli do središta mjesta gdje su iznenada napadnuti. Pokušaji hrvatskih snaga da pristignu u pomoć iz smjera Osijeka i Borova Naselja, onemogućili su pobunjeni Srbi na ulazu u Borovo Selo. Sukob je završen dolaskom 12. pgmbr JNA u Borovo Selo oko 14 sati. JNA je uspostavila tampon-zonu između sukobljenih strana i okrenula tenkovske cijevi prema Borovu Naselju i Vukovaru. Nakon intervencije JNA, hrvatski policajci su se uspješno izvukli iz Borova Sela. Gubici na hrvatskoj strani su bili veliki, 12 poginulih i 21 ranjeni policajac dok su pobunjeni Srbi priznali smrt jedne i ranjavanje četiri osobe. U akciji je poginuo i zapovjednik Stipe Bošnjak. Srbijanska policija je, 2. svibnja navečer, predala dvojicu zarobljenih policajaca hrvatskoj strani na mostu kod Bogojeva.
Stanje u vukovarskoj općini se potpuno promijenilo nakon tog događaja. Sva sela u općini su podigla barikade, a dio srpskog stanovništva je izbjegao u Vojvodinu. U sela sa srpskom većinom su jedino mještani i JNA mogli neometano ulaziti, a sukobi između policije i pobunjenika su bili sve češći. Konfuznom stanju je pridonijela i JNA stavljajući jedinice u punu borbenu gotovost s mogućnošću odgovora na eventualne napade pripadnika hrvatskih institucija i osiguranjem vojnih objekata. U sastav Tuzlanskog korpusa su poslani 1. mehanizirani bataljun 453. mbr iz Srijemske Mitrovice i 2. mehanizirani bataljun 36. mbr iz Subotice, a koji su se smjestili u Vukovar i Vinkovce. Riječna ratna flotila je onemogućavala djelovanje hrvatske policije na Dunavu. JNA je, tijekom 6. i 7. svibnja, zaposjela mostove na Dunavu između Batine i Bezdana odnosno Iloka i Bačke Palanke pripremajući teren za neometano dovođenje novih snaga na prostor Hrvatske. Uz to, provedena je i mobilizacija dijela snaga prema ratnom ustroju. Odaziv na mobilizaciju se kretao od 95 do 105 posto te je u njoj mobilizirana većina snaga koje će kasnije sudjelovati u napadima na Vukovar. Poziv je dobio sav pričuvni sastav 1.pgmd, a 453. mbr i 211. okbr su domobilizrane.
Zbog naglog porasta napetosti, u Vukovaru je 9. svibnja organiziran sastanak predstavnika republičke i savezne razine. Rezultat sastanka je bilo osnivanje koordinacijskih skupina zbog različitih gledišta sudionika sastanka na tragične događaje koji su se zbili. Nakon sastanka je nastalo svojevrsno zatišje, a barikade su posvuda uklonjene osim oko sela Negoslavci i Trpinja. U svibnju je Marin Vidić-Bili postao predsjednik općine umjesto dotadašnjeg predsjednika Slavka Dokmanovića. Na mjesto sekretara za narodnu obranu imenovan je Tomislav Merčep umjesto Živka Sekulića, a članovi HDZ-a su preuzeli Radio Vukovar preimenovavši ga u Hrvatski radio Vukovar.
Ljeto 1991. godine
U lipnju 1991., političko vodstvo pobunjenih Srba je težilo stvaranju autonomnih oblasti. Srpsko nacionalno vijeće je odlučilo raspisati referendum za izjašnjavanje o položaju srpskog naroda u budućoj jugoslavenskoj zajednici. Referendum je proveden 23. lipnja te je donesena „Odluka o položaju srpskog naroda iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema u jugoslavenskoj državnoj zajednici”, a u kojoj je zaključeno kako će se spomenuta područja odvojiti od RH kada se ista razdruži od SFRJ.
Druga polovica lipnja je protekla u eskalaciji incidenata između stanovništva srpske i hrvatske nacionalnosti. Zbog toga se krenulo u žurno jačanje snaga obrane. Kako je za istočnu Hrvatsku planiran ustroj četiriju pričuvnih i jedne djelatne brigade ZNG-a, pričuvne su bile raspoređene u Osijeku, Vinkovcima i Slavonskom Brodu. Iz pričuvne brigade u Vinkovcima se planirao odvojiti jedan bataljun za Vukovar, ali je zbog nedovoljnog broja pričuvnika formirana četa ZNG-a pri PU Vukovar. U tom razdoblju su počela pristizati prva pojačanja iz unutrašnjosti zemlje. Na područje Iloka i Opatovca su stigli pripadnici 1. br. ZNG-a te pripadnici specijalnog bataljuna Zrinski. PU Vukovar, koja je nakon formiranja imala 280 ovlaštenih policajaca, počela je krajem mjeseca dobivati pomoć iz drugih PU, ponajviše PU Varaždin i Slavonski Brod.
JNA je primijetila pojačanja s hrvatske strane, ali su njihove procjene o brojnosti hrvatskih snaga u tom trenutku bile precijenjene u odnosu na stvarno stanje na terenu. Pobunjeni Srbi su počeli osnivati ratne štabove ili postrojbe po tradiciji i imenu prostorne strukture TO čime su se intenzivno pripremali za nadolazeći ratni sukob. Kada se krajem lipnja završavao sukob u Sloveniji, JNA je mehaniziranim snagama krenula prema granici Hrvatske i Srbije gdje se razmjestila početkom srpnja. Istovremeno su pobunjeni Srbi nastojali provokacijama proširiti područje pod njihovom kontrolom.
Iako je krajem lipnja hrvatsko vodstvo tražilo od JNA da smanji bojnu gotovost svojih postrojbi uz prijetnju da će se ZNG suprotstaviti njenim postrojbama, prevladavala je naredba o izbjegavanju izravnog sukoba s JNA. Hrvatske snage su se teškom mukom pridržavale naredbe, pogotovo u Slavoniji. To se najbolje očitovalo na primjeru sela Ćelije koje se našlo na udaru pobunjenih Srba i JNA. Nakon što je obrana dobila, 2. srpnja, ultimatum za predaju, malobrojni branitelji i stanovništvo koje se još nalazilo u selu, povukli su se 8. srpnja iz istog, a pobunjeni Srbi su selo opljačkali i zapalili. Osvajanjem Ćelija, prostor na sjeveroistoku vukovarske općine se uspio povezati u kompaktnu cjelinu, a u čijem je zaleđu, pod hrvatskom kontrolom, ostao Vukovar odijeljen od Aljmaša i Erduta.
Pokret kolone jedinica JNA prema Šidu krajem lipnja, skrenuo je pozornost sa sjeveroistočnog dijela RH. Dijelovi 51. mbr, neometano su zaposjeli most između Erduta i Bogojeva čime su sva tri mosta na Dunavu bila pod kontrolom JNA. Nedugo zatim je dio snaga 36.mbr uveden i razmješten na područje Baranje.
Hrvatske snage su 4. srpnja, u cjelodnevnoj borbi protiv pobunjenih Srba, uspjeli su uspostaviti potpuni nadzor u Borovu Naselju. Neuspjeh je zabilježen u pokušaju osvajanja sela Mirkovci, srpskog uporišta neposredno pored Vinkovaca.
Sljedećeg dana se u Beogradu održao sastanak na kojem je Slobodan Milošević tražio od Veljka Kadijevića da se JNA, u roku 2-3 dana, koncentrira na crtama: Neretva na jugu, Vinkovci-Sava na istoku, pravcu Karlovac-Plitvice, oko Osijeka i u Baranji kako bi se pokrio čitav teritorij na kojemu žive Srbi do potpunog raspleta tj. do konačnog opredjeljenja na referendumu. U Komandi 1. VO je, u noći 7./8. srpnja, napisana zapovijed za angažiranje snaga JNA u Slavoniji. Plan je bio da 1. pgmbr i dijelovi 12. pgmbr izbiju na crtu Virovitica-Pakrac-Kutina trima pravcima: Srijemska Mitrovica-Šid-Đakovo-Našice-Virovitica, Bogojevo-Osijek-Đakovo i Šid-Vinkovci-Vrpolje-Slavonski Brod-Nova Gradiška-Kutina. Nakon dostizanja crte, snage su trebale biti spremne za daljnja djelovanja. U zapovijedi je označena spremnost za pokret (9. srpanj u 4:00h), ali ona nikad nije realizirana. Razlog se još uvijek nagađa iako se za isti uzima bojazan od reakcije međunarodne zajednice, posebice zbog Brijunskog sporazuma. JNA je odustala od ofenzive, no četiri mehanizirane brigade su ostale uz granicu. U istočnoj Slavoniji, Baranji, Srijemu i pograničnom području Vojvodine je bilo raspoređeno oko 350 tenkova te više stotina borbenih vozila pješaštva i oklopnih transportera.
Zbog slabih rezultata u pothvatima hrvatskih snaga, zapovjednik ZNG-a te ministri obrane i unutarnjih poslova RH su, 8. srpnja, donijeli odluku o napuštanju brigadnog sustava i prelazak na borbu po teritorijalnom načelu. Područje Hrvatske je podijeljeno na regionalna zapovjedništva ZNG-a. U Osijeku je, 21. srpnja, osnovan Štab za obranu Slavonije i Baranje iz kojeg se zapovijedalo svim snagama istočne Slavonije, a na čelu mu je bio pukovnik Franjo Pejić. Time se nastojala ostvariti bolja suradnja policije i ZNG-a, pojačati disciplina i smanjiti utjecaj lokalizama u donošenju odluka.
U Vukovaru je, 23. srpnja, raspuštena Skupština općine Vukovar čime je upravna vlast potpala u ruke povjerenika Vlade RH Marina Vidića-Bilog. Isti je obnašao funkciju predsjednika Kriznog štaba u Vukovaru. Naime, hrvatsko vodstvo je tada donijelo odluku da se, prema mirnodopskoj organizaciji, osnuju Krizni štabovi na svim razinama, od općine do Republike. Na taj način je na čelu Štaba u Vukovaru bio vladin povjerenik M. Vidić-Bili, a njegov pomoćnik i tajnik je bio Stipe Ivanda. Vidić-Bili se ubrzo sukobio s T. Merčepom, kojeg je optužio za samovolju u gradu. Merčep je u kolovozu povučen u Zagreb, a na mjesto sekretara za narodnu obranu je postavljen Josip Gaža. U srpnju je na mjesto ravnateljice Medicinskog centra Vukovar imenovana dr. Vesna Bosanac. U jeku priprema za obranu, eskalirali su problemi oko ustrojavanja 4. bataljuna 3. br. ZNG zbog općenito slabog stanja spomenute brigade. U problematiku se izravno uključilo Ministarstvo obrane te je za zapovjednika imenovan Ivica Arbanas umjesto Stipana Radaša. Blago Zadro je imenovan za zamjenika, ali pukovnik Pero Perić tvrdi kako je on obavljao tu dužnost. Iako I. Arbanas tvrdi kako je dužnost prihvatio kao privremeno rješenje do dolaska školovanog zapovjednika, M. Vidić-Bili je tada protestirao tvrdeći kako su imenovani „ljudi bez ikakvih kvalifikacija i stručnih znanja u tom području“.
Krajem srpnja su započeli minobacački napadi i napadi Riječne ratne flotile na Vukovar i Borovo Naselje, koji će se intenzivirati tijekom kolovoza. Početkom kolovoza, pobunjeni Srbi i 51.mbr JNA su zauzeli Dalj, Aljmaš i Erdut što je prouzročilo egzodus civilnog stanovništva riječnim šlepovima. Nakon toga su sukobi postali sve intenzivniji posebice na području Bijelog Brda i oko Vukovara, prema Borovu Selu. Hrvatska strana je uspjela, 3. kolovoza, neutralizirati prijetnju neprijatelja u prigradskom naselju Lužac čime je ono u potpunosti bilo stavljeno pod hrvatski nadzor. Time je obrana grada zaokružena u jedinstvenu cjelinu što će kasnije imati pozitivne afekte na obranu i opskrbu samog grada. Postupna okupacija Baranje je završena do 22. kolovoza, a 51.mbr je stigla do Bijelog Brda i Dalja čime je Vukovar doveden gotovo u okruženje. Nakon okupacije Baranje, očekivao se hrvatski protunapad pa se Tuzlanski korpus orijentirao na sprečavanje istog. Novosadski korpus se koncentrirao na hrvatske snage u Vukovaru, Borovu Naselju i Nuštru te moguća pojačanja za navedene.
Naručite naše knjige: https://vilimbook.com/
