Netko ga je nježno uzeo za ruku. Trgnuo se, na trenutak iznenađen što nije čuo korake. Umirio se jer je uz njega stajala njegova vjerna supruga Marija, koja nije htjela otići iz grada, čak i onda kada su ga napuštali i mnogi borbeno sposobni muškarci.
Iako ju je pokušao nagovoriti na sve načine neka ide k rodbini u Zagreb, odlučno je odbila, jer nije željela napustiti svoj grad, svoj dom, jer je smatrala da nema na to pravo u ime svih onih koji su ostali. Ostala je jer je ostao i On, s kojim je dijelila dvadeset pet godina predivnoga braka i trideset pet godina dosadašnjega života, jer ga je zavoljela kada joj je bilo samo jedanaest godina, a njemu samo deset. Ni strahota nadolazećeg rata nije ju mogla odvojiti od jedinog muškarca kojeg je toliko voljela. A ostala je, jer je i sama htjela pridonijeti obrani svoga doma i svoga grada. Odlučila je biti dio nadolazeće ratne kataklizme, iako je bila nježne konstrukcije, njegovana, uvijek dotjerana, našminkana i s urednom frizurom. Bila je i ponašala se kao dama, a tako su se prema njoj odnosili svi koji su je poznavali ili su je iz bilo kojeg razloga imali prilike susresti i upoznati. Ostala je iako je bila intelektualka sa završena tri fakulteta, kao i njezin Luka. Završila je s Lukom Pedagošku akademiju za nastavnicu biologije i kemije, a nakon toga Defektološki fakultet. Kad je Luka upisao i treći, Pravni fakultet, ona je upisala i završila Pedagogiju na Filozofskom fakultetu.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Mnogi su bili iznenađeni kad su vidjeli da je ostala, jer se nikako nije uklapala u situaciju koja je nastajala i odvijala se u gradu kada je „počelo grmjeti“. Bila je u bolnici pomažući oko ranjenika koliko bi joj prepustilo stručno medicinsko osoblje, nakon toga je prebačena u „Borovo Commerc“ u Borovo naselje gdje su bili smješteni na njegu pokretni i malo oporavljeni ranjenici. Luka se bojao ako neprijatelj presječe komunikaciju između Vukovara i Borova naselja da neće moći do nje, a želio je samo da u trenutcima za koje je već slutio da će uskoro doći budu zajedno. Zato je poslao sina koji je bio na punktu na Mitnici da s kolegom Krešom Kasalom ode po nju i prebaci je k sebi na Mitnicu, što su oni i učinili. Kada je sin teško ranjen, Luka ju je uz veliku pomoć i požrtvovanje kolege inspektora Milana-Miće Grejze dovezao k njemu u zgradu policije. Nakon što ju je Mićo uspio izvući iz Beograske ulice koja je cijeli dan do kasnih sati neprekidno „poravnavana“ granatama, prespavala je tu noć u spavaonici njegovih kolega na njegovom madracu. Ujutro ju je uspio dobrotom vlasnika kuće Stanislava-Buce Martina i njegove supruge Nane smjestiti u podrum njihove kuće, koja se nalazila direktno preko ceste nasuprot zgradi policije, pokraj dječjeg vrtića u kojem je također bilo smještenih ljudi. Luka je slutio skorašnji kraj i više je nije puštao daleko od sebe. Tu joj se pridružio kad je bilo evidentno da je grad pao i da neprijatelj uskoro stiže. Želio je da u tim najtežim trenutcima budu zajedno, pa ako im je „zapisano“ da budu ubijeni neka ginu zajedno, kao što su bili neprekidno zajedno od dječjih dana.
I evo, uspio je bar u tom naumu i sada je drži u zagrljaju u dvorištu te kuće, možda posljednji put. Premda je prilično smršavjela i bila blijeda, nedotjerana i uplašena, to nije u Lukinim očima umanjilo njezinu ljepotu kojom mu je uljepšavala tolike godine. Gledala je prema Nebu i čvrsto stiskala svoju malu ruku u njegovoj. Usne su joj se lagano micale. Molila se za spas svih ovih nesretnika koji su stisnuti u hladnim podrumima sa strahom očekivali svitanje novog dana, želeći da nikada ne svane. Gledao je Luka svoju Mariju pogledom punim ljubavi, ali i patnje što je po prvi put u životu neće moći zaštititi.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Lukino iskustvo i široko opće znanje su negdje u najskrivenijem kutku njegove intime ćutili svanuće dana u kojem nitko više nikome neće moći pomoći, nikoga zaštititi i nikoga obraniti od zla koje se svakim satom sve više nadvijalo nad ovaj napaćeni grad i iscrpljene, ogladnjele, uplašene nevoljnike.
Gledao je Luka svoju Mariju s neskrivenom ljubavi i divljenjem za sve što je šutke izdržala u ova tri mjeseca „pakla“, a da nijednom nije rekla da više ne može, da je gladna, da je umorna, da joj je hladno, konačno, da joj je žao što je ostala. Dapače, bila je sve vrijeme toliko prkosna i ponosna, bodrila je branitelje, sinove vršnjake i suborce. Iako je nježne tjelesne i unutarnje konstrukcije i lako zaplače kad joj je teško, kad je Luka došao u podrum i rekao joj da im je sin teško ranjen, da je noga bila u pitanju i da je u bolnici, nije suzu pustila. Samo je „progutala knedlu“, trznula tijelom i tiho upitala je li životno ugrožen i hoće li noga ostati. Kad joj je Luka rekao da je bio upravo kod njega, da je zbrinut i da ga je doktor Juraj Njavro osobno pogledao i rekao da će s nogom biti sve u redu i da će on još igrati nogomet, uzdahnula je, prekrižila se i ostala potpuno mirna. Bila je svjesna da ginu i drugi nečiji sinovi, da ostaju bez ruku i nogu i nijednog trenutka nije smatrala da je njezin sin iznimka. Bio je borac na prvoj crti, a oni su svakodnevno ginuli i bili ranjavani, i svi su se vrlo brzo mirili s time, jer je to bilo za očekivati. Nitko nije bio izuzet od granate i metka. I smrt i ranjavanje bili su dio svakodnevice. Njegova je Marija tvrdoglavo, poput većine onih koji su ostali, nepokolebljivo vjerovala u konačnu pobjedu. Čak bi se ljutila kad bi joj Luka, da drugi ne čuju, znao reći da se boji da je kraj blizu i da neće uspjeti.
Luka joj je obgrlio krhka ramena i nježno je pomilovao po lijepoj plavoj kosi, koja je i sada u ovim nemogućim uvjetima bila uredno složena u njemu tako poznatu i dragu frizuru, pa tiho prozborio:
– Ne boj se. Bit će sve u redu. Važno je da je naš jedinac na sigurnom. Živjet će! Izliječit će ga. Mlad je i snažan.
A onda je zastao kao da dvoji što reći, pa je nakon nekoliko trenutaka tiho prozborio:
– Što god da se meni dogodi, idi u Zagreb! Idi k sinu i čekaj me. Naša ljubav mora pobijediti. Volim te! Ako nas bilo što razdvoji na ovom„križnom putu“ koji nas očigledno očekuje, obećaj mi da ćeš uvijek kada je pun mjesec, kao što je sada, gledati u njega i misliti na mene, a ja ću činiti isto. Tako ćemo biti zajedno i davati snagu jedno drugome.
Klimnula je glavom i prvi put u ovome ratu tiho zaplakala. Poljupcima joj je Luka brisao suze i sam jedva sustežući svoje. Usmjerili su još jedan pogled k Nebu i šutke su uputili posljednju molitvu Bogu za spas od smrtne opasnosti koja se nadvila nad njih. Potom su se tiho, zagrljeni, vratili u mračnu neizvjesnost hladnog podruma u kojem je vladala mukla tišina.
Dogorijevala je posljednja lojanica. Neke je u mraku pogrbljene figure ipak savladao san. Negdje u kutu žarila se posljednja cigareta. Usnuli jecaj sitnoga glasa otkrivao je da tu ima i djece. Čuo se poneki teški uzdah, poluglasna molitva. Oni koji nisu spavali, pogledavali su se, nijemo razmjenjujući strahove koji su sve više rasli. Osluškivali su svaki šušanj koji je dolazio izvana, jer noć je bila prepuna neizvjesnosti. Svi su se sa zebnjom nadali da neće čuti škripu tenkovskih gusjenica ili u dvorištu bat vojničkih čizama koji se približava podrumu. Znali su da su u sličnim situcijama u osvojenim područjima u „čišćenju“ bacali granate u pune podrume.
Vrijeme kao da je stalo. Ništa se nije događalo. Pogledi su bili uprti prema izlazu iz podruma kao da svaki tren nekoga očekuju. S vremena na vrijeme čula se detonacija granate, kratki rafal strojnice,pojedinačni pucanj iz pištolja. Svakom je bilo jasno da je svaki pucanj i detonacija značila za nekoga okončanje svih patnji, ali i okončanje života. Nakon svega što se ovdje događalo u proteklih nekoliko mjeseci i u nastaloj situaciji, ljudi su dvojili kome je bolje; onima koji su skončali sa svim ovozemaljskim patnjama ili njima koji čekaju svoj kraj.
Polako su odmicali sati i sve se više bližio taj, za mnoge ove nesretnike, „Dan D“… Ili su se možda varali!? Možda će ipak sve biti dobro i baš onako kako je navodno potpisano s „jugovojskom“, premda su dotadašnja iskustva govorila sasvim drukčije.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/napustanje-podruma/
Prethodno: https://vilimbook.com/turobne-i-teske-misli/
