Obukao sam već radnu košulju i obuo cipele iz kojih sam izbacio deformirani tvrdi uložak, pa lagano krećemo dalje hodajući ravno dok kišica lagano pada.
Pokušavajući zadobiti neku naklonost, ali i biti dobar ratni zarobljenik, opet dižem ruke na glavu i lagano pratim ovu dugačku ulicu hodajući ispred njih.
Mare mi govori:
– Ma spusti, bre, ruke dole! Normalno hodaj!
Belgija ostaje iza nas, a mi nakon dvadesetak metara skrećemo desno pa hodamo do jedne ulice u koju skrećemo lijevo i po njoj nastavljamo ravno. Ulica je dugačka, njih dvojica ostaju oko dva metra iza mene, a Kinez mi govori: – Kreni dalje dole!
Naš hod je polagan i nakon dvjestotinjak metara dolazimo do jednog lijevog zavoja na kojemu mi Kinez govori da stanem.
Ravno ispred mene, prije samog zavoja, nalazi se njiva na kojoj su osušene stabljike kukuruza koje se dobro vide usprkos noći bez mjesečine. U sekundi mi prolazi glavom kako su me tu odlučili smaknuti i ostaviti na njivi, ali ne osjećam strah i neko razočaranje jer mi je to na neki način i povlastica nakon svega proživljenog. Moja reakcija je i za mene bila potpuno neočekivana:
– Molim vas, nemojte me ubit’! Pustite me u ovu njivu da pobjegnem, molim vas!
Izgovaram te riječi očekujući svaki čas taj pucanj koji će me poslati na Onaj Svijet. Malo sam se samo stisnuo i zgrčio u tijelu očekujući taj rafal i potiho počinjem moliti:
– Očenaš koji jesi na nebesima… – ne uspijevam izmoliti ni par riječi, a Kinez mi govori dok mi obojica prilaze:
– ‘Ajde tu levo!
Obojica hodaju uz mene, a ja opet ponavljam i obraćam se Maretu:
– Molim te, pusti me u njivu! Molim te!
Mare me samo pogleda i vojnički mi odgovara:
– Ti si ratni zarobljenik i vodimo te u komandu! Ne mogu te pustit’ jer bi me svi pitali gde si nest’o! Im’o bih problema!
Počinjemo polako dalje niz ulicu nakon tog lijevog zavoja, a s obzirom na to da je sada situacija potpuno drugačija i osjeća se opuštenost među nama, pokušavam uspostaviti neki kontakt kako bih još više opustio atmosferu. Razgovorom se trudim psihološki djelovati na njih kako bi me što više doživjeli kao čovjeka, pa postavljam razna pitanja, ali prvo krećem od nekih koja su meni nelogična.
Obraćam se Maretu:
– Jesi li ti četnik?
– Jesam!
– Pa kako to da si četnik?
– Pa tako, lepo, četnik sam i šta bi drugo bio!?
– Pa nije mi jasno zašto me spašavaš ako si četnik!
– Ma to, bre, nema veze! Mi smo četnici, a vi ustaše i gotovo!
– Zašto me spašavaš ako si četnik?
– Ja sam Srbin koji veruje u Boga!
– I ja sam vjernik! Oženjen sam, imam sina, trudna mi je žena!
Sve je potpuno normalno pa i dalje pokušavam dobiti što više pozitivnih bodova u njihovim glavama. Kinez je potpuno nezainteresiran za ovaj naš razgovor, a i Mare mi odgovara više reda radi, čak mi se čini kao da mu i dosađujem. Osjećam da bi najradije da ga ništa ne pitam, a sljedeće moje pitanje donekle i objašnjava takvo Maretovo stanje.
– Hoćete li me predati u sigurne ruke? Gdje me vodite? Hoćete me ubiti?
– U komandu, pa u vojnu policiju! Ne boj se! Neće te ni’ko ubit’! Pa ne bi te, bre, spašavali da te hoćemo ubit’! Nećemo te ubit’, samo ušuti više, brate! – govori mi to pokazujući da mu malo već dosađujem i još mi dodaje:
– Pogledaj me dobro! Ti si svoju glavu spasio al’ mi za svoju ne znamo šta će bit’! Razumeš?
Znam da sam već jednom čuo kako ću s ostalima biti predan vojnoj policiji i da ću biti siguran, pa me Maretove riječi uopće ne tješe. Zbog „čuvanja“ vojne policije sad sam sav izrezan i spaljen, a glava i lice su mi krvavi. Ja sam i dalje uporan sa svojim pitanjima, jer želim koliko god mogu utjecati na njih da preživim, pogotovo zato što osjećam da su zaista časni vojnici. Ipak me i strah kada sam čuo kamo će me odvesti i da ću opet u ruke vojnoj policiji:
– Hoću li biti siguran kod njih?
– Pa bićeš, bre! Kako nećeš!
– I ovima me predala vojna policija!
– Odakle su te izdvojili? – pita me Mare iako je Belgija već rekao odakle su me uzeli.
– S Veleprometa! Tamo je isto vojna policija! Odakle si ti?
– Iz Beograda!
– Koliko ti je godina? –nastavljam ja i dalje.
– Dvadeset dve!
– Jel’ mogu znati kako se zoveš, da te zapamtim? – pitam ga.
– Ma pusti, bre, kako se zovem! Nije važno!
– Jel’ i on četnik? – pitam Mareta pokazujući glavom na Kineza.
– Šta ja znam, pitaj ga sam! – pa ga Mare i pita:
– E, Kinez, jesi ti četnik?
– Jel’ vidiš, bre, šta je ovo, šta je?! – Kinez skida beretku i pokazuje mi je.
Ljutito mi pokušava objasniti da on nije četnik gurajući mi ispred lica beretku s crvenom petokrakom na njoj. Opet me pita:
– Jel’ vidiš?
– Vidim. – odgovaram tiho.
– Pa šta sam onda ja!? – dok to govori ponovno nabija beretku na svoju glavu, a ja mu ništa ne odgovaram i odlučujem da ga više neću ništa pitati.
– Pa nije četnik! – okrećem se prema Maretu koji mi na to uzvraća:
– Ma pusti ga! Kenja!
Hodamo i dalje polako niz ulicu, a ja razmišljam što bih još mogao pitati Mareta i trebam li uopće više išta pitati, ali me Mare sam pita:
– Koliko je tebi godina?
– Dvadeset jedna.
– Odakle si?
– Iz Zagreba.
– Jesi dobro?
– Samo sam jako žedan!
Nevjerojatno, hodam s četnikom koji me čak pita jesam li dobro! Nakon svih psovki i uvreda, poniženja i potpunog obezvređivanja mene kao ljudskog bića, a posebno nakon fizičkog maltretiranja, četnik me pita jesam li dobro. Jednostavno ne mogu vjerovati!
On toga vjerojatno nije ni svjestan, ali ove njegove riječi mi dođu kao melem na ranu. Ne dam da naša komunikacija prestane pa nastavljam s pitanjima i želim ispasti pristojan pokazujući brigu za njega.
– Šta je tebi bilo s rukom? – mislim na njegovu zamotanu lijevu ruku.
– Ma ništa! Neki me vaš snajperist pogodio!
– Jel’ opasno? – postavljam pitanje koje nema smisla, ali zbog nelagode koju osjećam moram nešto pitati.
– Ma nije, dobro sam proš’o!
I dalje ništa ne razumijem; ranjen je od našeg snajpera, četnik je, a opet me spašava i to tako da je bio spreman pucati na svoju „braću“ Srbe zbog mene.
Svemu ovome pridodaje još nešto što me potpuno zbunjuje, jer Mare govori:
– Izvinjavam ti se u ime celog srpskog roda i naroda i svakog časnog srpskog vojnika. Ovo što su tebi uradili nema veze sa Srbima i srpskom čašću. Vojvoda Mišić je posle Cerske i Kolubarske bitke, posle velikih pobeda u Prvom svetskom ratu, strelj’o sto svojih vojnika jer su uradili ovakva sranja k’o ovi malopre što su hteli da urade.
Ovo Maretovo ispričavanje u ime svih časnih i poštenih Srba sigurno je zbog dobre namjere i vjerujem da on ima poštenu dušu. Ispričava se u ime cijelog svog naroda koji se prema meni i mojim supatnicima u ova dva dana pokazao, nažalost, kao posebno krvoločan i pun mržnje.
Bože moj, dobri moj Gospode, je li ovo djelo Tvojih ruku?
Znam da jest, znam…
Ovog Srbina si Ti poslao!
2 komentara