Kao i svake godine, mi Hrvati, slavimo 5. kolovoza kao dan velike pobjede, pobjede nad terorom, agresijom, okupacijom kao i pobjede nad zlom koje je u sebi nosilo obilježja fašizma i nacizma.
Ovaj tekst objavljujem kao jedan mali podsjetnik istine uzroka i posljedica vezanih uz “Oluju”. Taj podsjetnik je važan i za nas Hrvate, ali itekako za Srbe.
Srbima je potrebna istina i buđenje, kako bi svi mitovi i laži na kojima počiva njihov povijesno-politički osvrt na događanja posljednih tridesetak godina na ovim prostorima dobio realnu sliku.
Srpski pogled na “Oluju” je da su Hrvati protjerali 250.000 (često te brojke rastu i na preko 300.000) Srba iz “SAO Krajine” te pobili nekoliko tisuća staraca, žena i djece.
No, krenimo po redu i to s brojakama koje su uvijek egzaktne i neumoljive.
Iz tzv. SAO Krajine 1991. godine istjerano 270.000 Hrvata. Ovaj podatak sada malo stavimo sa strane.
U Hrvatskoj je pred rat živjelo 581.000 Srba.
U siječnju 1995. prema službenim podacima iz Jugoslavenskih dokumenata navodi se kako je u Srbiji 280.000 Srba iz Hrvatske.
Od toga 80.000 iz područja tzv. SAO Krajine, a koji su u periodu od 1991. do 1995. pobjegli od te svoje tvorevine u Srbiju.
Pred legitimnu oslobodilački vojnu operaciju „Oluju“ u slobodnom dijelu Hrvatske, znači izvan tzv. SAO Krajine, živjelo je 201.000 Srba.
Izračun broja Srba u 8. mjesecu 1995. u tzv. SAO Krajini kaže slijedeće:
581.000 minus 280.000 minus 201.000 = 101.000.
Zaključak:
U tzv. SAO Krajini pred Oluju nije bilo 250.000 Srba!
Sa okupiranom Istočnom Slavonijom taj broj je bio 101.000!
Na prostoru izvođenja operacije „Oluja“ nije moglo biti više od 85.000 pripadnika srpske nacionalnosti!
Naravno, nakon ovih brojčanih činjenica, ne može se ne spomenuti sav teror i ubijanje skoro 5.000 naših ljudi dok nisu istjerani iz tzv. SAO Krajine (od toga samo u Vukovaru je ubijeno 3.000 ljudi) do kraja 1991. godine.
Nakon što su Srbi preuzeli kontrolu nad okupiranim hrvatskim područjima ubijeno je najmanje 600 Hrvata civila, koji su ostali u tzv. SAO Krajini, u periodu između ’92. do ’95. godine.
Nipošto ne mislim kako je prihvatljivo osvetničko ponašanje po principu ‘milo za drago’, kao ni vagati u tom kontekstu bilo čiju žrtvu.
Na suđenju hrvatskim generalima u Haagu, tužiteljstvo i obrana generala usuglasili su se da je za vrijeme i nakon “Oluje” ubijeno 44 ljudi, od kojih je 21 ubojstvo procesuirano i izrečena presuda za 33 počinitelja.
Osuđujem svaki zločin nad srpskim civilima i vojnicima, žalim za svakim izgubljenim životom kako na svojoj hrvatskoj tako i na srpskoj strani, ali istinu treba sagledati jedino kako je moguće – istinito.
Pitam Srbe koji nikako ne mogu i ne žele prihvatiti „Oluju“ kao bumerang odgovor na sva zla koja su njihovi bezbožni politički hegemonisti osmislili i posijali:
Je li čišćenje tzv. SAO Krajine od Hrvata bio genocid ili nije?
Koliko je Hrvata živjelo prije jeseni 1991. godine u tzv. SAO Krajini, a koliko u vrijeme oslobodilačke vojne operacije “Oluja”?
Najdublje suosjećam sa svakim stradanjem, bez obzira koje vjere i nacije čovjek bio, osobito jer sam i sam prošao kalvariju zarobljavanja kao 20-godišnji hrvatski vojnik u Vukovaru. Preživio sam masakr na Ovčari i poslije još jedan masakr u jednoj kući u Vukovaru.
Zlo devedesetih godina nikako nije počelo 4. kolovoza 1995. godine. Stvari valja sagledati pošteno kada se već godinama osporavatelji nužnosti i opravdanosti „Oluje“ pozivaju na istinu. Medalja uvijek ima dvije strane, a istina ima samo jednu. Koju?
Hrvatsko-srpski odnosi i povijest ipak su duži od ubojstva Stjepana Radića, Kraljevine Jugoslavije, Jasenovca, Bleiburga i Oluje, no to je posebna i kompleksnija tema.
Nažalost, ima nešto puno tragičnije od svega što je bilo zlo između Hrvata i Srba.
Hrvatima ne trebaju Srbi, niti Srbima Hrvati za ubijanje, jer najveća gubilišta naših naroda su grobnice u utrobama naših žena i majki.
Mi Hrvati smo u zadnjih 40 godina sami sebi ubili preko 1,5 milijun nerođene dječice (u ratu ’91. – ’95. poginulo nešto više od 15.000 ljudi!).
Nažalost, znam da je u Srbiji puno više ubijeno nerođene dječice, možda i duplo.
Zar će Bog uvijek šutjeti na takvo zlo?
Zovem, molim i vapim Bogu Ocu za duhovnu „Oluju“ nada nama Hrvatima i nad Srbima.
Kako se mi Hrvati možemo radosno i u punini pravednosti spominjati tako slavnoga dana, a koji je značio kraj terora i ubijanja našega naroda, kada već 6. kolovoza krvnici i djeca đavla nastavljaju s klanjem i masakrom mojega naroda – i to najnevinijega koji može biti – dječice u utrobama majki!?
Uza sve to kad još vidim koliko je velika izdaja naše političke žgadije, a koja je dovela do okupacije i potpune predaje naše domovine EU i NATO okupatorima u ropstvo i sluganstvo za provedbu njihovih odvratnih i protubožijih zakona i uredbi, onda nemam snage, volje, a ni ludosti na ovaj veliki dan biti sretan i nešto slaviti.
Mogu se samo s čežnjom prisjećati tih slavnih dana kada smo bili svoj na svome i imali snage uz Božju pomoć (kako reče Franjo Tuđman 1996. godine u Kninu) i hrabrog hrvatskog vojnika osloboditi domovinu.
Dao nam Bog mir i obraćenje Isusu Kristu! Obraćenje našim narodima i političarima, pa da i istinu možemo vidjeti zdravim očima i primiti je zdravim srcem.
Valja smoći snage za davanje i za traženje oprosta.
Bez Boga to nećemo moći ni jedni ni drugi!
Neka nam po Gospodinu Isusu Kristu dadne milost obraćenja i bezuvjetnog prihvaćanja Njega, Sina Božjega, kao jedinoga po kojemu se možemo spasiti i jedinoga koji za nas moli i zagovara nas pred Ocem nebeskim.
Milost nam i mir od Boga Oca i Gospoda Isusa Krista.
