Ubacuje metak u cijev i ljuljajući se na prstima stalno ju pomiče lijevo-desno u visini naših glava. Ostala dvojica se smiju kao da je to najbolja zabava koju su u životu doživjeli. Znam da nam u tom trenutku život ne vrijedi ništa jer je u rukama pijanog čovjeka koji može napraviti bilo što bez ikakve posljedice.
Ujutro, u ranu zoru budi nas lupanje po vratima. Ustajemo brzo i dolazimo do vrata. Na vratima stoje trojica ljudi u vojnim uniformama. Sva trojica na sebi imaju beretke na kojima su kokarde. Samo nas promatraju i šute.
Po ocu se vidi da je prošao najgore. Tjerali su ga da leži na podu potrbuške s ispruženim rukama naprijed kako bi ga naizmjenično mogli tući. Nakon toga se morao okrenuti na leđa kako bi ga pendrecima i čizmama tukli po rebrima. Zadižem mu majicu i vidim da je gotovo cijelo tijelo prekriveno crvenim masnicama.
Osjećam jasno hladan nož na vratu, ali nekako sam uvjeren da je to dio predstave i da me nemaju namjeru ubiti. Bar ne u tom trenutku. Znam da mi ne slijede lijepi trenutci, ali nikada prije u sebi nisam imao toliko prkosa i želje da ustrajem do kraja.
Na našu žalost, nismo trebali dugo čekati na nastavak zbivanja. Već je padao prvi mračak kada su se na šljunkovitoj stazi začuli koraci vojnika koji se približavaju vratima. Zvukovi ključa u katancu i lanca koji se provlači po metalnim vratima odzvanjaju u tišini predvečerja. Čini se da mi taj zvuk para uši. Ne želim da ulaze unutra, ali to su samo moje želje koje u ovom trenutku nisu bitne. U prostoriju ulaze trojica vojnika s puškama i povicima: „Ajmo, ustaše! Tko je prvi?“
U prostoriji stoje tri čovjeka koji pognutih glava gledaju u pod. Ne znam kakav ja utisak ostavljam na njih, ali na njima se vidi da su jako uplašeni. Ubrzo se vrata s treskom zatvaraju. Čuje se zvoncanje teškog lanca i škljocanje katanca. Gledam u prašnjav i prljav pod kao da tražim u što ovi ljudi gledaju. Na podu nema ničega, osim prašine.
Dignem glavu kako bih vidio kuda prolazimo, ali istog trenutka čujem upozorenje: „Glavu dolje! Ako još jednom pogledaš u stranu, pucam bez upozorenja.“ Brzo spuštam glavu i dalje gledam u prašnjavi pod kamiona. Pognuvši se, u sjedećem položaju laktove naslanjam na koljena i kroz majicu stiskam križ krunice koji mi visi s vrata. Molim se Bogu da se dogodi neko čudo i da nas puste. Siguran sam da on to može napraviti ako želi, ali sam svjestan i činjenice da se čuda ne događaju kada mi to želimo. U onih nekoliko trenutaka kada sam digao glavu, vidio sam da se vozimo preko njiva, putem koji je vojska privremeno napravila.