Nas četvorica malo poslije podneva izlazimo iz bolnice nakon što smo obišli svoje ranjene suborce i krećemo prema kući u kojoj trenutačno držimo položaje. Nakon nekog vremena kod nas se okuplja veći broj ljudi i iz ostalih kuća kako bismo odlučili što ćemo dalje. Dok im prenosimo situaciju u kojoj se nalazimo, među nama je sumorna i mučna atmosfera, a nikome nije baš do razgovora. Glavna tema našeg sastanka je kako izići iz grada.
Policajac iz naše skupine razgovara s doktoricom Vesnom Bosanac i osobljem bolnice, pita tko vodi pregovore o evakuaciji. Usto im objašnjava kako u gradu nema glavnog zapovjedništva ni zapovjedništva policije. Dok se on trudi objasniti situaciju u gradu, dobiva odgovor da oni sve znaju i da pregovore vodi povjerenik Vlade Marin Vidić Bili, ali da su u pregovore uključeni i Vlada i međunarodna zajednica.
U bolnici sam do sada bio dvaput. Odlazio sam posjetiti svoje ranjene suborce pa tako znam što ću u njoj zateći i kakvo je stanje. Svi ranjenici smješteni su u podrumskom prostoru jer su sve gornje etaže razrušene. U bolnicu se više ne ulazi na glavni ulaz nego na sporedni, koji u mirnodopsko vrijeme služi za prijam bolesnika dovezenih kolima hitne pomoći, a koji je ispod površine zemlje, u suterenu.
Dana 17. studenoga 1991. godine, Vukovar pred svitanje. Hladno je. Ulazim u podrum kuće probuditi ostale jer je moja stražarska smjena završila. Nas dvojicu je zamijenio drugi stražarski par, ali su i svi ostali bili već budni jer u ovo su vrijeme obično počinjali napadi. Zadnja dva dana ulične borbe su utihnule, nastavljena su samo granatiranja pa smo, nakon svakodnevnog povlačenja i gubljenja položaja, na istome mjestu.
Neprijatelj je probio pozicije i niže prema centru grada, kod Tekstilne škole, pa sam se spustio sa svojom skupinom kao ispomoć u jednu kuću s crvenom fasadnom ciglom. Kuća je katnica, a iz koje se dobro vidi naviranje neprijatelja iz Cvjetnog naselja prema Prvomajskoj. Imaju plan izbiti na Prvomajsku cijelom njezinom dužinom pa je važno pokušati ih u tome spriječiti.
Povlačimo se pod vatrom jer nas neprijatelj ne želi pustiti bez novih gubitaka. Od naše kuće do škole u koju se namjeravamo povući udaljenost je oko sedamdeset metara čistine, pa postoji velika mogućnost da netko od nas bude pogođen. Osim iz naše kuće izvlače se i ljudi iz kuća koje se nalaze pored naše. Najgora je teška strojnica koja neprestano puca po području kojim trebamo proći da bismo stigli do škole.
Velika je konfuzija u našim redovima jer uopće ne dobivamo potpune informacije s drugih položaja, veze slabo rade. Većina baterija na „motorolama“ su prazne i nije ih moguće napuniti. Ne usudimo se baš previše samostalno šetati od kuće do kuće i raspitivati se o situaciji. Toliko smo blizu neprijatelju te se lako može dogoditi da na svojoj crti obrane budemo zarobljeni ili ubijeni.