Čujemo lupanje lanca nakon čega se otvaraju limena vrata. Uz veliku galamu i udarce guraju čovjeka koji završava na podu. Oni se ubrzo udaljavaju ostavivši nas same. Čovjek na podu zapomaže i na sav glas nam objašnjava da je Srbin. Nije mu jasno zašto ga muče te smatra da ne bi trebao biti s nama.
Sutradan ujutro umjesto doručka dobivamo ranu posjetu nekolicine četnika raspoloženih za maltretiranje. Užurbani koraci i otvaranje vrata uz veliku buku značilo je da se sprema nešto loše. Nekoliko njih laze unutra a ostali ostaju van. Ovo mi nikako ne izgleda dobro. Imam osjećaj da su se došli zabavljati, a to je do sada svaki put bilo na naš račun.
Ubacuje metak u cijev i ljuljajući se na prstima stalno ju pomiče lijevo-desno u visini naših glava. Ostala dvojica se smiju kao da je to najbolja zabava koju su u životu doživjeli. Znam da nam u tom trenutku život ne vrijedi ništa jer je u rukama pijanog čovjeka koji može napraviti bilo što bez ikakve posljedice.
Ujutro, u ranu zoru budi nas lupanje po vratima. Ustajemo brzo i dolazimo do vrata. Na vratima stoje trojica ljudi u vojnim uniformama. Sva trojica na sebi imaju beretke na kojima su kokarde. Samo nas promatraju i šute.
Po ocu se vidi da je prošao najgore. Tjerali su ga da leži na podu potrbuške s ispruženim rukama naprijed kako bi ga naizmjenično mogli tući. Nakon toga se morao okrenuti na leđa kako bi ga pendrecima i čizmama tukli po rebrima. Zadižem mu majicu i vidim da je gotovo cijelo tijelo prekriveno crvenim masnicama.
Osjećam jasno hladan nož na vratu, ali nekako sam uvjeren da je to dio predstave i da me nemaju namjeru ubiti. Bar ne u tom trenutku. Znam da mi ne slijede lijepi trenutci, ali nikada prije u sebi nisam imao toliko prkosa i želje da ustrajem do kraja.
Na našu žalost, nismo trebali dugo čekati na nastavak zbivanja. Već je padao prvi mračak kada su se na šljunkovitoj stazi začuli koraci vojnika koji se približavaju vratima. Zvukovi ključa u katancu i lanca koji se provlači po metalnim vratima odzvanjaju u tišini predvečerja. Čini se da mi taj zvuk para uši. Ne želim da ulaze unutra, ali to su samo moje želje koje u ovom trenutku nisu bitne. U prostoriju ulaze trojica vojnika s puškama i povicima: „Ajmo, ustaše! Tko je prvi?“