Nakon iskazivanja razumijevanja za moje stanje na red dolaze pitanja. Prvi je na redu bio sudac Krstajić, kojeg su zanimale neke pojedinosti vezane uz bolnicu i moj odlazak u nju. Jedno od pitanja je bilo i o tome kako oni imaju informacije da su se u bolnicu sklanjali i vojnici, policajci, da su ostavljali oružje u njoj, pa je glede toga tražio neke moje odgovore. Zanimalo ga je gdje sam ja bio u cijeloj toj situaciji, kad sam došao u bolnicu i s kime.
Nakon što sam odgovorio na sva pitanja koja mi je postavio, sudac me pitao jesam li možda, dok sam hodao uz staklo, kad sam prepoznavao Mareta i Kineza, prepoznao nekoga tko je bio na Ovčari, u kasarni, Vukovaru ili Veleprometu. Kako nisam baš previše gledao ostale optuženike, odgovaram sucu Krstajiću:
– Mogu još malo pogledati i prošetati ako mi dozvolite!
– Naravno!
Polagano sam opet prišao velikom staklu i promatrao ljude iza njega. Neki od njih su gledali u mene, drugi me izbjegavali pogledom, a većina je izgledala potpuno nezainteresirano. Pažljivo sam promotrio lica ne bih li koga prepoznao i pogled mi je zastao baš na dvojici koja su čak blizu jedan drugog na desnoj strani tog prostora. Bili su mi poznati i imao sam osjećaj kao da sam ih negdje vidio, a to je bilo moguće jedino u Vukovaru. Promatrao sam ih i vidio sam da im je obojici nelagodno, ali, isto tako, nisam bio potpuno siguran jesam li baš njih vidio na Ovčari ili tko zna gdje. Odlučio sam kako neću reći da su mi poznati jer nisam želio pogriješiti i nekoga okriviti za nešto što možda nije učinio. Nakon nekoliko trenutaka okrenuo sam se sucu i rekao mu:
– Gledajte, volio bih da mogu sa sigurnošću reći da nekoga znam, ali ne mogu ni za koga reći da sam ga vidio tamo!
– Dobro.
– Bilo bi bezveze da pogriješim, zaista se ne sjećam nikoga! – opet ponavljam.
– Dobro, u redu! Zabeležili smo ovu vašu izjavu! – dodaje kratko sudac.
Nastavili smo dalje, a na sva pitanja pokušao sam odgovori potpuno iskreno i samo ono što mi je bilo poznato. Ponovno prolazimo kroz cijelu priču, samo na način da mi postavljaju pitanja članovi sudskog vijeća, pa je na redu i odvjetnik koji zastupa žrtve Rajko Danilović kao i predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić. Poslije toga me ispituju odvjetnici optuženih, a među njima i Đorđe Dozet, koji me polako ispituje o detaljima mog spašavanja, a posebno o tome kako su se Mare i Kinez ponašali.
Tijekom postavljanja pitanja došlo je do napetosti u samoj sudnici jer odvjetnik Dozet, obraćajući se sudu, traži od mene sljedeće:
– Da pokušamo nekakav opšti njegov zaključak svesti na jednu rečenicu. Svedok zna zbog čega su optužena ova dvojica. Da li sada njihovo ponašanje uopšte, to što su njih dvojica učinila prema ovom svedoku, može povezati s onim zbog čega su optuženi?
Na to se sarkastično nadovezuje sudac Krstajić:
– Da! Ili bolje da vas pitamo, gospodine Karloviću, evo, vi nam predložite da li da ih osudimo? Nemojte, branioče, tako, odbijam takvo pitanje! – na to njegovo ubacujem se i ja:
– Ja ću…
– Odbijam, odbio sam pitanje i onda vi na njega nećete odgovoriti! – ponavlja sudac Krstajić, a ja sam uporan i dalje:
– Hoću, hoću odgovoriti!
– Nećete! Ne dam ja, ne može! Odbili smo pitanje, nismo dozvolili ovo pitanje branioca, pa na njega nećete odgovoriti!
– Ja mogu odgovoriti! Dobro, OK, sve mi je jasno! – ponavljam jer razumijem da sudac neće dopustiti moj sud o tome što bi s mojim spasiteljima trebalo učiniti i kako im suditi. Sudac samo kratko dodaje:
– Rekli ste, sve ste rekli!
– Mogu li samo još nešto ponoviti, gospodine suče? – pitam kako bih pokušao preformulirati odgovor koji sam imao želju dati pred ovim sudom, na što mi sudac ponavlja:
– Sačekajte da završimo s pitanjima!
Na to se ubacuje odvjetnik Dozet, koji je vjerojatno pretpostavio moju namjeru.
– Ja bih dozvolio svedoku da kaže to što ima, pa onda ako imam nešto na to da pitam i ako vi dozvolite da to tako vodimo!
– Nismo čuli pitanje, branioče! – ignorirajući njegove želje i namjere sudac je uporan s namjerom kako bi se krenulo s postavljanjem pitanja.
U tom trenutku, dok traje nadmudrivanje suca Krstajića s odvjetnikom Dozetom, advokat Rajko Danilović, koji zastupa žrtve, upada onako sa strane:
– Sve je to dogovoreno! Instruisan je da ovako priča!
Na to reagira i Kinezov odvjetnik Đorđe Kalanj:
– Ja bih vas zamolio da upozorite punomoćnika Danilovića. Upadica da smo se dogovorili sa svedokom.
– Nisam čuo! – odgovara sudac.
– Ja sam čuo! – ponavlja Kalanj.
Kako sam i sam čuo to što je odvjetnik Danilović rekao, pokušavam potpuno smireno i dostojanstveno reći svoje mišljenje. Nisam mogao ostati hladan na to iako sve držim i trpim u sebi, ali želim mu objasniti kako njegova izjava nije korektna jer nema tog novca koji može izbrisati muku i patnju koju sam proživio, a pogotovo zato što sam izgubio i brata u ratu. Uopće nisam mogao shvatiti taj pokušaj tužitelja i gotovo me uplašila tako glupa insinuacija i podmetanje. Ako tužitelj na taj način pokušava obezvrijediti svjedočenje za ljude koji su meni spasili život riskirajući svoj, onda je sigurno da je ono što takvi tužitelji rade neozbiljno i upitno. Nekoliko trenutaka nisam mogao vjerovati da se usudio izreći takvu glupost i, iskreno, nisam je očekivao. Samo sam došao svjedočiti istinu, ni za obranu ni za tužiteljstvo, želio sam jedino biti svjedok istine.
Razmišljao sam o tome može li taj čovjek znati koliko sam riskirao kada sam još u Srijemskoj Mitrovici, kao zarobljenik, pri prvom posjetu Međunarodnog Crvenog križa pričao o ovome i o ljudima koji su me spasili. No vjerojatno sam se nepotrebno zamarao jednom odvjetničkom provokacijom koja valjda mora imati svoj udio u svemu ovome.
Nikako ne mogu prihvatiti da su ta dva Srbina koja sjede na optuženičkoj klupi bila u stanju počiniti bilo kakav zločin, jer dobro sam znao koliko je malo nedostajalo da i oni izgube glavu u onom dvorištu, među svim onim pijancima od kojih su me spašavali. Nisam mogao vjerovati kako su samo dan prije hladnokrvno mogli strijeljati ljude. Oni jednostavno ne mogu biti psihopatski ubojice koji su u stanju strijeljati nemoćne i ranjene ljude. Takvo ponašanje tužitelja samo dodatno učvršćuje moje razmišljanje i dokazuje da sam bio u pravu, jer da protiv njih ima konkretne dokaze ne bi se služio takvom glupom izjavom kao što je podmetanje da sam podmićen kako bih svjedočio za njih. Na kraju kratkog razmišljanja zbog te provokacije samo sam mu rekao:
– Ja bih molio gospodina da poštuje sve patnje koje sam prošao i da shvati da mi nije ni malo lako ovdje svjedočiti.
– Kad ste se sve dogovorili! Tko vas je platio za ovo? – bezobrazluk koji iskazuje taj odvjetnik nema granice ni mjere i bilo mi je krivo što sam mu se uopće obratio kao čovjek.
– Kolega punomoćniče, vi ćete…Vi možete to u nekoj završnoj reči da kažete, ali suzdržite se komentara te vrste u sudnici. – pa sudac dalje nastavlja:
– Evo, ja sam sada čuo, dakle, od vas lično. U tom smislu prihvatam intervenciju kolege Kalanja i molim vas kolega da na taj način više ne reagujete.
Odvjetnik Dozet je predložio da se nađe određeni trenutak kako bi se raspravilo to što je Danilović izjavio i da se do kraja izjasni od koga sam ja to „instruisan“, što je sudac Krstajić odbio.
– Gospodine suče, mogu li samo još nešto dodati? – pitam suca, koji se samo obraća odvjetniku Dozetu zanemarujući moje obraćanje njemu.
– Pitanje za svedoka gospodine branioče, pitanje! Ako ga dozvolimo, svedok će da odgovori na njega. Idemo tako! – ubrzava sudac Krstajić.
– Nemam više pitanja! – odgovara Dozet.
Došla su na red i pitanja optuženih meni. Prvi je na redu bio Mare, koji me iskreno pozdravio i rekao kako mu je drago što sam živ i zdrav. Od predsjednika vijeća tražio je dopuštenje da se pozdravimo, što je ovaj i odobrio, ali tek nakon pitanja koja će mi uputiti. Nastavak…
