Nas četvorica malo poslije podneva izlazimo iz bolnice nakon što smo obišli svoje ranjene suborce i krećemo prema kući u kojoj trenutačno držimo položaje. Nakon nekog vremena kod nas se okuplja veći broj ljudi i iz ostalih kuća kako bismo odlučili što ćemo dalje. Dok im prenosimo situaciju u kojoj se nalazimo, među nama je sumorna i mučna atmosfera, a nikome nije baš do razgovora. Glavna tema našeg sastanka je kako izići iz grada.
Sada smo ostaci razbijene postrojbe bez neke borbene moći. Od moje skupine od devetnaestero ljudi ovdje sam samo ja i bilo bi mi puno lakše kad bismo bili svi zajedno pa da odlučimo što ćemo. Znam da se više ne smijemo boriti, a opet, zar da budem ovdje i čekam dolazak četnika!? Osjećam se nesigurno upravo zato što nisam sa svojim dečkima koje dulje poznajem.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Prisjećajući se nekih događaja iz bliže prošlosti obuzima me loše raspoloženje zbog činjenice da sam stranac među svim ovim ljudima s kojima sjedim i odlučujem o svojoj sudbini. Moje misli su usmjerene prema ljudima iz postrojbe s kojima sam došao ovamo. Treba mi u ovim trenucima netko blizak i netko koga dobro poznajem. Jedina mogućnost da budem uz svoje ljude jest da odem do bolnice i ondje s njima odlučim što nam je činiti. Razmišljam i o onome što mi je Josip predložio, ali i o tome da ću, ako se moram predati, to učiniti uz prijatelje. Pomisao o predaji za mene je nestvarna i ne mogu zamisliti da ću se predati u ruke onima protiv kojih sam se dva mjeseca borio za svaku kuću, dvorište i ulicu.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Sjedimo i razgovaramo u sumornom ozračju i od svih nas ovdje nitko ne može predložiti nešto što bi moglo biti sigurno i spasonosno rješenje. Vani se sad glasno čuje i ponavlja ono što sam već čuo na Prvomajskoj – kako nas neprijateljska vojska preko zvučnika montiranih na transportere zove na predaju.
– Izađite iz kuća i podruma podignutih ruku, isturite belu zastavu. Predajte se, gotovo je, nemate više nikakve šanse. Izađite i predajte se, nemojte više ginuti uludu, predajte se, predajte se što pre…
To pozivanje se stalno ponavlja i već pomalo iritira jer zvuči čak uljudno i kulturno. Nikome od nas ne pada na pamet da na to nasjednemo. Moramo što prije donijeti odluku što učiniti, puno ih predlaže da krenemo iz grada, ali isto tako nitko nema ideju kojim putem krenuti, a na svaki prijedlog ima nekoliko razloga protiv. Svi govorimo o proboju, nazivajući tako našu moguću akciju, iako to nije proboj u vojnom smislu. Svatko od nas želio bi krenuti u taj proboj kad bi znao da neće naletjeti na neprijatelja. Ako naletimo, taj proboj će vjerojatno odmah i završiti, jer smo preslabi za neku ozbiljniju borbu. U nama nema odlučnosti, a problem je i u tome što mnogi od ovih ljudi imaju obitelji u gradu pa ne žele ići bez njih.
Vani se već smračilo, a dogovora među nama još nema i osjeća se napetost jer smo obezglavljeni. Sam proboj nije ništa novo. Već se nekoliko dana iz grada izlazi i bježi, ali očito je da smo mi zakasnili s takvom odlukom. Priznajem sebi da se ovako ipak osjećam bolje, lakše mi je što sam ostao s ljudima u gradu i dijelim sudbinu sa svima koji su u okruženju i na nišanu neprijatelja.
Znam da je i za proboj ili izlazak trebalo hrabrosti i odlučnosti, ne želim nikoga kriviti zbog odlaska iz grada, ali ipak me razočaralo to što nas je glavno zapovjedništvo napustilo. Među nama kruži i informacija da su neki, koji su već izišli iz grada, otišli po pomoć i da će se vratiti s ljudima i oružjem. Je li to samo naša želja ili je doista tako, ne znam. Moja odluka nije da idem u proboj, a možda nemam ni hrabrosti krenuti kroz neprijateljske redove i, iskreno, uopće ne znam tko je hrabriji: onaj tko se odluči za proboj ili onaj tko odluči ostati. Ne znam bi li doista bilo bolje da je zapovjedništvo ostalo u gradu i da smo kao vojska pregovarali o predaji.
Znam da postoji realna opasnost da neprijatelj bude još gori i krvoločniji kad bismo se odlučili za vojnu predaju.
Nemam se pravo ni na koga ljutiti jer sam i ja jednom prilikom razmišljao o napuštanju grada. Sredinom listopada saznali smo da je glavni zapovjednik grada, Mile Dedaković – Jastreb, iz njega otišao. Tada smo imali sastanak na silosu, poslije jedne intervencije u Borovu naselju, bili smo pomalo razočarani jer nismo dobivali svoje područje djelovanja nego su nas slali gdje god bi trebalo, a svaka je akcija bila na nama nepoznatom i novom terenu. Na tom sastanku smo se dogovorili da ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati, a kad se uvjerimo u neizbježnost pada grada, napustit ćemo ga. Odlučili smo i da ćemo već sljedeći dan krenuti uz Dunav tražiti čamce kojima ćemo se, kad za to dođe vrijeme, prebaciti u Srbiju pa u Bosnu, sve do Hrvatske. Dok smo mi tako razgovarali i polemizirali, okupljeni u prizemlju glavne zgrade silosa oko stola i uz svijeće, gledajući u kartu vukovarskog područja, iznenada smo dobili gosta. Bio je to čovjek koji je u kući u blizini silosa živio sa suprugom, djecom i starim roditeljima. Sastanak smo prekinuli jer gost je došao punih ruku, držeći veliku „tacnu“ prekrivenu krpama. Stavio ju je na stol i rekao:
– Ovo smo žena i ja spremili za vas! Želimo vam zahvaliti što ste došli braniti naš grad!
Tacna je bila puna hrane: na jednoj polovini je bilo meso, a na drugoj palačinke umotane u foliju. Čovjek je dodao:
– Ne znam hoće li biti dosta. Znam da vas je dvadesetak pa smo ispekli za svakog po tri! Mesa ima po komadić za svakoga!
Svi smo ostali zbunjeni, a onda smo počeli nagovarati čovjeka da to ipak vrati kući:
– Molimo vas, odnesite to kući, imate veliku obitelj! Znamo da je nestašica, mi imamo što jesti! Neugodno nam je!
Čovjek se nije dao zbuniti nego je uljudno nastavio:
– Ne, ne, nema šanse da to vratim kući! Vi ste naši branitelji i, ako treba, mi možemo biti gladni, ali za vas mora biti!
Sjeo je, malo popričao i upoznao se s nama, a nakon toga otišao kući.
Nitko nije jeo, sjedili smo u tišini i gledali se, jer nam je svima ista misao bila u glavi. Osjećali smo se posramljeno jer nam je ovaj čovjek pružio svu ljubav i poštovanje, a mi smo razmišljali kako ćemo otići iz ovoga grada. Nakon nekoliko trenutaka šutnje počeli smo razgovarati, ali nakon ovoga što se dogodilo, svaki je komentar bio suvišan. Bio je to naš zadnji razgovor o odlasku iz grada dok je i jedan civil u njemu.
Nikako mi se ne sviđa to što civili pregovaraju o predaji i što je nama, vojnicima, ostala samo opcija proboja iz grada. Za košmar mojih misli, znam, “kriv je“ strah od neizvjesnosti.
Napokon sam donio odluku. Ona je za mene konačna, ma kako bilo i na koji god način završilo. Obznanjujem je ljudima oko sebe govoreći im da ću otići u bolnicu jer tamo su osmorica teško ranjenih ljudi iz moje postrojbe i da ću čekati sudbinu s njima. Pridružuje mi se i policajac Zoran iz Vukovara čiji je brat Kuštro na strani četnika. Osim njega, još se dvojica javljaju da idu s nama u bolnicu, a ostali odlučuju krenuti u proboj prema Vinkovcima. Dogovor je za sve one koji idu u proboj da se u osam sati navečer okupe u našoj kući i odatle krenu prema Vinkovcima.
Večer je, oko 20 sati, nas četvorica samo što nismo krenuli prema bolnici, a u kući se skupio već priličan broj ljudi koji se pripremaju otići iz grada. Pozdravljamo se sa svima i želimo im sreću, kao i oni nama, pa odlazimo iz kuće.
Hodamo ulicom prema bolnici koja je od naše kuće udaljena oko dvjesto metara. Hladna je studenska noć, a mrak mi se čini još crnjim nego što je to normalno. Oko nas su razrušene kuće koje u tome mraku izgledaju još sablasnije, kao i pokoje drvo koje još uvijek, bez obzira na svu svoju izranjenost, stoji i prkosi svemu što se sručilo na ovaj grad. Vlada tišina koju povremeno prekidaju udaljeni zvuci detonacija kao i pucnji iz pušaka i mitraljeza. Nebom lete svijetleće rakete koje ispaljuje neprijatelj, a vjerojatno zato što zna da se mnogi povlače iz grada pa ih se tako može uočiti. Mi hodamo polako, pazeći za svaki slučaj da nas ne bi iznenadio neprijatelj koji nam se sada može zavući iza leđa. Moramo paziti i zbog dijelova ruševina koje se nalaze po ulici kako se ne bismo ozlijedili. Pogledima tražimo kuću u kojoj ćemo ostaviti svoje oružje, a bitno je da je što bliže bolnici kako bismo što kraći put prolazili nenaoružani.
Dok hodam zadnji u ovoj maloj koloni misli mi lutaju pa je neizbježno da preispitujem svoju odluku. Dodirujem i bombu koju sam sve ovo vrijeme imao, kako mi to zovemo, „za sebe“, u slučaju predaje. Iako smo u prijašnjim razgovorima o tome znali reći kako ćemo se tom bombom raznijeti u slučaju zarobljavanja, iskreno, misli su mi daleko od toga. Razmišljam o Josipu i njegovoj odluci da im neće živ u ruke i baš me zanima hoću li ga zateći u bolnici.
Prije ulaska moramo se riješiti oružja jer je takav naputak iz bolnice. To mi je razumljivo, jer ne bi bilo pametno a ni dobro da neprijatelj u bolnici pronađe oružje. Svatko tko bi donio oružje u bolnicu, napravio bi veliku štetu za sigurnost ranjenika i osoblja pa neću ni razmišljati hoću li ipak nešto ponijeti sa sobom. Preko puta velikog ulaza u dvorište bolnice, na zapadnoj strani, ulazimo kroz visoka željezna dvorišna vrata koja su puna rupa od gelera. Unutra se nalazi razrušena kuća koja nema krova niti međuetažnih „deka“, a po izgledu pročelja čini mi se da je nekada bila visoka prizemnica. U dvorištu se mogu vidjeti i neke manje razrušene gospodarske zgrade. Ulazimo u kuću, odnosno među razrušene zidove, gdje ostavljamo svoje oružje, bombe i streljivo. Pod nogama nam je gomila cigle, šute i betona iz kojeg izviruju metalne šipke. Ni sam ne znam zašto je u našoj podsvijesti da stvari moramo ostaviti u kući jer smo, imajući u vidu stanje u kojem se nalazimo, to mogli učiniti bilo gdje u dvorištu. Ovo mi je baš mučna i teška situacija, jer u ovome gradu čovjek može vjerovati jedino u Boga i svoje oružje.
Ja sam hrvatski vojnik i kao takvom nespojive su mi dvije stvari: krunica oko vrata i oružje u ruci. Znam da je to čudan spoj i simbolika tih dviju stvari je u suprotnosti, ali to dvoje je jedino što nas može spasiti i osloboditi od velikosrpske agresije. Kao grešan čovjek, koji pripada svome narodu, mislim da nas je u rat natjerao okrutni i nepravedni neprijatelj. Vodimo pravedan rat, zato uz pušku trebamo i Boga, pa zbog toga, kao znak vjere i pripadnosti Isusu i Bogu, nosimo krunicu oko vrata. Koliko sam bio u pravu znat ću samo kada i ako jednog dana ugledam lice Gospodnje na posljednjem sudu.
Sa svojim oružjem svi se opraštamo kao da su živa bića. Ljubimo svoje puške, križamo se i kratko dozivamo Boga u pomoć, ostajemo naoružani samo krunicom oko vrata. Teško mi se pomiriti s time da je došao ovaj trenutak kada se moram rastati od svoje puške. Ovog trenutka je sve vrijedno u meni nestalo, u meni se budi osjećaj sramote, jada, nemoći i poraza. Ovim odvajanjem od svoje puške prestao sam biti ono što jesam i postao sam nitko i ništa. Nikada prije nisam razmišljao o tome koliko je oružje dio čovjeka koji ratuje i što mu ono znači, a sada to u potpunosti shvaćam.
Kakav čudan osjećaj! Izići iz skloništa i krenuti nekamo bez oružja u ruci, goloruk!
Neću se znati kretati bez oružja, osjećam veliku nesigurnost i strah!
Stojim među razrušenim zidovima i s ostalom trojicom trebam svaki čas krenuti prema bolnici. Još se jednom križam, ljubim križić s Isusom na svojoj plastičnoj crnoj krunici i zazivam Boga da me čuva. Hodajući prema bolnici dolazimo do stražnjeg ulaza u njezino dvorište na zapadnoj strani, a mrakom se prolama velika buka glasova ljudi iz smjera bolnice udaljene pedesetak metara od nas. Koračamo dvorištem prema podrumskom dijelu kroz koji ulazimo u bolnicu.
Bio sam ovdje prije nekoliko sati misleći da je gužva i da je previše ljudi. Ne znam što sada misliti jer je gužva još veća i sigurno je dvostruko više ljudi nego danas u podne. Galama i žamor koje smo čuli na ulazu u dvorište bolnice dolaze s gornjih etaža po kojima su se ljudi rasporedili jer u podrum ne može više ni igla stati. Boravak na gornjim etažama je zbog razrušenosti veoma opasan i neka im dragi Bog bude u pomoći.
U bolnici odmah dolazimo do osoblja te se raspitujemo gdje bi bilo najbolje smjestiti se i gdje da čekamo predaju. Nakon nekoliko trenutaka dolazi medicinska sestra srednjih godina i pita nas jesmo li ranjeni. Policajac i ja nismo, a druga dvojica su samo lakše ranjeni, pa nas sestra odlučuje odvesti u stari dio bolnice. Zbog velike gužve i ljudi koji su posvuda, teško se probijamo kroz bolnicu. Ranjenici su se gotovo izgubili u ovoj masi civila, a žene s djecom sjede po podu uz krevete ranjenika. Neka djeca već spavaju u naručjima svojih majki. Hodamo kroz hodnik koji je ispod zemlje, širok možda dva i pol do tri metra, a s obiju strana je popunjen krevetima bolesnika i ranjenika. Uz krevete i po podu smješteni su ljudi koji su netom pristigli i sklonili se u bolnicu. Hodajući pazimo dobro da na nekoga ne stanemo, jer ovdje je „čovjek na čovjeku“. Gledam lica svih tih ljudi, majki, djece i starijih žena. Ima nekoliko starijih baka koje su u crnini, s maramama na glavama, a u naručjima drže svoju unučad. Tu su potpuno malena dječica, neka mlađa i od godinu dana, a starija djeca sjede uz njih stisnuta uz svoje majke na čijim se licima vidi izmučenost, umor i strah. Majke su odjenule svoju djecu u toplu odjeću, a mnogo je djece odjenuto u zimska odijelca.
Osjećam nelagodu zbog cijele ove situacije, zbog njihova straha u očima i zbog nemoći da ih zaštitim kao njihov vojnik. Molim Boga da me nitko od tih ljudi ništa ne pita i sam u sebi se pitam znaju li svi oni da ih više nitko ne štiti i ne brani te da između njih i četnika više nema nikog.
Prolazimo kroz taj hodnik i dolazimo u drugi, stari dio bolnice. Sestra koja nas je dovela daje upute o nama drugoj medicinskoj sestri srednjih godina imenom Zora. Moje je visine, plave kose dugačke do ramena i vitkije građe, a lice joj krasi osmijeh. Odmah pokazuje razumijevanje i dobronamjernost prema nama i također ljubazno pita jesmo li ranjeni ili ozlijeđeni i treba li nam ikakva pomoć. Kako nitko ne treba nikakvu liječničku pomoć, vodi nas do jedne prostorije koja je nekakvo manje priručno skladište i u njoj se smještamo. Prostorija je površine otprilike četiri puta četiri metra, u sredini je metalna polica na kojoj su nekada bile medicinske potrepštine koje su odavno potrošene. Ima manji prozor smješten visoko u razini zemlje, ali on nema funkciju jer su na njega s vanjske strane postavljene vreće s pijeskom.
Svaki od nas četvorice nalazi svoj kutak i smještamo se s lijeve strane uza zid, na deke raširene po podu. Treba se dobro odmoriti jer samo Bog dragi zna što nas sutra čeka i kako će se predaja odvijati. Ova trojica već leže po podu, a ja nemam mira jer želim otići do svojih ranjenih suboraca i vidjeti što je s njima.
U bolnici je nezamisliva gužva, tako da odlazak na drugi kraj nije nimalo jednostavan, a slika koju ću opet morati gledati već mi stvara loš osjećaj. Ipak me sve to ne sprečava da odem do njih, jer sam i došao u bolnicu da osjetim njihovu blizinu i budem uz njih.
Stari dio bolnice, odnosno ova podzemna etaža, sastoji se od jednog hodnika dugog petnaestak metara i od nekoliko manjih prostorija s obiju strana.
Opet sam na tom hodniku natrpanom krevetima s bolesnicima, ranjenicima i majkama s djecom. Dok tako polako prolazim između svih tih ljudi, ne mogu ne primijetiti njihova uplašena lica, a posebno lica djece. Fasciniraju me malena dječica koja potpuno razumiju situaciju u kojoj se nalaze ona i njihove majke. Tako su mirna i tiha, kao da su odrasli ljudi, i sve strpljivo podnose. Njihov plač se uopće ne čuje, iako tu ima i veoma malene dječice. I ja sam roditelj jednog djeteta od osam mjeseci pa mi njihova patnja pada još teže, jer pomišljam kako nipošto ne bih volio da je moje dijete sad ovdje. Znam da je ono, barem zasad, sigurno u Zagrebu, ali kad god pogledam koje dijete, kao da vidim i svoje. Nemam informacija kakvo je stanje u ostatku domovine pa se pitam može li se i moj sin naći u situaciji u kakvoj su ova djeca.
Probijam se kroz masu ljudi, a kad god mi se pogled susretne s nekim od tih ljudi, osjećam neopisivu nelagodu, poput nekakvog osjećaja krivnje jer znam da ne pripadam ovdje, odjeven kao vojnik, a nemam oružje. Kad bih nekome morao potpuno iskreno definirati kako se osjećam, rekao bih da sam kao mali miš koji je pobjegao u rupu. Još danas sam koračao ponosno, s uzdignutom glavom i puškom u ruci, a večeras je sve drugačije, zapravo potpuno suprotno. Dolazim do prostorije u kojoj su bili smješteni moji suborci i prijatelji. Josipov krevet je prazan, a nema ni Roberta na njegovom krevetu. Pozdravljam se s dečkima i započinjem razgovor s Andreasom i Zvonkom. Govore mi da su u bolnici bili Marko Rogić i Žarko Fruk, za koje zadnjih nekoliko dana nisam znao gdje su. Navratili su u bolnicu i s Josipom se dogovorili da krenu iz grada, a pridružio im se i Robert Lengel. Iako su Josip i Robert ranjeni i nisu bili spremni za dugo kretanje, odlučili su ne čekati predaju nego otići iz grada. U bolnici je još uvijek šest mojih ljudi i sretan sam što sam uz njih, pa mi je puno lakše sve ovo proživljavati.
Noć je već dobro poodmakla, debelo je iz ponoći, a ja sam još uz svoje dečke. Sve nas uveseljava Major, koji je uvijek pun humora, a sada je to crni humor prilagođen situaciji pa govori da smo „najebali ‘ko žuti kad „čede“ ulete u bolnicu“. Šali se na račun svog prezimena i kaže kako će on sačuvati svoje dupe, ali što ćemo mi koji nemamo „činove“. Premda se šali, ipak se primjećuje njegov strah od predaje, koja nas sve čeka, jer mu nije jasno da će se on njima dati u ruke i jednostavno predati. Sve to i dalje govori kroz zafrkanciju, ali se osjeća da on to zapravo ozbiljno misli. Mi ostali mu kontriramo i pokušavamo ga uvjeriti da će sve biti u redu te da će međunarodni crveni križ voditi cijelu predaju. Major se sada uozbiljuje te se i dalje drži svog mišljenja pa na svoj, opet poseban način, govori:
– Ljudi moji, pa morat će ne’ko platit’ dupetom što smo ih toliko počvokali!
Malo me time natjerao na razmišljanje; zaista je točno da je neprijatelj skupo platio osvajanje ovoga grada. Zadnjih dana su s tolikom silom napadali grad i položaje na kojima sam bio te ne vjerujem da postoji ijedan naš vojnik koji nije pucao po neprijatelju. Nismo ni imali drugog izbora osim pucati po njima, išli su samo naprijed, po svaku cijenu. Borili smo se za svaku kuću i svaku ulicu. Bilo je situacija da smo s njima dijelili iste kuće, čak i toga da smo se doslovce borili prsa u prsa. Toliko smo bili blizu jedni drugima da smo se noću čuli kako šapućemo, no čim bi počeo dan, borbe su se nastavljale. Za područje Prvomajske ulice pričalo se da se vode najžešće pješačke borbe, barem su nam tako potvrđivali ljudi koji su iz drugih područja dolazili nama na ispomoć. Udaljenost od deset metara između njih i nas bila je normalna, pa čak i sigurna. U tako bliskom kontaktu bilo je neizbježno da su žrtve i s njihove i s naše strane velike.
Sve što se događalo na Prvomajskoj i oko nje, ali i u cijelom gradu, bilo je urezano duboko u mojoj nutrini, a Majorove riječi su me nagnale da se ponovo prisjetim svega što se događalo u tim teškim borbama.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/bolnica-utociste-nade-i-spasa-1-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/sve-je-gotovo-3-dio/
1 komentar