U bolnici sam do sada bio dvaput. Odlazio sam posjetiti svoje ranjene suborce pa tako znam što ću u njoj zateći i kakvo je stanje. Svi ranjenici smješteni su u podrumskom prostoru jer su sve gornje etaže razrušene. U bolnicu se više ne ulazi na glavni ulaz nego na sporedni, koji u mirnodopsko vrijeme služi za prijam bolesnika dovezenih kolima hitne pomoći, a koji je ispod površine zemlje, u suterenu.
Dolaskom pred sam ulaz čovjeku je jasno da je ovo ratna bolnica pa čak i da ne vidi potpuno porušene gornje etaže. Oko ulaza su postavljene vreće s pijeskom, a na nekoliko mjesta ispred ulaza se vide krvave mrlje. Odmah s ulaznih vrata dolazi se u glavnu prijamnu prostoriju, odakle se dalje odlazi u druge dijelove podzemlja bolnice. Kreveti na kojima leže ranjenici spojeni su, tako da su ljudi stisnuti kako bi ih što više stalo, a i madraci koji su po podu služe za ranjenike. Svi ljudi koji ovdje rade: liječnici, bolničari, sestre, tehničari i sve ostalo osoblje, svakodnevno su suočeni s velikom patnjom i stradanjem ljudi, s umiranjem, obiteljima poginulih, agonijama koje proživljavaju teško ranjeni, nestašicom lijekova i osnovnih medicinskih sredstava. Nedostaje apsolutno svega, jer neke operacije se izvode „na živo“, samo uz lokalnu anesteziju. Bolnicu je pogodila i nestašica hrane pa se osoblje bori i s time kako prehraniti sve te ljude. Unatoč tome, dosad je svaki čovjek koji se zatekao ovdje dobio obrok i nitko nije ostao gladan. Zbog svega toga divim se ljudima koji rade u bolnici i imaju snage suočavati se sa svim tim nedaćama.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Ovaj dolazak u bolnicu izazvao je u meni novi i dosad najveći šok te sam, premda spreman na svakakve situacije, opet iznenađen i osupnut. Ne mogu vjerovati da u jednoj ovakvoj ruševini obitava toliko ranjenih ljudi i svi oni koji im pružaju pomoć. U bolnici se sada nalazi mnoštvo, možda i tisuća, dvije, a sigurno i više ljudi. Sve su to civili, djeca, žene i starci koji su se smjestili po podovima uz krevete, a zbog manjka prostora ispod kreveta se na dekama nalaze djeca koja strpljivo šute. Puno ljudi i stoji pa tako stvaraju dodatnu gužvu kroz koju se jedva može hodati, ali bez obzira na sve, nema panike i nervoze.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Zbog težina njihovih rana i krvavih zavoja užasava pogled na te naše ranjene ljude, a osobito zato što u blizini borave brojni ljudi koji im mogu prenijeti infekcije od kojih svi ranjenici strahuju. Ljudi se boje takvog umiranja i, bez obzira na nadljudske napore zdravstvenog osoblja, zbog nedostatka svih medicinskih potrepština teško ih je spriječiti. Od ljudi koje ja poznajem nitko još nije umro takvom smrću, ali sam čuo da se već pojavilo nekoliko slučajeva plinske gangrene. Vjerujem da i ovdje, u ovoj bolnici, Bog ima svoje djelo i stoji uz ljude koji rade s ranjenima, jer bi u ovoj situaciji i gužvi koja tu vlada gotovo svaki ranjenik trebao imati gnojne rane, plinsku gangrenu ili zatrovanu krv. Čak mi se čini da, koliko god bi ranjenicima odgovaralo da im se ne smeta, potpuno razumiju situaciju u kojoj se nalaze civili. Ovi ljudi jednostavno nemaju kamo pa se osjećaju zaštićeno jedino u bolnici. Većina njih ima nekoga od svojih tko je ranjen i leži ovdje pa je i normalno da žele biti uz njih. Stradavanje je toliko veliko da nema obitelji koja nema nekoga ranjenog.
Na ovome mjestu je više nego igdje vidljiva veličina stradavanja i patnja svakog čovjeka u Vukovaru. Kroz misli mi prolazi da je puno lakše ratovati nego raditi i boriti se u bolnici za svaki život.
Uza sve s čime se suočavaju i što je odavno premašilo granice normalnog funkcioniranja bolnice situacija je sada dobila novu dimenziju i sliku. Vjerojatno ni osoblje bolnice nije moglo zamisliti da će postati doslovce utočištem, mjestom spasa i nade za preživljavanjem. Nadljudskim naporima spašavaju ranjene branitelje, djecu, žene i ostale civile, ali i zarobljene neprijateljske vojnike. Brinu se o životima rođenih, bolesnih i ranjenih, a sada preuzimaju ulogu spašavanja nekoliko tisuća civila koji su, bježeći iz ruševina svojih kuća i podruma od napredovanja neprijateljske vojske, četnika, dobrovoljaca i srpskih teritorijalaca, našli utočište ovdje. Neki ljudi koji su se tu sklonili pričaju da neprijatelj, bez provjere tko je u podrumima, samo ubacuje bombe u njih, pa je već mnogo ljudi poginulo na takav način. Ljudi su počeli zauzimati razrušene gornje etaže premda su opasne za boravak, a usto, ni granatiranje bolnice ne prestaje. Bez obzira na to što je bolnica obilježena i vidljiva iz zraka, pa neprijatelj može znati da to nije vojni objekt, ipak je stalna meta svim vrstama projektila, bombi i granata.
Ova masa ljudi jasan mi je znak koliko je stanje teško i ozbiljno, potpuno kaotično i bez ikakve nade da se nešto promijeni.
Znam da je sve gotovo, ova bitka je završena!
Bitka za grad više ne postoji!
Gore od svega je to što ništa ne možemo učiniti da sve ove napaćene ljude zaštitimo, nemoćni smo i to me pogađa.
Ono zbog čega sam kao dobrovoljac otišao u vojsku, u rat, u ovaj grad, bilo je baš to da svoj narod zaštitim od stradavanja i terora. Osjećam se jadno, razočarano i poniženo. Tužan sam i patim dok gledam ljude i njihov strah od neizvjesnosti koja nas čeka. Veoma mnogo je djece i to u meni budi posebne emocije, postajem još tužniji i osjetljiviji, jer smo svi svjesni da je kraj.
Nas četvorica došli smo u bolnicu s namjerom da glavno osoblje upoznamo s činjenicom da im mi više ne možemo pružiti nikakvu zaštitu i sigurnost koju bi oni od nas kao branitelja trebali imati. Od srama i nemoći da pomognemo svim tim ljudima volio bih da nisam sada u svojoj koži i da ne moram biti pred njihovim očima. Od doktorice Vesne Bosanac upravo saznajemo da su počeli pregovori o evakuaciji žena, djece, bolesnika i ranjenika te da će neprijatelj obustaviti granatiranje bolnice. Dali su nam i ultimatum da se iz smjera bolnice ne smije čuti više niti jedan pucanj jer će je u protivnom bombardirati napalmbombama i sve u njoj zapaliti. Sad je naposljetku jasno da je bitka za Vukovar gotova, a da evakuacija znači i našu konačnu predaju, premda u ovoj borbi nismo ni imali nikakve šanse. Već nekoliko dana slutili smo da je kraj blizu, ali sreća je da to znamo tek sada, kada je zaista kraj!
Nastavlja se…https://vilimbook.com/sve-je-gotovo-3-dio/
Prethodno:https://vilimbook.com/sve-je-gotovo/
