Proteklih se dana u medijima pojavila informacija kako je nakon višegodišnjeg istraživanja policija u četvrtak, 5. travnja 2018. godine, podnijela kaznenu prijavu protiv 45-godišnjeg srbijanskog državljanina. Sumnja se da je nakon pada Vukovara, u studenome 1991., sudjelovao u strijeljanjima zarobljenika te u hangaru na Ovčari zlostavljao i ubijao zarobljene hrvatske branitelje i civile dovedene iz vukovarske bolnice, a među njima i francuskog državljanina Jean-Michel Nicoliera. Mediji su potvrdili da se radi o Spasoju Petkoviću Štuki, vojniku JNA i kuriru kapetana Miroslava Radića. U narednom tekstu osvrnut ću se na neistine koje su se pojavile o Petkoviću i događanjima na Ovčari, a u kojima se spominje moje ime i prezime.
Štuka mi nije priznao kako je ubio Jean-Michela Nicoliera, niti sam to ikada tvrdio. Za francuskog dragovoljca čuo sam tek nekoliko godina nakon Domovinskog rata kada sam se počeo baviti istraživanjima zločina na Ovčari. Opisujući detaljno događanja iz tog vremena, u svojoj knjizi „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“, Jean- Michela Nicoliera ne spominjem jer ga nisam poznavao.
Naime, Petković nikada kroz istragu i sudske postupke nije priznao ubojstvo Jeana-Michela Nicoliera. Ubojstvo Nicoliera mora se usmjeriti i na druge ljude osim Spasoja Petkovića. Za to postoje i opravdane sumnje.
Također, važno je znati kako ispred hangara nitko nije ubijen dok smo nas sedmorica preživjelih boravili ispred njega, a prije nego smo odvezeni dalje.
Osim toga, u jednom od medija pojavila se i informacija Nicolierovog brata Paula kako je neprijateljski vojnik Predrag Milojević – Kinez pokazao i otkrio mjesto masovne grobnice. Radi se o čovjeku koji me, a nakon što sam s još šestoricom ljudi preživio Ovčaru, spasio zajedno s Markom Ljubojom iz „kuće strave“, u blizini Veleprometa. Nažalost, to nije istina. S Ovčare nedostaje oko 60 ljudi, a nikada nitko sa srpske strane nije iskazao volju pokazati grobnice. Također, vrlo lako može se saznati i utvrditi tko može znati gdje su pokopani ostali ubijeni za koje više nije bilo mjesta u velikoj grobnici. Moje informacije govore da se to i zna, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. Nažalost, za otkrivanjem nestalih tijela naših mučenika nema dobre volje onih koji to zaista znaju. Predrag Milojević to ne može znati jer nije ni bio na mjestu gdje su se ubijali zarobljenici.
Netočno je kako je Spasoje Petković Štuka nebitan za Ovčaru. Njegova uloga nije marginalna, kako tih dana tog najgoreg zločina u novijoj hrvatskoj povijesti, tako i u beogradskom procesu.
Spomenuti vojnik JNA jedan je od najvažnijih ljudi beogradskog procesa za Ovčaru. Naime, Petković je u tom procesu stekao ulogu svjedoka pokajnika koji je u zamjenu za svoja zlodjela sudu odlučio reći tko je sve sudjelovao u tim zločinima. Naime, čovjek koji se za svoju slobodu bori na takav način, ne smije sudu lagati ni zatajiti ništa o svojim zločinima. Ipak, Petković se odlučio upravo za tu strategiju i gotovo sve što je bilo najbitnije za proces u Beogradu, bila je laž i obmana. Posebno je neprihvatljivo što je u njegovoj laži ključnu ulogu odigrala država Srbija sa svim svojim mogućnostima, a ponajviše kroz njihovu sigurnosno-obavještajnu agenciju (BIA). O tome svemu, kao i o samom procesu u Beogradu za zločine na Ovčari, pisao sam u svojoj knjizi te detaljno dokazivao koliko je to velika i besmislena farsa.
Moje svjedočenje o ulozi i zlodjelima vojnika JNA Spasoja Petkovića zvanog Štuka, može izgledati u najmanju ruku nezahvalno. Naime, na Ovčari sam spašen njegovom intervencijom kod kapetana JNA i to zbog toga što smo u komunikaciji, prije nego ću završiti u hangaru, otkrili kako obojica poznajemo istog čovjeka iz Rume. (Čovjek i danas živi u Rumi).
S obzirom na tvrdnje proteklih dana u nekim medijima, želim radi istine odgovoriti na njih.
Ne stoji činjenica da je Spasoje Petković Štuka nekakav marginalac, pritom osobito mislim na sve što se događalo na beogradskom procesu. Srpske službe i agenture nisu slučajno izabrale njega i Božu Latinovića za svjedoke pokajnike. Treba napomenuti kako nikoga od oficira i podoficira JNA nije teretio u tom procesu.
Upravo njih dvojica znaju svaki detalj vezan o događanjima na Ovčari. Jednostavno, jer su tamo bili cijelo vrijeme i aktivno su sudjelovali u svim koracima tog zločina. Nažalost, isto tako je sigurno kako oni nikada neće progovoriti istinu.
Naime, u istraživanjima za svoju knjigu došao sam do krucijalnih saznanja tko je bio vojnik JNA Spasoje Petković.
Osim što je bio vojnik JNA, uživao je posebnu zaštitu kapetana Radića. Među njegovim suborcima dobio je uz svoj nadimak još i dodatak Monstrum.
Štuka Monstrum i prije pada grada, a na prostoru oko vukovarske vojarne, koji je 13. rujna 1991. godine okupirala JNA, uz još nekoliko vojnika JNA čini najgore zločine ubijajući na najokrutniji i na najbezobzirniji način naše zatočene civile. Kasnije sam saznao da je osim ubojstava odgovoran i za nekoliko silovanja o kojima su žene progovorile nakon dugo godina šutnje.
U lipnju 2010. godine prikupio sam sve dokaze te utvrdio kako je Štuka Monstrum odgovoran za sedmero ljudi, od kojih se trojici gubi svaki trag. Prikupljene izjave obitelji ubijenih i nestalih ovjerio sam kod javnog bilježnika te ih proslijedio na dva mjesta. Jedno je Srbija i Specijalni sud u Beogradu, koji je vodio proces za zločin na Ovčari, a drugo mjesto je bilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, u Gajevoj ulici u Zagrebu, Odjelu za ratne zločine. U Uredu tadašnjeg državnog odvjetnika, gospodina Mladena Bajića, ponudio sam se za suradnju i stavio na raspolaganje državnim institucijama te dobio obećanja kako će se krivični progon protiv dotičnog zločinca nastaviti.
Nažalost, tek sada, nakon osam godina, pokreće se kaznena prijava protiv Spasoja Petkovića. Iako je za to trebalo nevjerojatno puno vremena, ipak je i to bolje nego nikada.
No, stvari bih malo vratio unazad, kako bismo dobili potpuniju sliku uloge Spasoja Petkovića u procesima za Ovčaru, ali i nevjerojatno čudnih radnji i postupaka Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.
Naime, u svom pojavljivanju svjedoka na Haškom tribunalu u postupku koji se tada vodio protiv kapetana Miroslava Radića, Spasoje Petković u transkriptima od ožujka 2006. godine ističe sljedeće:
„Tražio sam u Beogradu zaštitnu meru i garanciju da neću biti uhapšen kada sletim na aerodrom u Amsterdam, tj. u Holandiju od strane Interpola, pošto za mnom postoji poternica od strane Hrvatske.“
Iz ovoga je vidljivo kako se protiv njega u Hrvatskoj u jednom trenutku vodio kazneni progon. Saznao sam kako su neke osobe iz obitelji žrtava, koje su i meni dale izjavu o monstruoznim zločinima Spasoja Petkovića, već ranije našim institucijama davale izjave, pa je za zaključiti kako su u jednom periodu – vjerojatno prije 2001. godine – naše institucije obavljale časno i pošteno svoj posao.
U postupku pred Haškim tribunalom Petković je 28. listopada 2008. godine svjedočio protiv Vojislava Šešelja. Odgovori Petkovića vrlo su zanimljivi i zaslužuju pažnju.
Nakon što je Šešelj pokušao diskreditirati svjedoka Petkovića tvrdeći kako je svoje pokajništvo zamjenio za izbjegavanje kazne za zločine na Ovčari te je čak uvjetovao svoj dolazak u Haag garancijom da ga neće uhititi i predati Hrvatskoj. Štuka se branio kako je samo želio konačno reći istinu. Šešelj se poziva na presudu Sudskog vijeća u slučaju „Vukovarska trojka – Mrkšić, Šljivančanin, Radić“ u kojoj jasno stoji kako mu se ne vjeruje i da njegov motiv nije istina. Proces je vodio sudac Jean-Claude Antonetti iz Francuske.
Donosim nekoliko bitnih rečenica koje Vam dajem na procjenu i sud:
Šešelj: Iz ovoga se vidi da je sudsko veće zaključilo da je sve ovo što vi govorite i što svedočite sračunato s jednim ciljem, da izbegnete kaznu za zločin koji ste napravili na Ovčari, je li tako?
Petković: Nije tako.
Šešelj: A zašto oni tako zaključuju?
Petković: Ja ne znam. To je njihovo. Ja stojim i dalje na stanovištu da sam želeo da iznesem istinu o zločinu na Ovčari.
Šešelj: Hoću li da nastavim? (Pita suca Antonettija)
Sudac Antonetti: Gospodine Šešelj, vi ste pročitali dijelove presude koje mi imamo, ali ovo vijeće ni na koji način nije vezano niti ima obavezu postupati na osnovu zaključka nekog drugog vijeća, pravno govoreći.
Šešelj: Ja ovo predočavam svedoku, jer mi je važna njegova reakcija kao prilog dodatnom obaranju njegovog kredibiliteta. Vi zaključite što god hoćete, ja se ne mešam u vaše zaključke.
Sudac Antonetti: Jedan manji detalj, gospodine (obraća se Petkoviću). U nalogu za uhićenje koji je izdan u Hrvatskoj navedeno je nešto. Navedeno je da je za vas izdan nalog za uhićenje u Hrvatskoj. Da li je to točno ili nije? Što je s tim? Kakvo je uopće stanje s tim nalogom za uhićenje?
Petković: Pa poternica za mnom je povučena pošto sam u Srbiji dobio status svedoka saradnika. U razgovoru sa tužiocem Vučevićem pitao sam ga da stupi u kontakt sa gospodinom tužiocem iz Hrvatske Bajićem i da vidi da li je za mnom raspisana bilo kakva poternica i dobio sam odgovor da nije.
Sudac Antonetti: Dobro. Dakle, nema potjernice niti naloga za uhićenje u Hrvatskoj?
Petković: Da.
U novinama „Intervju“, od 29. studenog 1991. godine tiskanim u Srbiji, objavljen je razgovor s Petkovićem u kojem novinaru govori:
„Ja sam običan, prosečan vojnik. Da mi je neko decembra prošle godine rekao da ću se boriti i ubijati, ubio bih ga. U to vreme sam razmišljao samo o devojkama i o tome kako ću da upišem Višu kriminalističku školu. A sada… Sada mi je sasvim svejedno hoću li ubiti čoveka ili kokošku. Mogao bih da ubijem i tebe kad bi mi digao živac. Naučio sam da ubijam ovde jer drugačije ne bih preživeo.“
Još dodaje: „Ustaše su bili veoma dobri borci. Nimalo naivni kako su neki pričali, ali ih je bilo i drogiranih. Kad ih uhvatiš mnogi su plakali i molili. Ove zavoje što vidite po zglobovima, to nije rana, otekli su mi zglobovi dok sam ih tukao, obične kukavice su. A bilo ih je iz svih krajeva Hrvatske, iz Zagreba, Samobora, Našica, a najviše iz Vukovara. Našli smo i jednog snajperistu Francuza, nekakve crnce i Šiptare.“
Iz svega je neosporno koliki je ubojica i zločinac bio tada devetnaestogodišnji vojnik JNA Spasoje Petković Štuka.
O njegovim zločinima na Ovčari, treba napomenuti kako je u beogradskom procesu priznao ubojstvo troje ljudi kod hangara. Priznaje i kako je pucao u jednu osobu „na rupi“ te da zna kako je jedna osoba koju je tukao u hangaru ondje i preminula. Osim toga, priznaje da je iz hangara izveo Josipa Batarela kojeg je zatim Nada Kalaba ubila iz pištolja. Dakle, sam Petković priznao je odgovornost za smrt pet ljudi, a sud u Beogradu mu je „priznao“ troje, a koje je „morao“ ubiti jer ga je Stanko Vujanović na to „natjerao“.
U svojoj knjizi detaljno sam opisao koliki je autoritet imao taj mladi vojnik JNA. Na Ovčari nitko nije mogao biti spašen, a da to oficiri JNA nisu odobrili. Štuka nikada nije priznao da me spasio jer bi mu to ugrožavalo lažnu konstrukciju kako je na Ovčari bio jedan bojažljivi vojnik koji je zbog straha od Stanka Vujanovića morao premlaćivati i ubijati zarobljenike.
Za Petkovića su mnogi osumnjičeni i neosumnjičeni kroz svoje iskaze potvrdili kako je na Ovčari odgovoran za barem 20 ljudi koje je likvidirao.
Osim Spasoja Petkovića, potrebno je spomenuti i Božu Latinovića kojega je srpsko pravosuđe, uz hrvatsku pravomoćnu presudu u maksimalnom trajanju od 20 godina, prihvatilo za svjedoka pokajnika u beogradskom procesu za Ovčaru.
Za zločin na Veleprometu osuđen je jer je ulazio u hangare i prokazao najmanje dvadeset branitelja i izveo ih vani, među njima i Nediljka Buljubašića, nakon čega bi se čuli kratki rafali, a svim izvedenim osobama od tada se gubi svaki trag.
Zna se kako je baš Božo Latinović, „Bora Krvavi“, bio jedan od glavnih egzekutora s Ovčare. Bio je u svim fazama izvedbe tog zločina, a koliko je bio brutalan i nemilosrdan govori i činjenica da ga je Štuka Monstrum prozvao „Bora Krvavi“. Koliki je broj ubijenih ljudi od njegove ruke, vjerojatno ni sam ne zna. Danas je slobodan čovjek i živi u Srbiji.
Nevjerojatno je kako su neki ljudi bili zaštićeni u beogradskom procesu i kako su bivali oslobađani, bez obzira što su počinili na Ovčari. Postoje opravdane sumnje kako je bitnu ulogu odigrao i novac kojim su se rješavali statusi i u Srbiji, ali što je još tragičnije za nas – i u Hrvatskoj. Ukoliko je to točno, postavlja se pitanje tko se u Hrvatskoj usudio donijeti odluku povlačenja tjeralice za ljudima poput Spasoja Petkovića Štuke ili pristati na to da Božo Latinović bude svjedok pokajnik!?
Postoji čak slučaj u beogradskom procesu gdje je jedan optuženi sam priznao ubojstva na Ovčari, ali je sud u obrazloženju ukidanja kaznenog progona utvrdio kako to nije dovoljan dokaz.
Protiv Spasoja Petkovića možda će biti podignuta optužnica za ubojstvo Jean-Michela Nicoliera koja se ne može ničim potvrditi jer svjedoci s naše hrvatske strane ne postoje. Nadam se kako se podizanjem optužnice protiv njega neće pokušati javnosti demonstrirati kako se konačno na tom slučaju u Hrvatskoj počelo raditi. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna namjera obračunati se sa zločinom/zločinima na Ovčari. To itekako dovoljno potvrđuje činjenica da skoro 27 godina nakon zločina na Ovčari nemamo podignute optužnice za njegove organizatore, a samim time i za izvršitelje.
Kao što sam već napisao u svojoj knjizi prije šest godina, a danas sam u to još sigurniji – u beogradskom procesu sve je bila laž i namještena igra, kako bi se zaštitili pravi krivci!
Da li će se cijela priča oko zločina na Ovčari, s naše hrvatske strane, svesti samo na upitno Petkovićevo ubojstvo francuskog dobrovoljca Jean – Michela Nicoliera?
Volio bih vjerovati da ne. Ali nažalost, istina i praksa do sada su pokazali drugačije i dijametralno suprotno postupanje.
Vas koje zanima više pročitati o toj temi, upućujem na link poglavlja moje knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”:
„Istina o Ovčari“.
Predlažem vam pogledati i slijedeće videozapise kako bi se upoznali s kojim problemima se suočavaju svi oni koji žele konačno otkriti istinu:
https://www.youtube.com/watch?v=3rhOB9CVzgY&t=700s
1 komentar