Predstavljamo vam još jedan tekst mladog hrvatskog povjesničara Adriana Cvitkovića, mag.hist. Tekst je samo dio njegova diplomskoga rada na “Hrvatskom katoličkom sveučilištu” u Zagrebu, Odjel za povijest. Želja nam je za obljetnicu sjećanja na stradanje Vukovara objaviti njegov cijeli diplomski rad u obliku knjižne forme. Očekujemo kako će ta knjiga na stotinjak stranica sažeto predstaviti vukovarsku bitku koja je bila presudna za daljnji tijek i pobjednički ishod obrambenog Domovinskog rata. Njegov rad je izuzetno vrijedan jer se istraživačkom metodologijom koristio brojnim dokumentima, knjigama i literaturom o agresiji na Hrvatsku i Vukovar.
Pokretanjem „srpskog“ pitanja krajem 80-ih godina u Jugoslaviji, probudio se srpski nacionalizam s tvrdnjom kako su Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda. Zagovaranje takve i sličnih teza dovelo je do nemira u Kninu već 1989. godine. U to vrijeme je u Vukovaru vladao mir iako je on bio Srbima u istočnoj Hrvatskoj ono što je Knin bio Srbima u zapadnoj Hrvatskoj. Slično kao u Kninu, rukovodeća mjesta u Vukovaru su uglavnom držale osobe srpske nacionalnosti čime se odražavala njihova privilegiranost bez obzira na to što su Hrvati bili relativna većina.
Srbi su svoju ugroženost nastojali isticati srbijanskom politikom preko Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) do njegovog raspada u siječnju 1990. godine. Nakon toga započinju s institucionaliziranjem vlastitog djelovanja u veljači iste godine kada je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS). Nakon pojavljivanja grafita s uvredljivim sadržajima u Vukovaru i Vinkovcima početkom 1990. godine, prva razmimoilaženja u razmišljanjima očitovala su se već u veljači iste godine. Predstavnici srpskih sela Bobota, Pačetin, Bršadin i Trpinja su pokušali organizirati „miting istine“ čime bi se izrazila podrška Srbima na Kosovu. Naime, krajem siječnja su na Kosovu izbile demonstracije zbog kojih su Hrvatska i Slovenija prozvale Srbiju. Na to su reagirali predstavnici spomenutih sela navodeći kako „rukovodstvo Hrvatske“ ne zastupa njihovo mišljenje. U veljači je pokrenuta i inicijativa za organiziranje „mitinga za jedinstvenu Jugoslaviju“. Iako su se inicijatori pozivali kako je službeni razlog mitinga poziv za sve koji vole Jugoslaviju, evidentno je bilo kako je cilj miting jednonacionalno okupljanje. Inicijativi predstavnika ranije spomenutih sela, pridružila se i Mjesna zajednica (MZ) Borovo u kojoj su Srbi također činili većinu. Općinska konferencija Saveza socijalističkog radnog naroda u Vukovaru je odbila zahtjev inicijatora za organiziranjem mitinga. Cijelu veljaču su vođene rasprave između Hrvata koji su bili protiv mitinga i Srba koji su bili za isti.
Prethodni tekst: https://vilimbook.com/obrana-vukovara/
Na prvim višestranačkim izborima, održanima u travnju i svibnju 1990. godine, Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) je kao pobjednica dobila najviše, 63 odborničkih mjesta dok je drugo-pozicioniranoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) pripalo 26 odborničkih mjesta. Za predsjednika općine je izabran Slavko Dokmanović iz Trpinje, član SKH-SDP, dok je potpredsjednik postao Marin Vidić-Bili iz redova HDZ-a. Tijekom 1990. godine, uz SKH-SDP i HDZ, relevantan politički čimbenik je postao SDS iako na izborima nije sudjelovao. Razlog tomu je bio taj što je prvi ogranak stranke osnovan tek 10. lipnja 1990. godine kada je za čelnika Odbora izabran Goran Hadžić, dotadašnji član SKH-SDP.
Prvi, veći stranački i međunacionalni sukob se dogodio u srpnju nakon odlaska Slavka Dokmanovića u selo Srb na srpski sabor. U Lici je potpisao Deklaraciju o autonomiji Srba u Hrvatskoj te je izabran u Srpsko nacionalno vijeće. Spomenuto vijeće si je namijenilo ulogu svojevrsne srpske Vlade u Hrvatskoj. Nakon protivljenja HDZ-a, ali i dijela SKH-SDP, Dokmanović se povukao iz Srpskog nacionalnog vijeća. Nakon njegova povlačenja krajem kolovoza, prestali su zahtjevi HDZ-a za njegovom smjenom. U kolovozu 1990., održan je referendum o srpskoj autonomiji u organizaciji SDS-a na kojem se stanovništvo prigradskog naselja Lužac te sela Bobota, Trpinja, Pačetin, Vera, Ludvinci, Negoslavci i Borovo izjasnilo pozitivno o autonomiji. U vrijeme održavanja referenduma, uočene su noćne, nenaoružane straže u selima sa srpskom većinom. Iako je hrvatska strana sumnjala kako te straže naoružavaju oficiri JNA i TO, za to nije bilo dokaza. Hrvatska strana je prvu pošiljku naoružanja dobila u listopadu 1990. kada je u Osijek, u organizaciji HDZ-a, stiglo 650 automatskih pušaka. Od toga broja, njih 100 je odvojeno i poslano u Vukovar.
Politička nastojanja za stvaranje srpske autonomne oblasti u istočnoj Hrvatskoj su započela početkom 1991. godine. Ilija Končarević je predsjedao Srpskim nacionalnim vijećem za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem koje je osnovano 7. siječnja u Šidskim Banovcima. Vijeće si je samovoljno dodijelilo ulogu pregovarača o budućnosti Jugoslavije i Srba u Hrvatskoj. Kada je, u veljači 1991. godine, Sabor RH usvojio Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih država, reakcija srpske manjine je bila energična. Naime, Srpsko nacionalno vijeće je usvojilo Deklaraciju o suverenoj autonomiji Srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema u kojoj su Srbi, koji žive u navedenim područjima, proglašeni neodvojivim dijelom srpskog naroda koji živi u Jugoslaviji. Prema toj Deklaraciji, Vijeće je naznačilo kako je srpska autonomija u sklopu RH na snazi dok god postoji Jugoslavija kao savezna država. Ukoliko ona prestane postojati kao takva, srpska autonomija se nastavlja kao dio matične države srpskog naroda.
Nakon intervencije hrvatske policije u Pakracu početkom ožujka, srpski mediji su akciju hrvatskih redarstvenika prikazali kao pokolj srpskog stanovništva. Panika koja je nastala među srpskim stanovništvom, manifestirala se masovnim bijegom istog preko Vukovara u Vojvodinu. Upravo je Vukovar označen mjestom posebne ugroženosti Srba, a bijeg pučanstva je iskorišten za potvrđivanje teze o povratku ustaštva. Posljednjeg dana ožujka, proširila se vijest o uhićenju Gorana Hadžića i Borivoja Savića na Plitvicama što je izazvalo niz incidenata od strane okupljene mase u Borovu Selu. Istog dana je Srpsko nacionalno viječe donijelo odluku o pripajanju Autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem Republici Srbiji, koja nije prihvaćena u skupštini Republike Srbije. Sljedećeg dana su postavljene barikade na ulazu u sela Bobota, Borovo Selo i Berak čime su Bogdanovci prometno izolirani od Vukovara. Zbog toga je započela žurna izgradnja prometnice Marinci-Bogdanovci kako bi se dobio prometni pravac do Vukovara. Prometnica, koja će kasnije biti put života Vukovara, završena je krajem srpnja 1991. godine.
Kako bi se smirile tenzije, Slavko Dokmanović je 9. travnja zatražio od Predsjedništva SFRJ raspoređivanje JNA kao tampon-zonu između Srba na barikadama u Borovu Selu i policije u Vukovaru. Istovremeno s tim, hrvatska strana je angažirala svoje visoke dužnosnike. Luka Bebić, predsjednik Vijeća općina Sabora RH, sastao se 12. travnja s predstavnicima svih lokalnih stranaka i pozvao ih da pregovorima iziđu iz nastale blokade. Tri dana kasnije, u Vukovar su stigli ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac i njegov zamjenik Slavko Degoricija. Održali su sastanke s predstavnicima policijskih uprava Vinkovci i Osijek, Skupštine općine Vukovar, političkih stranaka i sela s većinskim srpskim stanovništvom. Osim toga, održali su sastanke i u Bačkoj Palanci s Radmilom Bogdanovićem (ministar unutarnjih poslova Republike Srbije), zastupnicima u Skupštini Srbije i potpredsjednikom Narodne skupštine Srbije. S druge strane, u Borovu Selu je, 14. travnja, održan je miting u Borovu Selu na kojem su, među ostalim, govorili i Vojislav Šešelj te Goran Hadžić. Domaćin mitinga je bio Vukašin Šoškoćanin, predsjednik SDS-a u Borovu Selu.
Naručite naše knjige: https://vilimbook.com/#knjige
