Ispred hangara nekoliko četnika dolazi u pomoć onima u koridoru pa svi udaraju po nekolicini naših ljudi. Posebno je teško gledati jednog četnika koji ima neku toljagu zadebljanu na jednom kraju kojom, kad udari, ruši iz prve svakoga na tlo. No nikoga ne udara po glavi nego samo po tijelu, kako bi što dulje trajalo.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Kapetan pokazuje rukama četnicima da ljude iz kordona guraju u hangar jer je nastao zastoj. Većina puzeći ulazi u hangar, a za njima hodaju četnici koji ih i dalje udaraju toljagama i štapovima. Istovremeno, vojnici nastavljaju tjerati ljude u kordon, gdje ih nestrpljivo čeka desetak četnika. Postaje sve dramatičnije jer se bliži trenutak kad ćemo i mi doći na red. Jedan od vojnika dolazi do našeg autobusa i govori vojnicima u njemu da ga primaknu prema hangaru do kolone koja uz cestu ide prema kordonu četnika. S lijeve strane ceste još su uvijek vojnici koji ih drže na nišanu, a uz transporter dolazi i BOV koji svoj protuavionski top također usmjerava u kolonu. Naš autobus se primiče i dvadesetak metara od kolone vojnik ga zaustavlja pokazujući rukom vozaču da stane. Dvojica vojnika izlaze iz autobusa, a stariji samo kratko i oštro zapovjedi:
-‘Ajmo napolje!
Dolazi nekoliko vojnika koji su zaduženi za usmjeravanje kolona prema koridoru. Izlaze prvo dvojica s desne strane, a za njima moj suputnik i ja. Izlazimo lijevo, a vojnici nas odmah tjeraju da se trkom priključimo koloni iz prethodnog autobusa. Tek sada čujem prave krikove i vriskove iz hangara!
O, Bože, zar i ja moram u taj hangar?
Oko nas je pedesetak naoružanih vojnika i isto toliko četnika, imamo li neki drugi izbor? Razmišljam da bismo možda trebali pokušati pružiti neki otpor, no previše je ranjenika, preslabi smo i na nišanu raznog oružja. Ljudi ispred mene idu prebrzo kroz kordon, a uz kolonu hoda nekoliko vojnika koji postavljaju pitanja:
– Odakle si? Kako si ranjen? Gdje si se borio? Koliko imaš godina?
Ne znam je li im takva zapovijed ili je to čista znatiželja, a ovisno o odgovoru komentiraju i psuju. Prazni se i odlazi i posljednji autobus, a ljudi se priključuju našoj koloni.
Udaljen sam petnaestak metara od kordona četnika, molim se i držim ruku na prsima kako bih dlanom osjetio križić krunice. Sad izbliza vidim kako ljudi u kordonu ostaju bez odjeće, lančića, satova, dokumenata i novčanika, neki su goli do pasa, a neki su u gaćama, mnogi ostaju bez cipela. Iz hangara dopiru užasni jauci i krikovi ljudi, ali sada potpuno jasno odzvanjaju zvukovi udaraca po tijelima jadnih ljudi i zvukovi lomljenja kostiju. Gledam u nebo na kojem već pomalo nestaje sunca i potiho dozivam: “Gospe, spasi me! Gospe moja, spasi me!”
U mene se uvukao strah od svega što je preda mnom, strah kakav prvi put osjećam, no sam sebe hrabrim i ne pokazujem ga. Nisam vidio da je itko od nas pokazao strah ili se opirao ulasku u koridor ili hangar.
Što je to s nama da samo tako ulazimo među naše mučitelje. Pa nismo u redu za kruh!?
Na našim licima se vidi sav užas u nama, ali nitko ne pokazuje ni trunke panike. Oficiri nezainteresirano stoje u blizini svih ovih krvnika, hladno promatraju sve oko sebe zadovoljno uvlačeći dimove svojih cigareta. Blizu kordona sam, gledam u nebo i u mislima vapajima dozivam Gospu, u čemu me prekine jedan vojnik:
– Odakle si?
– Iz Zagreba.
– Pa šta radiš tu, budalo?
Šutim jer nemam što pametno reći.
– E, jesi budala! Doš’o iz Zagreba ovde glavu ostavit’!
Opet šutim i samo slegnem ramenima.
– Ja fino za par dana u Rumu i zajebancija, a ti u rupu! Koja si ti budala!
Na njegovu izjavu da je iz Rume, onako, više iz očaja, govorim:
– Imam u Rumi dobrog prijatelja!
– Kojeg? Kako se zove?
– Miroslav, zovu ga Kemo.
– Gde u Rumi?
– Negdje kod Doma JNA, mislim da je to u Ulici partizanskih odreda.
– Kako mu se zove žena?- opet me pita iako sam na redu ući u koridor.
– Zora.
– Jebote, pa to mi je komšija! Kemo je dobar čovek!
– Šta će biti s nama? – pitam ga.
– Jebi ga, pobićemo vas!
– Jel’ me možeš spasiti?
– Ne mogu, nema šanse!
– ‘Ajde me spasi, molim te! Imam trudnu ženu i dijete!
Naš razgovor cijelo vrijeme prati udaranje ljudi ispred mene i jauci ljudi iz hangara. Došao je trenutak mog ulaska u kordon, još jednom dižem glavu u nebo i potiho izgovaram:
Bože, budi uz mene!
U mojoj blizini stoji taj vojnik i gleda me dok počinjem dobivati prve udarce. Od prvog u kordonu sam odmah dobio pljusku pa šakom u lice. Skidaju me, kao i ostale, pa ostajem samo u majici. Udaraju me po tijelu, uz to se deru i galame, psuju, želeći valjda izgledati što strašnije. Osim mene, tuku još trojicu ljudi. Jedan mi nalazi novčanik u kojem nema novca, ali imam vozačku dozvolu, osobnu iskaznicu te fotografiju žene i sina. Sve to vadi iz novčanika i baca na zemlju, a sliku gazi nogom. Dobivam udarce s leđa u glavu, ali me pljuska i onaj koji mi je zgazio sliku. Kako su sve stvari bacili na jednu hrpu, fotografija je ispala malo postrani. Iako me udaraju sa svih strana, nastojim ostati na nogama i dalje gledajući u lica žene i sina na fotografiji, rastajući se zauvijek s njima.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Jedan od krvnika u kordonu primjećuje da imam krunicu oko vrata i trga mi je rukama govoreći:
– Je li bre, šta je ovo?
Udara mi opet pljusku, a drugi me nabija nogom u trbuh. Previjam se i ugledam krunicu na podu, a ruke držim preko lica. Dolazi mi udarac nogom u lice, ali, srećom, na ruku, iako me i to boli. Pored mene čovjek pada na tlo, a oni ga gaze i udaraju nogama. Sada me dvojica udaraju nogama po tijelu pokušavajući udariti u međunožje. Zbog gužve ne uspijevaju u tom naumu jer nas četvoricu tuku. Nešto tvrdo me udara po leđima i izbija mi zrak iz pluća, imam potrebu leći na tlo, ali znam da onda slijedi gaženje, stoga se svim silama trudim ostati na nogama. Pogled mi bježi na krunicu uz fotografiju koja se u sveopćem metežu okrenula na drugu stranu. Iako više ne vidim svoje najmilije, pogled mi je i dalje prikovan za fotografiju i krunicu pokraj nje, sve dok me nisu odgurali u hangar.
Ulazim u hangar strave i užasa. Na samom ulazu, s desne strane, uza zid, tuku jednog posebno izdvojenog čovjeka izvikujući naglas njegovo ime te pozivajući i druge da ga tuku.
– Evo Glavaševića! On je najveći ustaša!
Dok oduševljeno i zadovoljno uzvikuju njegovo prezime, nekoliko ih već udara po njemu i gaze ga na tlu. Dvojica imaju štapove kojima ga tuku.
To je Siniša Glavaševića iz Vukovara, novinar Hrvatskoga radija koji je izvještavao o događajima iz grada. Njegove riječi i način na koji je govorio o ratu u Vukovaru jedinstveni su i uvijek bih se naježio kad bih ih slušao. Svi smo ga voljeli slušati pa su i branitelji imali male radio-prijamnike kako bi navečer u 22 sata čuli izvješće iz Vukovara.
On me trenutačno spašava jer su svi četnici i teritorijalci s moje strane potrčali prema njemu nakon što su me odgurali u lijevu stranu hangara, prema najvećem zidu. Oko mene nema ni jednog četnika, ali u hangaru je i dvadesetak naoružanih vojnika JNA koji sudjeluju u batinanju kao i teritorijalci i četnici, pa ubrzo dobivam kundakom nekoliko puta po leđima. Guraju me uza zid. Uspijevam vidjeti da svatko nekoga od nas tuče. Jauci i krikovi dolaze sa svih strana, od udaraca kosti pucaju kao grane, ljudi vrište od bolova, mnogi leže po tlu no i tada su udarani i gaženi. Dok me udaraju kundacima po leđima, a nogama po butinama, guraju me sasvim ulijevo prema zidu. Moram stajati okrenut prema zidu s raširenim nogama i podignutim rukama, kao i svi ostali. U hangaru je velika gužva i nemamo mjesta stati kako oni žele, pa stojimo stisnuti jedan uz drugoga. S „moje strane“ tuku vojnici, a oni tuku kundacima, šakama i nogama, i smatram se sretnikom jer su na drugoj strani četnici s toljagama, lopatama i svim drugim već spomenutim rekvizitima. Vidio sam, dolazeći prema ovome zidu, strašne udarce lopatama i toljagama koje odmah lome kosti. U hangaru vlada totalno ludilo i kaos, naši krvnici kao da nisu ljudska bića; u svojoj prevelikoj mržnji, očiju gladnih krvi, pretvaraju se u čudovišta s neutaživom žeđi za ubijanjem. Trpimo sve te udarce ne čudeći se više količini mržnje koju prema nama osjećaju. Bol me razdire po cijelome tijelu. Osjećam se kao ovca u toru koja čeka klanje. Pored mene su neki novi ljudi i dobivamo batine sa svih strana, ali još uvijek nema četnika kraj nas, no ubrzo čujem kako dolaze. Nakon što sam dobio već nekoliko teških udaraca u leđa, začujem kako iza mene netko govori:
– Ne njega! Ne njega!
Prepoznajem glas vojnika s kojim sam vani maloprije razgovarao. Povlači me za rame od tog zida.
– Druže kapetane, dajte da spasem ovog čoveka!
Vuče me i dalje za rame i odvlači me tri, četiri metra. Četnici upravo dolaze kod ljudi uza taj zid i počinju udarati sve po redu, pa i onoga koji je stao na moje mjesto. Kapetan govori vojniku:
– Izvedi ga napolje! Levo kraj zida! Ima tamo već izdvojenih ljudi! Pazi ga tamo, da ga četnici ne ubiju! Budi celo vreme pored njega!
Vojnik me grli i stišće uza se vodeći me prema izlazu. Pored nas prolazi Željko Major kojeg četnici udaraju toljagom i palicama. Zavoj na ruci mu je potpuno krvav, a drugom rukom pokušava zaštititi glavu. Vidio sam ga samo na sekundu jer je brzo prošao pored nas, a i vojnik me vukao prema izlazu.
Prisjećam se kako je Nemec u bolnici pretpostavio što bi se moglo dogoditi ranjenicima, posumnjao je da bi se mogli na njima osvećivati. Nisam želio vjerovati u to.
Na izlazu iz hangara, dok drugi pod batinama ulaze, vojnik me pita:
– Kako ti je ime, da znam?
– Vilim
– Kako?
– Vilim! – ponavljam pretpostavljajući da nikad nije čuo to ime.
Ponavlja i on za mnom još dva puta, da zapamti. Izašli smo iz hangara i stali na lijevu stranu uza zid, tri-četiri metra od ulaza. Blizu nas je kordon četnika i velika hrpa odjeće. Pokraj nas stoji još nekoliko ljudi.
– Ja sam Štuka i znamo se otprije iz Rume, preko Keme! Jasno ti je? – pita me.
– Je, jasno mi je! Hvala ti!
Štuka je moje visine i mojih godina, ne više od dvadeset, kratke smeđe kose, uskog lica, na sebi ima pilotsku jaknu „spitku“ i maskirne hlače, a u ruci mu je izvedenica od neke lovačke puške u koju idu patrone kalibra 14 ili 16 milimetara.
Stojimo tu uz još šestero ljudi, a oko nas je i nekoliko vojnika koji paze na njih kao što Štuka pazi na mene.
Vidimo sve što se događa oko nas. U kordonu ne prestaje mlaćenje, na četnicima se vidi onaj isti žar kao na početku, još se nisu zasitili krvi, a već su se i dobro oznojili jer sat i pol bez prestanka tuku po ljudima.
Štuka se nekoliko puta odvaja od nas i prilazi našim ljudima u kordonu koje vrijeđa i pljuje.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/i-dijete-muce-u-hangaru/
