Konačno u Vukovaru

Sjećanje mi se vratilo na 30. rujna 1991. godine, kada smo krenuli prema Vukovaru i bili sretni zbog toga što odlazimo na trenutno najopasnije ratište u Hrvatskoj. Naš put autobusom prema Vukovaru počeo je oko 15 sati uz hrvatske domoljubne pjesme koje smo iz srca svi naglas pjevali. Naša raspjevanost i sreća izvirali su iz ispunjene želje našeg zapovjedništva, a to je – otići u Vukovar i boriti se za svoju domovinu.

Nakon prolaska kroz Vinkovce došli smo u Nuštar i autobusom  skrenuli prema Marincima. Našu kolonu činili su autobus, jedno malo dostavno vozilo i civilni kamion koji je bio pun pješačkog oružja i opreme. Putevi kojima smo se vozili prema Marincima bili su makadamski pa je već i to bio znak dolaska u ratnu zonu. Neprijateljski avioni su nadlijetali uz spremnost svaki tren ispustiti svoj smrtonosni teret na nas. Zaobilazimo Marince i krećemo dalje prema Bogdanovcima. Znali smo da je Vukovar opkoljen i kako ćemo se do njega morati provući skrivajući se da nas neprijatelj ne primijeti. Osim što ćemo se morati provlači kroz neprijateljske crte, morat ćemo, isto tako, biti spremni i na borbu.

Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/

U Bogdanovce dolazimo oko osam sati navečer. Javili smo se zapovjedniku obrane koji nas odvodi do podruma jedne kuće. U njoj smo čekali vodiča koji nas je trebao odvesti u Vukovar. U Bogdanovcima nije bilo struje, sve je u potpunom mraku, samo se čuju odjeci detonacija u daljini. Odmah smo upoznati kako te detonacije dolaze iz pet kilometara udaljenog Vukovara. U podrumu smo se izležavali nekoliko sati te se uz plamen svijeća šalili prepričavajući neke svoje doživljaje iz života pretvarajući ih u komediju. Željeli smo atmosferu učiniti što pozitivnijom prije našeg marša koji nije bio ni najmanje bezazlen ni jednostavan. Nitko od nas nije mogao znati kako će on završiti. Naposljetku je oko ponoći došao čovjek koji se predstavlja vodičem, a koji će nas povesti prema Vukovaru. Nakon toga slijedio je posljednji sastanak na kojem nam je objašnjeno na koji način ćemo ući u grad. Jedina mogućnost je „kukuruzni put“, jedini kojim je još moguće ulaziti i izlaziti iz grada. Upozoreni smo na mogućnost zasjeda te da moramo biti spremni na borbu s neprijateljem. Dogovoreno je da prema gradu idemo pješice, dok će sva tri vozila krenuti iza nas i uz rizik pokušati proći prema gradu. Nikome više nije bilo do šale, a svi smo pomalo postajali svjesniji kako je pred nama nešto s čime se još nikada nismo susreli. Čak se i pet kilometara od Vukovara osjećalo da ćemo uskoro ući u zonu koja će po mnogočemu promijeniti naše živote, a nekima ih i oduzeti.

Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/

Formirali smo kolonu. Nalazio sam se na njezinu čelu i, uz vodiča i još dva čovjeka, činio izvidničku skupinu. Osim nas devetnaest koji smo došli iz Zagreba, pridružilo nam se još petnaestak ljudi za koje nismo znali tko su. Naša izvidnička skupina bila je ustvari skupina koja je prva trebala primiti udar u slučaju zasjede. Dok smo koračali asfaltiranom cestom uz mjesečevu svjetlost, čule su se bezbrojne detonacije iz Vukovara. Nakon petstotinjak metara s glavne prometnice, koja je vodila u Vukovar, skrenuli smo na poljski put i ubrzo se našli među stabljikama kukuruza. Nisam imao pojma kuda idemo i sve mi se više besmislenom činila moja uloga izvidnika jer sam bio bez kompasa i bilo kakvog zemljovida toga područja. Svi smo se držali dogovorenog razmaka i u potpunoj disciplini i tišini kretali smo se kroz kukuruz.

Nakon pola sata hoda došli smo do nekih bunkera koji su me iznenadili jer sam ih primijetio tek na desetak metara od sebe. Svi smo čučnuli, a vodič je rukom pokazao da ostanemo gdje jesmo i odmah zatim krenuo malo dalje prema bunkeru. Vladala je potpuna napetost i čekao sam svaki tren početak pucnjave, pa sam svoju pušku okrenuo prema bunkeru. Pratio sam vodiča čekajući  njegovu reakciju. Tek po izlasku vojnika iz bunkera shvatio sam da su to naši položaji. Vodič se komotno kretao prema vojniku iz bunkera, a dok je mojim mislima prolazilo razmišljanje kako nam je baš mogao i reći da ćemo prolaziti pored naših bunkera. Živci su bili napeti kao strune iščekujući svaki tren napad iz zasjede.

Nakon kratkog dogovora vodiča s tim vojnikom krenuli smo dalje. Postalo je jasno da smo nakon tog bunkera ušli u područje koje nitko ne nadzire. Shvatio sam kako tek sada počinje prava opasnost i da svaki čas možemo očekivati napad. Iako je vani bio mrak, oči su se toliko navikle na tamu pa se sve vidjelo, ali i noć je bila vedra, tako da nam je sve to olakšavalo snalaženje i kretanje. Iako je sve izgledalo dobro za nas, mene su ipak zabrinjavale dvije stvari. Prvo, koliko god smo bili tihi i nitko nije prozborio ni riječ, činilo mi se kako se naše kretanje i oprema previše glasno čuju. Drugo, koliko god smo se međusobno dobro vidjeli u mraku, isto tako nas je mogao dobro vidjeti i neprijatelj. Sve takve misli nastojao sam gurnuti u drugi plan i razmišljati samo o tome kako moram biti spreman brzo reagirati počne li pucnjava. Vjerovao sam i nadao se da me sigurno u ovom mraku ne može pogodi iz prvog hitca pa mi je to davalo neku hrabrost koja je vjerojatno bila samo napola potkrijepljena argumentima. Tješio sam se kako ni onome tko puca neće baš biti jednostavno i svejedno, jer ipak nas je tridesetak, a to je respektabilna borbena  skupina koja se može dobro boriti sa zasjedom.

Hodajući i šuljajući se ravnicom koju prekriva mračni nebeski svod svako malo smo se zaustavljali i promatrali što se oko nas događa. Kad smo bili sigurni da možemo dalje, davali bismo signal ostatku da nas nastave pratiti u hodnji. Nakon tri sata hodnje i šuljanja došli smo do asfaltirane ceste i jednog borbenog položaja uz nju. Nije mi bilo jasno je li to linija obrane grada u koji ulazimo ili je to mjesto gdje se dočekuju svi koji ulaze u Vukovar. Prešli smo preko jednog mostića ispod kojeg je tekla rječica i saznali da smo upravo ušli u naselje Lužac, a koje je dio Vukovara. Detonacije nisu prestajale i bile su sve jače i glasnije. Neke su bile bliže nama, a mnogo ih je odjekivalo u daljini, ali na različitim pozicijama. U Lušcu nas je dočekalo nekoliko vojnika i gardista koji su tu držali položaje pokazujući veliko zadovoljstvo jer smo im došli u ispomoć. Saznali smo da su noćas pristigle još neke grupe. Pričali su nam o skupini od stotinjak dobrovoljaca iz Zagreba koja je nekoliko sati prije nas ušla u Vukovar. Odmah iza nas došli su punim gasom autobus, kamion i automobil, te mi je izgledalo gotovo nevjerojatno da su sva tri vozila uspjela netaknuta ući u grad koji je već petnaest dana bio u potpunoj blokadi i izolaciji.

Nakon grupiranja i novog dogovora, iz Lušca kamionom krećemo prema gradu. Zadatak nam je zamijeniti naših dvadesetak ljudi koji su se nalazili u Vukovaru od srpnja. Oni su se istu noć trebali vratiti u Zagreb te nakon kratkog odmora od nekoliko dana nastaviti ratovati negdje drugdje u Hrvatskoj.

Došli smo do visoke građevine, Vukovarskog silosa koji je smješten uz samu rijeku Dunav. Silos na kojem smo bili smješteni nalazi se u industrijskom dijelu grada, na početku Borova naselja. Oko njega nije bilo puno stambenih objekata, a sam silos je već bio dobrano izrešetan raznim projektilima. Napravljen je od armiranog betona. Na njemu je bilo mnoštvo rupa, ali je i on, poput ljudi ovoga grada, hrabro odolijevao napadima i opirao se rušenju. Oštećenja silosa nisu pružala pravu sliku razrušenosti grada. Šokiralo nas je sve što smo vidjeli u gradu, nismo znali što nas sve još čeka ni kakav ćemo rat voditi.

Mi, zapovjednici, upoznavali smo se sa stanjem i brzo obavili primopredaju položaja kako bi se naši suborci koji odlaze iz grada iz njega izvukli još za mraka. Zapovjednik Josip Nemec, zvani Dok, pažljivo je slušao izvješće zapovjednika Drage Prše. Prvo o čemu smo bili upoznati jest upozorenje kako granate neprekidno padaju i preporuka da ne boravimo na otvorenom ako ne moramo. Silos je bio meta projektila i granata svih kalibara, a zbog njegove dominacije na ovom području. Prša je odlučio kako će svi sjesti u autobus te tako izjuriti iz grada. Razlog takve odluke bio je u činjenici kako je uskoro trebalo svanuti pa bi dugotrajnijom pješačkom hodnjom bili previše vidljivi. Iako je grad bio u potpunoj blokadi, ipak je taj prolaz „kukuruznim putem“, od Vukovara prema Bogdanovcima i obrnuto, nekako funkcionirao, ali uz veliki rizik svih koji su njime morali prolaziti.

Zadatak koji smo naslijedili od njih bio je držanje položaja na Dunavu zbog mogućeg desanta iz Srbije. Sa silosa smo imali dobar pregled i na cijelu okolicu: na Lužac, Borovo naselje i dio Vukovara. Osim toga, naša skupina je preuzela ulogu interventne grupe za cijelo područje Vukovara, gdje god bude potrebno.

Skupina s kojom sam došao pripada „Tigrovima“, prvoj brigadi Zbora narodne garde, četvrtog bataljuna – baza Petruševac, a nas devetnaest, bez obzira na broj pripadnika, čini formaciju satnije. Kako je naša skupina bila interventna, tako smo vrlo često bili angažirani na kritičnim točkama u gradu. Na prvu zapovijed za intervenciju nismo dugo čekali jer je kritična točka bio cijeli grad. Sa silosa smo odlazili na razna žarišta u Vukovaru gdje je zbog težine situacije trebala pomoć, a potrebe za našim djelovanjem bile su svakodnevne.

Već drugi dan po dolasku odlazimo u grad. Vodili su nas domaći vodiči na položaje oko „Bugarskoga groblja“, gdje smo i vodili prve borbe protiv neprijatelja. Nije me se dojmio naš prvi borbeni susret s neprijateljem, kada smo imali i prvog ranjenog suborca, Mladena Koseca. Uspješno smo odbili neprijatelja koji je taj dan odustao od daljnjih napada. Zaprepastilo me koliko je grad bio porušen i uništen. Grad više nije bio nalik na grad. Nema čitavih kuća, drveće ne postoji nego samo gola debla bez grana, a svi automobili na ulicama su zapaljeni. Jedini zvukovi koji su se čuli bili su zvukovi granatiranja i pucnjave. Svaku sekundu padale su granate svih mogućih kalibara, jedna za drugom, po nama i gradu, i još više rušile ionako već do neprepoznatljivosti razrušene kuće. Avioni su nadlijetali i izbacivali bombe, na ulicama nije bilo nikoga pa je izgledalo sablasno. Sve je potpuno porušeno te se na sve strane dimi iz kuća i drugih objekata, a zvukovi raznih eksplozija ne prestaju. Sve oko mene izgledalo je nestvarno, te sam se pitao je li moguće da se uopće nalazim na ovom mjestu. Tijekom noći s „Bugarskoga groblja“ vratili smo se na silos, a vjerojatno zbog dojmova svega viđenoga nismo međusobno razgovarali. Bili smo šokirani jer nismo mogli ni zamisliti da je grad toliko razoren. Vjerujem da nam je u glavi svima bilo isto pitanje: Kako se ovome svemu oduprijeti i kako se boriti protiv ovolike sile? To nam se pitanje nametnulo već nakon samo jednog popodneva provedenog u ovom gradu.

Osim te intervencije i djelovanja naše grupe u prvim danima listopada, djelovali smo još kao ispomoć na položajima na Sajmištu kod „Ose“, u Borovu naselju na području Trpinjske ceste, točnije na Vinogradskoj ulici kada su je neprijatelji probili. Uvijek smo se poslije tih intervencija vraćali na silos i čekali slijedeće zapovijedi. Naša skupina bila je izravno podređena zapovjedništvu grada. Zbog važnosti položaja dunavskog silosa, koji je neprijatelj granatirao dvadeset četiri sata dnevno, svi oni koji su odabrani za odlazak na intervencije bili su sretni jer su se mogli malo maknuti od stalnoga granatiranja. Vojnik više voli blisku borbu i pucanje iz svoje puške nego čekati da mu granata padne na glavu. Iako smo se prvih desetak dana naviknuli na okolinu oko sebe, u meni je još uvijek vladalo zaprepaštenje koliko je grad razrušen. No bez obzira što je grad već gotovo bio razrušen, granatiranje i sustavno rušenje kuća iz dana u dan nije prestajalo. Pitao sam se hipotetski što mi, zapravo, branimo i što oni žele osvojiti , jer grad više i nije postojao, a od takvoga grada tko, Bože moj, ima koristi. To pitanje mi je kroz misli projurilo kao nekakva logična posljedica onog što vidim oko sebe. Međutim, kada isključim kaos ovog rušenja, jako dobro znam za što se borimo svi moji suborci i ja.

Neću nikada zaboraviti ono što mi se dogodilo pred nosom za vrijeme jedne od naših intervencija u gradu. Tada sam shvatio koliko život u ovom grad nema cijenu i kako se lagano gubi te kako se zbog toga nitko i ne uzbuđuje. Prije našeg odlaska na intervenciju na jedan od položaja na Sajmištu zaustavili smo se kod ulaza u dvorište jedne kuće, u kojoj je bio nekakav štab. Mislim da smo bili u mjesnoj zajednici „Vladimir Nazor“, a tu smo trebali dobiti precizne upute i vodiča koji će nas odvesti na točno mjesto intervencije. Ispred nas, dvjestotinjak metara udaljen, nalazio se poznati vukovarski vodotoranj, koji je mene podsjećao na pehar Svjetskog nogometnog prvenstva. Nitko iz naše skupine nije iz Vukovara pa ne poznajemo grad, te smo uvijek u početku dobivali domaćeg čovjeka kao vodiča. Kretali smo se pješice od pozicije na kojoj bi nas ostavio kamion, a nakon dovoženja sa silosa. Hodali smo uz razrušene kuće u rasporedu jedan iza drugoga, s razmakom od dvadesetak metara. Zaustavili smo se na ulici, na samom ulazu u dvorište te kuće gdje se nalazio štab. Nas desetak je čučnulo uz zidove tih razrušenih kuća pokraj ceste čekajući daljnje zapovijedi i dolazak vodiča. Odjednom, ispred nas, po cesti je dojurio veliki vojni kamion, takozvana „stopedesetka“, te se zaustavio. Cijelo vrijeme granate su nemilosrdno padale oko nas: po ruševinama kuća, po već razrušenim krovovima, po cesti i po vodotornju. Nestrpljivo smo čekali dolazak vodiča kako bi se što prije maknuli, jer su projektili nemilosrdno padali oko nas. Uza sve to, nadlijetala su i dva aviona. Raketirali su ciljeve udaljene od nas pa mi nismo bili izravno ugroženi od njih, ali ipak smo strahovali da i mi ne posatanemo njihove mete.

Štiteći se zidovima tih porušenih kuća i usred tog jakog granatiranja, na zavoju ceste, malo udaljenom od nas, pojavilo se malo dostavno vozilo „Yugo, zastava – pick up“. Kuća pored koje je prolazilo to vozilo bila je upravo pogođena granatom; ono se zanijelo te se u punoj brzini, ni deset metara od mene, zabilo pod maloprije parkirani kamion, „stopedesetku“. Vidio sam svaki detalj – kako se vozilo i tijelo tog čovjeka, vozača, zabijaju pod kamion. U tom su trenutku iz dvorišta mjesne zajednice istrčali neki domaći ljudi i skupa s nekolicinom nas dotrčali do tog „jugića“. Jedan od domaćih ljudi pregledao je vozača i samo kratko, nakon petnaestak sekundi, zaključio da je mrtav. Oni su ga poznavali otprije, dostavljao je hranu na položaje. Po glavi je imao teške ozljede, pukla mu je lubanja, a motor mu je prignječio noge. Na prsima je također imao ranu koja je krvarila, najvjerojatnije od volana, a možda ga je pogodio i geler kada je prolazio pored one pogođene kuće. Na kamionu nije bilo većih oštećenja, a njegov vozač sjeo je u nj i odjurio dalje na zadatak. Mi smo nastavili dalje s vodičem, a poginuli dostavljač ostao je u potpuno slupanom „jugiću“. Tada sam shvatio što znači život u Vukovaru. Ovdje je normalno da čovjek pogine i da se svi poslije toga okrenu slijedećem zadatku, čekajući novu smrt koja vreba iz svakog kutka ovoga grada.

Nastavlja se…https://vilimbook.com/pakao-prvomajske-ulice-1-dio/

Prethodno: https://vilimbook.com/remetinecke-misli-na-vukovar/