Ovu krunicu nosim otkako sam otišao u rat, od početka kolovoza, i nikad je nisam skidao. Isto tako, nisam na nju obraćao neku posebnu pažnju niti njome zazivao Božju pomoć. Bilo mi je dovoljno što mi je oko vrata. Vjerujem u Boga, ali mi je jasno da sam u ratu i kako je rat nešto suprotno od onoga što nas vjera uči i što nam je Isus kao naš uzor, učitelj i spasitelj propovijedao. Sve ovo vrijeme držim Boga po strani i ne miješam ga u svoje ratovanje. Znam da vodimo pravedan rat jer se branimo, pa sam siguran da će se On umiješati i sam u sve ovo kada bude vrijeme i bez mog pozivanja. Nikada prije u nekakvoj ratnoj akciji nisam dozivao Boga, a pogotovo ne zato da ubijem što više neprijatelja. Obraćao sam Mu se uvijek da me vrati živog i zdravog mojoj obitelji, mojoj ženi Vlatki i sinu Zvonimiru.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Supruga Vlatka i ja na dan našeg vjenčanja 20. listopada 1990. godine
Oženio sam se s nepunih dvadeset godina, a moja supruga je imala šesnaest i pol. Sina je rodila u svojoj sedamnaestoj godini kao učenica trećeg razreda srednje škole. Bili smo svega deset mjeseci u braku i imali petomjesečnu bebu kad sam se dobrovoljno javio u vojsku, u ZNG. Rat je počinjao u našoj domovini! Trenutak moje odluke bio je prilog u Dnevniku nacionalne televizije, u kojem su izvještavali o protjerivanju Hrvata iz mjesta Dalj. U scenama tog priloga vidjelo se mnoštvo mještana: djece, žena i staraca punih tuge i bijede, koji se ukrcavaju na rječnu teglenicu na Dunavu i bježe pred jugoslavenskom vojskom i domaćim srpskim ekstremistima. Većina tih jadnih ljudi je plakala, a sve što su mogli ponijeti sa sobom stalo je u plastične vrećice koje su držali u rukama. Taj trenutak bio je odlučujući za mene. Tada sam shvatio kako rat u Hrvatskoj počinje i da to više nitko ne može zaustaviti i spriječiti.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Prije odlaska u Vukovar saznao sam da mi je žena dva mjeseca trudna i da ću ponovo postati otac. Moje će misli, u ovoj noći koja će iščekivati neizvjesnost novog dana, biti sigurno posvećene njima. Razmišljam o svemu lijepom što smo proživjeli u našem kratkom bračnom životu, o svojoj ženi, o njezinoj nježnosti , dobroti i plahosti prema meni i našem malenom sinu. U misli mi se urezao taj poseban osmijeh našeg malenog sinčića. On se tako lijepo i od sveg srca smijao, a posebno kada bih ga dizao u zrak. Sjećam se i šetnji po našem Folnegovićevom naselju uz njegova kolica i ponosa koji sam osjećao što tako mlad imam sina.
Naš prvi sin Zvonimir koji je bio nevjerojatno sretna i vesela beba. Fotografiran nekoliko dana pred moj odlazak u Vukovar.
Svi lijepi trenuci iz života izmjenjuju mi se u mislima kao na filmskoj vrpci. Baš sam sretan i zadovoljan čovjek jer imam nešto tako divno što mi sada pomaže. Sjećam se, kada sam prije polaska u Vukovar razgovarao sa svojom suprugom, rekao sam joj da idem na trenutačno najopasnije područje na kojem se ratuje. Znala je koliko je u Vukovaru opasno i da joj to nisam rekao. Pričao sam joj i o tome da postoji mogućnost da se nikada ne vratim, da tamo mogu poginuti. Vlatku sam molio da drugom djetetu, ako bude muško, dadne ime Krešimir. Pričao sam kao da se više nikada nećemo vidjeti, što je možda bila posljedica mog lošeg predosjećanja. Sljedeće jutro sam rano otišao u bazu Petruševac, odakle smo pred večer 30. rujna krenuli za Vukovar. U ovoj mi je noći taj razgovor u mislima i volio bih saznati hoću li opet dobiti sina.
Moje raspoloženje iz dobrog i vedrog prelazi u sjetno i turobno. Pomisao da nikada više neću vidjeti svoju obitelj užasava me, predaja koja slijedi može zaista biti kraj moga života. Lošem raspoloženju koje me obuzima doprinosi i razmišljanje o mome bratu. On je desetak dana prije mog odlaska u Vukovar bio teško ranjen tenkovskom granatom u borbama za Petrinju. Sa svojom grupom je opkoljen, morali su se povlačiti, a nakon tri dana skrivanja po banijskim šumama oko Petrinje neprijatelj ih je ponovo opkolio. Tu je došlo do okršaja u kojem je još jedan njihov suborac teško ranjen. Nekoliko zdravih suboraca je uspjelo preskočiti ogradu i izići iz okruženja, dok su njih dvojica ranjenih ostali kod žičane ograde. Ona je za mog brata bila nepremostiva prepreka koju zbog rana na nogama nije mogao preskočiti te je tu i ostao. Još se sjećam suza njegovog prijatelja iz kvarta – Miljenka Šandora zvanog Sova – kada me plačući molio da mu oprostim, jer se osjećao odgovornim što ga je ostavio tako ranjenoga kod ograde. Bio sam potpuno lud i van sebe, slomljen od bola za svojim jedinim bratom. Tražio sam od njegovih suboraca da idu sa mnom, da ga pođemo traži , ali svi su me uvjeravali da je to besmisleno i da vjerojatno više nije na tome mjestu, da je u rukama neprijatelja koji je potpuno zauzeo i već kontrolirao taj prostor. Morali bismo otići duboko u neprijateljsku pozadinu i proći kroz minska polja, što bi vjerojatno izazvalo još veće žrtve. Bio sam svjestan kako su ga možda i ubili na licu mjesta kada je zarobljen.
Moj brat Antonijo (lijevo) s prijateljem Miljenkom Šandorom -Sovom iz naselja s kojim je nekoliko dana kasnije, sredinom rujna 1991. godine, završio u obrani Petrinje.
Zadnji put kada sam se iz Vukovara čuo s obitelji sredinom listopada o njemu još nije bilo ni traga ni glasa. Bio je pripadnik iste postrojbe kao i ja, ali druga satnija, također dragovoljac. Moj brat Antonijo je mlađi od mene, ima devetnaest godina i veliki je domoljub, što je posebno isticao kroz navijanje za svoj zagrebački Dinamo. Bio je prisutan na svakoj utakmici, bez obzira na to je li Dinamo igrao kod kuće ili u gostima. Nikakva vremenska nepogoda nije mogla spriječiti njegove odlaske na nogometne utakmice. Posebno je privržen Bogu, domovini, Dinamu i meni. Bio je nevjerojatno ponosan na to što je stric pa je to često i isticao.
Budući da nisam ranjen, ne znam što uopće reći neprijatelju pitaju li me tko sam i što radim u bolnici. Zdrava logika sve mi više govori da, ako ranjenici budu spašeni, ne znači da ću i ja spasiti glavu. Ovdje se samo govori o spašavanju ranjenika, a ja nisam jedan od njih. Ako se ranjenici boje zarobljavanja i predaje, pa kako da se ja, kojem nije ništa, ne bojim!? Borim se tako s milijun raznih misli. Držim se za križić svoje krunice i izgovaram: „Gospe moja spasi me, Gospe moja čuvaj me…“ . Molim očenaš, zdravomariju i slavaocu pa opet ponavljam: „Gospe moja spasi me, Gospe moja čuvaj me, Gospe moja budi uz mene, Gospe moja ne ostavljaj me…“. Iz mene progovara jedino što mi je preostalo, riječi upućene Bogu. Želim da mi moja vjera i duhovnost vrate osjećaj mira koji više nemam i zato se čvrsto držim za svoju krunicu i križić. Dozivam i dalje Majku Božju i molim je da mi pomogne. Nisam više siguran u ovaj život, u ovozemaljski svijet, čudan je osjećaj u meni. Siguran sam da ovo što mi se sada događa nije slučajno, znam da zaštita i sigurnost koju tražim i želim od drugog svijeta, od Svetog Svijeta, ima svoje opravdanje. Nisam u panici, niti me strah, ali mi nešto upravo sada govori da se obraćam Bogu i prizivam Ga u pomoć. Preispitujem svoju odluku da ovdje dočekam neprijatelja i koliko je ispravno što nisam otišao u proboj. U preispitivanju odluke pomaže mi policajac koji mi govori kako je u bolnici vidio neke ljude koji su se iz proboja vratili jer su naletjeli na neprijateljsku zasjedu. Nekoliko ih je poginulo, za neke se uopće ne zna gdje su, a njih nekoliko se vratilo u grad.
Kasna je noć, imamo informaciju da je neprijateljska vojska večeras ušla u bolnicu, ali ja ovdje nikoga od njih nisam vidio. Ne izlazim iz ove prostorije, skriven sam kao miš u rupi i čekam što će biti. Molim se i dozivam Gospu u pomoć, nemam namjeru prestati i pustiti svoju krunicu i dragocjeni križić. Svi oko mene su mirni i vjerojatno spavaju. Po podu ležimo jedan do drugoga. Ja sam u poluležećem položaju, naslonjen ramenima na zid koji je s moje lijeve strane, a s desne, tik uz mene je policajac.
Jutro, 19. studenoga. Budim se. Noć mi je protekla isprepletena mislima koje su me obuzimale i molitvama koje sam uporno ponavljao. Ipak sam uspio uhvatiti možda dva sata sna, počinje dan od kojega svi strepimo, ali se ipak nadamo dobrome. Povremeno izlazim u hodnik, gdje se pojavilo još novih ljudi koje ne poznajem. Vraćam se u svoju mračnu sobicu gdje se ipak trenutačno najbolje osjećam. U mraku sobice razmišljam i sve više i više se molim. Molitva je stalno na mojim usnama, a krunica i križ u mojoj ruci.
Supruga Vlatka i sin Zvonimir slikani pred Božić 1991. godine. U to vrijeme bio sam u logoru u Srijemskoj Mitrovici gdje su me skrivali s dvjestotinjak ljudi s Mitnice te sam se u tom trenutku u evidencijama smatrao nestalim. Kao zarobljenik evidentiran sam tek 16. siječnja 1992. godine od kada se moglo početi vjerovati da ću se živ vratiti kući.
Kroz molitvu ponovo razmišljam o Vlatki i Zvonimiru, kako će im biti u životu bez mene ako ja ovo ipak ne preživim. Što će bi s mojom djecom? Bez obzira na svu ljubav koju Vlatka i ja imamo jedno prema drugom, ona ipak ima tek 18 godina i morat će dalje živjeti bez mene. Tko će joj pomagati odgajati našu djecu? Tko će im umjesto mene bi otac? Ovakvo razmišljanje nije korektno prema ženi koju volim i koja voli mene, ali sam siguran da bi jednako razmišljala većina muškaraca da su na mome mjestu. Za mene nema većeg prava nego što je pravo na obitelj. To je pravo ljubavi i bojim se kako će ono što najviše volim uzeti netko drugi. Bojim se da taj drugi neće biti toliko dobar koliko im to ja želim biti.
Moja razmišljanja stalno prati molitva koja se preklapa i miješa sa slikama mog prijašnjeg života uz obitelj. Ako ovdje ostavim život, na neki način umire i moja obitelj koju sam stvorio. Molim se u sebi i ni s kime ne razgovaram, nemam volje, a siguran sam da su i svi koji su ovdje u svojim mislima i borbama. Moji predosjećaji su loši, nisu optimistični, sada mi jedino odgovara bi tu gdje jesam i moliti se. Znam da mora doći i taj trenutak kada ću odavde morati krenuti i napustiti ovo mjesto. Želim bi što dulje u ovim trenucima druženja, kroz molitvu i misli, sa svojom obitelji.
Već je poslijepodne. Odlučujem izići iz sobice i vidjeti što se događa. U sobu ulazi onaj klinac koji je tu bio sa sestrom. Govori uzbuđeno kako je vojska iz bolnice odvela Marka gipsera.
Marko Mandić, gipser u vukovarskoj bolnici kojega su neprijateljski vojnici izveli i ubili iz čiste mržnje. Naime bio je čovjek koji je svakome pomagao te dostojanstveno i kršćanski obavljao svoju dužnost.
– Zar su došli ovamo? – pitam ga.
– Jesu, svugdje su! U dvorištu bolnice! Bili su i tu kod nas!
– Baš ovdje kod nas? – pitam u nevjerici.
– Da, tu su bili! Odavde su odveli Marka!
– Pa kamo?
– Ne znam!
– Kako su se ponašali? – nastavljam ispitivati to dijete.
– Ništa posebno. Tražili su Marka i odveli ga.
– Jesu li ga tukli?
– Nisu! Marko je izgledao uplašen. – odgovara mi i sam uplašen.
Izlazim iz sobice, u hodniku vidim dva srpska vojnika naoružana puškama. Po njihovom izgledu vidim da to nisu vojnici JNA, a imaju i različite uniforme. Jedan je crn, malo viši od mene, kovrčave kose, gornji dio uniforme mu je šareno maskiran, a donji dio čine maslinastozelene hlače kakve je nosila JNA. Na glavi mu je malo poveća beretka bordo boje i na njoj je srpska zastava. Lice mu je zaraslo u bradu ali ne pretjerano, više izgleda neuredno zbog toga što mu je brada tamna. Drugi je viši i vitkijeg stasa, ali i svjetlije pu od prvog, on je u potpuno maskirnoj uniformi i na glavi nosi nešto poput ličke kape na kojoj je kokarda, stari srpski grb. Vidljivo je da su prljavi i da su već dulje vrijeme na ovom vukovarskom ratištu. Obojica su naoružana kalašnjikovima. Postajem uznemiren jer ja sam goloruk, a na takav susret nisam spreman. Jedino što imam za zaštitu je krunica oko vrata. Njih dvojica razgovaraju s osobljem i čini se da se o nečemu raspituju. Kreću prema meni, uz njih je jedna medicinska sestra s ovog odjela. To je to, došao je trenutak mog susreta s njima, ali molim Boga da me ništa ne pitaju jer više ne mogu nikamo. Od svoje sobice udaljen sam oko četiri metra i isto toliko oni od mene, a ne mogu ništa drugo nego ostati tu gdje jesam. Njihova su lica smrknuta i ljuta, neraspoloženi su. Napet sam i bojim se kako bi mogao teći razgovor ako me bilo što pitaju.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/bolnica-utociste-nade-i-spasa-3-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/bolnica-utociste-nade-i-spasa-1-dio/
1 komentar