Kada bih sada mogao vratiti vrijeme i ovu staloženost, puno toga bih rekao Mirku Ceranu u znak zahvalnosti za sve što je za mene napravio, ali u tome trenutku sam mu pružio ruku i kratko rekao: „Hvala.“ Nisam znao da je to zadnji put da ga vidim.
Razgovor prerasta u galamu, a ja imam osjećaj da riječi čujem iz nekog tunela. Kako je moguće da je gotovo nepoznat čovjek uloži toliko truda da me spasi, a netko koga sam dobro poznavao kao i on mene, nema nimalo želje da nešto napravi. U prepirku se uključuju još neki ljudi koji su prisutni tako da se situacija dodatno zaoštrava. Ja ne progovaram niti riječi jer znam da moji argumenti u ovom trenutku mogu samo odmoći smirivanju situacije
Pogled mi se zaustavlja na raspelu koje još uvijek visi na zidu. Oko njega su rupe od metaka od kojih su neki pogodili i samo raspelo i tako simbolično Gospodinu Isusu Kristu otkinuli ruke. Stežu mi se grudi i ne mogu udahnuti od prizora koji vidim te shvaćam da tu više nemam što tražiti iako je to moj dom. Izlazim van i kažem mu da nema ništa od papira i da nastavimo što prije dalje. Samo želim što prije izići i otići odavde.
Stojim na sredini prostorije i gledam u vrata kada začujem užurbane korake šljunkovitom stazom kako se približavaju. U službenim posjetama uvijek dolaze dvojica. Jedan otključava, a drugi drži spremno oružje. Kada dolazi jedan čovjek, uglavnom je to netko znatiželjan ili revoltiran. Odmičem se do suprotnog zida kao da znam da ovaj dolazak ima veze sa mnom i tu stojim. Odjednom se na gornjem dijelu vrata ukazuje bradato lice nekog čovjeka. Prvo što primjećujem upravo je dvotjedna brada na umornom licu. Ima otprilike četrdeset godina. Na glavi ima maskirnu beretku s kokardom.
Brat i ja ga gledamo ništa ne shvaćajući, a on opet gleda trenutak u jednoga, trenutak u drugoga. Lice mu je izbezumljeno. Na trenutak mi se čini da je sišao s uma. Nakon toga nam tiho priča što se dogodilo. Dobio je zadatak obići sve naše linije. Ucrtati rovove koji se nalaze na granici razgraničenja i provjeriti vrste oružja koje naša strana posjeduje. Ako im sve te informacije donese natrag, pustit će nas. Nas dvojica koji ostajemo, bit ćemo garancija da će se vratiti. Otac nije imao izbora. Morao je pristati jer su rekli da će nas u protivnom svu trojicu ubiti. Drugim riječima tražili su od njega da bude njihov špijun u zamjenu za naše živote. Imao je tri dana da ode i da se vrati. Naš automobil su već dovezli u Liješće kako bi njime krenuo. S obzirom na to da otac nije bio u stanju voziti automobil zbog nepokretne ruke, predložio je da puste i jednog od nas dvojice kako bi imao tko voziti.
Za pola sata je Uskrs pa neka onda zovu. Na naše veliko olakšanje opet ne prozivaju nikoga od nas. Odvode nekoga drugoga. Opet ostajemo, sada u iščekivanju Uskrsa i sljedećeg dolaska. Prošla je ponoć i Uskrs je stigao. Čestitamo jedni drugima Uskrs i nastavljamo s molitvom. Sada rasplet događaja iščekujem s olakšanjem. Više ne osjećam nikakav strah. U meni se opet javlja onaj prkos koji sam osjetio prilikom ispitivanja. Znam da me mogu ubiti, ali me ne mogu slomiti. Vikao bih na sav glas da mi ne mogu ništa.
Na podu vozila ima jako puno skorene krvi za koju kažu da je krv zarobljenika koje su upravo razmijenili. To mi je prvi put da vidim toliko ljudske krvi. Pitam se kakvi su to ljudi koji nisu mogli barem oprati kamion.