Odmah po izlasku iz zatvora javio mi se Marko. Bio je to običan razgovor dvojice ljudi koji su svaki na svoj način proživjeli patnje. Dogovarali smo se o susretu i mom dolasku k njemu u Beograd. Najviše smo razgovarali o kazni koju je dobio Kinez i koja je, po njemu, apsolutno nepravedna, jer je dobio dvadeset godina zatvora i proglašen je krivim za zločin koji nije počinio. Nemam nikakva razloga sumnjati u Markovo razočaranje jer dobro znam da ne bih preživio onu noć da nije bilo Kineza koji je vodio glavnu riječ u mom spašavanju. Koliko god sam sretan zbog Mareta, toliko sam nesretan zbog Kineza kojemu moje svjedočenje nije pomoglo.
Nakon godinu dana suđenje je poništeno i odlukom Vrhovnog suda vraćeno je na početak. Marko je ostao na slobodi do novog suđenja, a Kinez je i dalje bio u pritvoru. Ostao sam s Markom u kontaktu putem SMS poruka i obećao sam kako ću doći k njemu u Beograd, no nikako se nisam mogao odlučiti za taj put.
Gotovo dvije i pol godine od mojeg prvog svjedočenja opet sam dobio poziv za 21. travnja 2008. da kao svjedok dođem na sud u Beograd. Ovaj put sam odlučio doći sam, svojim autom, a s Markom sam se dogovorio da ću u Beograd doći večer prije i prespavati u hotelu te da ćemo se naći tek nakon suđenja i poslije otići k njemu. Marko je bio malo ljut na mene zbog mog odugovlačenja odlaska k njemu, iako nisam imao nikakav poseban razlog za to. Jednostavno sam osjećao kako još nisam spreman na prelazak srpske granice kao običan putnik. No sad se više ne mogu izvlačiti i došao je trenutak susreta sa svojim spasiteljem.
Ovom suđenju se posebno veselim jer se nadam kako ću konačno pomoći da na slobodu iziđe i Kinez. Nikada ni za koga nisam bio sigurniji da je častan vojnik kao za njega i siguran sam da je potpuno nevin za Ovčaru.
Na suđenju mi je sudsko vijeće pokazalo fotografiju nekog čovjeka. Pitali su me prepoznajem li ga kao Štuku. Nisam bio sasvim siguran, no činilo mi se da to nije on. Pomislio sam kako su željeli da se zabunim i da moje svjedočenje izgubi vjerodostojnost. Procedura je bila ista kao na prvom svjedočenju, a poslije mog iskaza bila je pauza pa sam u hodniku imao svoj prvi susret s Markom.
Prišli smo jedan drugom, pozdravili se, zagrlili i poljubili tri puta u obraz. Odlučio sam mu u svakoj prilici iskazati poštovanje, pa i time da ga tri puta poljubim, onako kako je to običaj kod Srba. Nismo se dugo zadržavali u hodniku nego smo se samo dogovorili kako će me on nazvati kada bude gotova rasprava za taj dan i da će doći u hotel po mene.
U hotel je došao poslijepodne, pa smo krenuli prema njegovoj kući koja se nalazi u jednom beogradskom naselju. Marko je veoma drag čovjek i domaćin; trudio se ugoditi mi u svemu, pa sam se osjećao pomalo čudno jer mi je bilo nezamislivo da sam u kući svog neprijatelja i još k tomu – četnika.
Hrvatski nacionalist i dobrovoljac, hrvatski vojnik – u kući srpskog vojnika, nacionalista, dobrovoljca i četnika!
Naselje u kojem živi Marko čine obiteljske kuće i vrlo je lijepo uređeno. Kuću dvokatnicu dijeli s roditeljima te na prvoj etaži ima svoj stan. Kuća odiše pobožnošću, a posebno njegova spavaća soba. Pored kreveta su raspelo i Biblija kao i svete slike pravoslavnih svetaca ili, kako to pravoslavci kažu, ikone. Iznenadilo me da ovakav Srbin i četnik nema nikakvo srpsko obilježje, srpski grb ni srpsku zastavu u stanu. Na zidu sobe samo je tekst srpske himne „Bože pravde“. Sad mi je još jasnije zašto je baš on morao bi taj koji će me spasiti. Nisam imao slično iskustvo niti sam dosad upoznao Srbina koji se moli Bogu i živi po vjeri. Pogotovo mi je to nespojivo s nekim tko pripada četničkom pokretu. Osjećam se potpuno opušteno, kao da sam u kući nekog svog najboljeg prijatelja.
Marko me odlučio počastiti večerom u jednom dobrom restoranu koji ima odličnu srpsku kuhinju. Čekajući večeru počeli smo razgovarati o svemu što se dogodilo one noći kada su me spasili. Nakon svih godina konačno smo imali priliku o tome razgovarati oči u oči. Imao sam strahovitu potrebu ponovno mu zahvaliti i pokazati koliko mi je drago što me spasio, ali njegov odgovor bio je onakav kakav je možda i očekivan za čovjeka koji vjeruje u Boga.
– Znaš, Vilime, ja bih bio najsretniji da te nikada nisam upoznao! Tvojim spasavanjem bio sam mnogo drag Gospodu. Voleo bih da te nisam upoznao na ovaj način, da mi nisi morao vratiti uslugu!
– Ma moja usluga je nemjerljiva s tvojim djelom mog spašavanja! – odgovaram mu, ali on nastavlja:
– Ne sme da se traži plata kod Gospoda za dobro delo! Da te nisam morao zvati na svedočenje, imao bih više Božje milosti! I znaš, nisam te ja spasao, ja sam samo bio oruđe u Božjim rukama!
– Bog je odabrao zbog nekog razloga da to budeš ti! On uvijek djeluje kroz ljude, ali je iz nekog razloga poslao onog momka iz kuće da ode po tebe!
– Kojeg momka? Nije nitko došao po mene!
– Kako nije? Pa zar nije netko iz kuće došao po tebe?
– Ma jok! Tamo su bacali neke bombe i bančili, moj vojnik Plavi je došao i preneo mi da se tamo neko žali na njih. Pre toga on je sve vreme bio sa mnom i otišao je na deset minuta da to izvidi, tako sam ja dobio informaciju od njega, a on je potom otišao na Cvetno naselje.
– Pa, šta si ti, brate, slučajno došao u tu kuću?
– Tako nekako. Da su oni bili tiši danas ne bi pričao sa mnom! Sećaš li se onog svog pogleda kad sam ušao u onu sobu i video te onako izrezanog s rupom na čelu? Kao da si mi pogledom govorio „spasi me!“
– Vjeruj mi, Marko, da sam upravo to i mislio! Ali doslovno tako, mislio sam: „daj me spasi odavde, izbavi me od ovog mučenja!“
– Ma video sam ja u tom pogledu da ne smem dozvoliti da ovog čoveka ubiju! Rekao sam sam sebi : „Mare, moraš ga spasiti od ovih krvoloka!“
– Ali si se brzo vratio, nakon tri – četiri minute, s Kinezom.
– Ma da, odmah tamo gde sam provalio u šupicu da uzmem cipele bila je komanda! Jel se sećaš?
– Ma znam, ali ne mogu se sad sjetiti gdje je to točno bilo. Sjećam se šupice, dvorišta i kuće u njemu!
– E, odmah je tu iza bila komanda! Tu je Kinez večerao s Kamenim, Radićem i još nekim oficirima! Ja tu uđem i odmah Kinezu kažem: „Eno, Kinez, tamo u onoj kući one pijane budale uhvatile nekog mladog ustašu i hoće da ga kolju, već su ga celog isekli“! On mi kaže da će odmah samo da završi večeru, a ja mu opet ponovim : „Ma neće bit’ vremena, moramo odmah jer samo što ga nisu ubili!“ Kinez na to prekine večeru, uze svoj „PM“ (laka puškostrojnica srpske proizvodnje) iz hodnika i odmah krene za mnom.
– Ali kad ste upali u kuću ništa mi nije bilo jasno! – ubacujem se nakratko dok smo dobivali predjelo.
– Ma Kinez je poludeo, počeo je psovati na njih! Ništa ja ne bih mogao da nije njega bilo! Kinez se baš jako zauzeo za tebe, bio je spreman pucati na njih! Časno je ratovo na Prvomajskoj i nije trpeo ničiju nedisciplinu, a kamoli zločin!
– Čekaj, brate, ti si se borio baš na Prvomajskoj? – iznenađeno ga pitam.
– Pa da, gore sam bio mesec dana, na onom području!
– I ja sam se gore borio, negdje od 20. listopada pa na dalje!
– Pa eto, brate, ja sam negde od 15. oktobra gore ratovo!
– Ovo je zaista zanimljivo! – kratko komentiram.
– Kameni je prvi uvideo strateški značaj pada Prvomajske. On je ubeđivao oficire Tešića i ostale da je naše napredovanje u tom pravcu ključno za pad Vukovara. Oni su se prvo bunili, ali Kameni mi je pričao da je kapetan Stijaković prvi uvideo težinu i važnost njegovih predloga. Potom su se i ostali složili da naša jedinica udari punom snagom u pravcu naselja Boška Buhe i Milovog brda preko Prvomajske. Kameni i ja smo mnogo cenili operativne sposobnosti kapetana Stijakovića! Znaš, mi smo oficire JNA zvali komunjare, ali ne one niže oficire koji su s nama ratovali i ginuli, nego tu mislim na potpukovnike i više, a to su ovi niži oficiri i razumeli!
-Pa gledaj, Mare, i mi smo sve svoje iz JNA zvali „komunjare“, isto tako misleći na sve one koji su bili po nekim kancelarijama i s većim činovima!
Vraćamo se na noć mog spašavanja i kako je ono izvedeno, a Mare mi sa smijehom govori koliko sam ga ispitivao o svemu i svačemu. Kaže mi da sam bio toliko dosadan da sam svojim inzistiranjem uspio od njega saznati čak i njegovo puno ime i prezime. Također mi govori i da je znao zašto ga „zapričavam“ te da sam želio psihološki utjecati na Kineza i njega jer sam bio u strahu za život. Iako ga je malo živciralo to što sam bio nepovjerljiv prema njima dvojici nakon onakvog spašavanja, ipak me shvaćao, pogotovo kad bi mi pogledao onako izmasakrirano tijelo i rupu na čelu.
Zatim se malo uozbilji pa me pita:
– Ujko, sećaš se onog zavoja gde si me pitao da te pustim?
Iako sam mu rekao da se ja nikada nisam osjećao ustašom i da mi se ta ideologija ne sviđa, a pogotovo sve ono što su učinili, on me ipak uporno naziva „ujkom“. Uglavnom me tako naziva u trenucima kada se želi našaliti i sjetiti se nečeg smiješnog.
– Sjećam se, brate, kako ne! – odgovaram mu.
– E pa, dobro da te nisam dole pustio! Posle sam saznao da je celo ono polje bilo minirano!
– Ajde, dobro da me nisi poslušao i nasjeo na moje molbe!
– Ma pusti, ti si bio „mudrov“! Ujko je mudrovo sve vreme! – kroz smijeh mi govori dok već polako jedemo večeru.
– Pa morao sam psihološki djelovati na vas da mi se smilujete! – smješkam se pa ga još pitam:
– Nije mi jasno kako to da je Kinez imao na beretki petokraku? Znam da četnici ne vole komuniste kao ni mi!
– Ma to je malo specifična priča! Kinez je bio zamenik komandanta pa da bi ga ovi „partizani“, mislim na visoke oficire JNA, malo ozbiljnije shvaćali i uvažavali, nosio je petokraku. Jednostavno da si olakša komunikaciju s njima! Ti visoki oficiri JNA nisu nas baš voleli, ali su nas poštovali i hteli su da ratujemo za njih jer su dobro znali da vas bez nas ne mogu nikada pobediti.
– Nije mi jasno da je Štuka nakon što je mene spasio išao ubijati!
– Ma to je čovek psihopata! Tebe je on spasao iz nekog hira, jednostavno da pokaže da može! On se igrao Boga! – pa nastavlja dalje:
– Znam kad je par večeri posle onog pokolja na Ovčari u jednoj kući pričao kako je ubijao Hrvate na rupi! Tamo su bile okupljene neke žene pa se on psihopatski, gotovo bolesno hvalio pred njima! Pričao je kako je svakom od njih pucala glava k’o lubenica zbog velikog kalibra puške koju je imao. I te je večeri držao tu pušku u rukama! Doduše, ja nikad nisam video veći kalibar i veću pušku! I kad sam to čuo, poludeo sam! Uvredio sam ga pred svima i rek’o mu što nije doš’o na prvu crtu k’o muško i ubij’o Hrvate. Kako sam sedeo na stolici, pre nego što sam mu to rekao izvadio sam svoj „Browing“ i stavio ga među noge držeći pištolj u ruci, a pritom sam noge prekrstio. Na to on meni kaže da može i mene „ušpricati“ i počne podizati pušku. Ja odmah raširim noge, pokažem mu da je na nišanu pištolja i kažem mu neka krene. Još mu opet ponovim pred svima: “Je li bre, pičko, što nisi doš’o na prvu crtu pa zarobljav’o i ubij’o ustaše“! Prvo mi Štuka reče: “Pa zar ćemo da se poubijamo zbog ustaša?“ Nato skoči i neki specijalac pa reče: „Šta vam je, pa nećete valjda radi ustaša da se pobijete“. Nato ja samo kažem da šta se hvali s onim čega treba da se stidi. Polako se dignem i, onako unazad, odlazim od njega. Psihopati nisi smeo okretati leđa, verovatno on nikada meni ne bi dao šansu da je prvi potegao.
– Stvarno sam imao sreće! – prozborim i nastavljam:
– Ma sjećam se da je on i one večeri spominjao kako mora ići ubijati ujke!
– To je poseban bolesnik! Nisi svestan koliko te Bog čuv’o, ujko!
Ono što je najčudnije i posebno zapanjujuće jest to da je glavni svjedok pokajnik ili suradnik, koji je teretio Kineza, bio upravo Štuka, odnosno Spasoje Petković, moj spasitelj s Ovčare, a poslije se vratio kako bi ubijao druge.
Govoreći o presudi Marko mi govori kako su se osim njega još dva čovjeka posebno protivila strijeljanju na Ovčari, a upravo su ta dvojica dobila najdulje kazne. To su Kinez i Milan Lančužanin zvan Kameni, koji je bio zapovjednik njihove jedinice. Od osamnaestero ljudi koji su na tom suđenju u Beogradu osuđeni on zna da ih nekoliko nije imalo nikakve veze sa strijeljanjem. Dok mi Mare to priča, razmišljam kako je zanimljivo to što nitko od oficira JNA nije odgovarao za Ovčaru. Kako je čak i u Haagu od trojice oficira bio jedan koji također nije imao veze sa strijeljanjem, kapetan Miroslav Radić. Za njega mi je Marko rekao da je ispravan čovjek i da nema veze s time.
Također mi je pričao o tome kako je njihov vođa, Vojislav Šešelj, obilazeći prvu crtu na Cvjetnom naselju 04.11. rekao Kamenom: „Pazi, Kameni, da te ne uvuku u neki zločin!“ Mare je to čuo jer je bio u njihovoj pratnji, a misli da je do takvog komentara došlo jer je Šešelj obilazeći prvu borbenu crtu ugledao mrtve hrvatske vojnike. Još jednom je Šešelj dolazio u Vukovar, 12.11., i tad je, podržavajući Kamenog, otjerao nedisciplinirane vojnike kao i neke prije toga. Šešelj je sve ponovio oko 25.11. u svojoj kancelariji u starom sjedištu stranke na Slaviji, ali detaljno, čemu je prisustvovao i Mare. Rekao je da im zabranjuje bilo kakvo sudjelovanje u masakrima i bilo kakvom ubijanju civila ili ratnih zarobljenika. Mare mi govori kako su te riječi i zapovijedi koje im je izdavao Šešelj kasnije dovele do zaključaka i sumnji u to da su mu „komunjare“ htjele namjestiti ratni zločin i u to uvući njega i njegovu vojsku.
Zanima me što Mare misli o Šešelju i kako danas gleda na njega i njegovu ideju pa ga pitam:
– A šta danas misliš o Šešelju?
– Šešelj svojim stradanjem i dostojanstvenim držanjem staje u red najvećih srpskih vojvoda koji su hodili srpskom zemljom! – pa mi dodaje još nešto aludirajući na njegov položaj u Haagu:
– Ako ga ubiju, njegova nacionalistička ideologija tek će zaživeti za 10, 20 godina. Ako li ga pak puste i dođe ovde, on je nerešiva enigma za sve koji imaju interes na ovim prostorima.
Njegovo mišljenje o Šešelju nije me iznenadilo, ali isto tako se nadam da njegova nacionalistička ideologija nikad neće zaživjeti, jer znam da bi to značilo nove ratove između naših naroda. Saznao sam da je Šešeljeva skupina bila sastavljena od oko 100 vojnika dobrovoljaca, većinom iz Srbije, a jedan dio vojnika bio je iz Vukovara. Do kraja operacija za Vukovar broj njihovih boraca je porastao na 350, ali Mare mi objašnjava da nikad u akcijama nije sudjelovalo više od 60 do 70 vojnika. Šešeljevi ljudi bili su pridodani postrojbama gardijske brigade. Jedinicom je zapovijedao Milan Lančužanin zvan Kameni, dok je Kamenom zapovijedi izdavao major Tešić. Jedinica se zvala „Leva Supoderica“, zamjenik Kamenog bio je Kinez, a zapovjednici odjeljenja koji su vodili akcije na Cvjetnom naselju bili su pokojni Joja iz okoline Zrenjanina i Mare. Kaže mi da su ta dva odjeljenja pretrpjela najteže gubitke i da su njihovi pripadnici bili nosioci borbi na Prvomajskoj. Govori mi i o nekim zapovjednicima grupa, pa tako spominje Kapetana ili Cecu, a kasnije, na kraju bitke za Vukovar, zapovjednik jednog odjeljenja će postati i Džo zbog hrabrog držanja u borbama. Dok spominje ta imena, izgovara ih s posebnim poštovanjem te mi govori da su to sve bili hrabri i pošteni ratnici i da nikome od njih zločin nije padao na pamet. Ja mu sve to ne mogu zamjeriti i ne želim, jer i ja o svojim suborcima i dobrim ratnicima govorim kao on o svojima.
Mare mi je još rekao da je njega Kameni promaknuo u zapovjednika drugog udarnog voda dan ili dva prije njegovog ranjavanja u lijevu ruku, odnosno nekoliko dana prije završetka borbi.
Kameni je svim svojim vojnicima i dobrovoljcima strogo zabranio sudjelovanje u bilo kakvom zločinu.
Pričajući mi to, pitam se koliko je njih zaista poslušalo tu zapovijed i koliko ih je sudjelovalo u zločinu na Ovčari. Po onome što sam saznao od Mareta, nitko od zapovjednika iz njihove jedinice nije imao veze sa zločinom i nedjelom na Ovčari. Mare mi objašnjava da je ponosan što nitko iz njegova odjeljenja i nitko od ljudi s prve crte na Prvomajskoj nije osumnjičen niti osuđen za Ovčaru. Nastavlja se…
