Vruć lipanjski dan godine 2005. Od mog zarobljavanja prošlo je skoro četrnaest godina. Dobro raspoložen vozio sam se prema gradilištu obiteljske kuće u koju smo se supruga i ja trebali useliti za nekoliko mjeseci sa svojom šestoricom sinova. Za mjesec i pol dana na svijet je trebao doći i naš šesti sin. Bio sam sretan svaki put kada bih dolazio na gradilište jer mi se ostvarivao san koji sam snivao sa svojom ženom Vlatkom. Oduvijek smo željeli kuću s velikim dvorištem u kojem će se naša djeca veselo i bezbrižno igrati. Moje dobro raspoloženje nisu mogli pokvariti ni svi problemi koji prate gradnju kuće pa sam uvijek bio dobre volje prema radnicima i svima koji su sudjelovali u našem projektu. Kuća je trebala biti kruna svega što smo, kroz sve godine bura i oluja, moja supruga i ja proživjeli.
Na gradilištu me uvijek dočekivao voditelj radova Milorad izvještavajući me svako jutro o stanju i potrebama kao i problemima koji se znaju pojaviti. To vruće lipanjsko jutro počelo je malo drugačije, jer zbog obaveza prema svom poduzeću došao sam malo kasnije na gradilište. Osim toga, dočekalo me i jedno iznenađenje, za koje nisam mogao znati je li dobro ili loše. Mile, kako smo ga skraćeno zvali, odmah mi je pri pozdravljanju rekao kako su mi susjedi, koje i ne poznajem, ostavili neku cedulju na kojoj je pisao broj telefona i ime čovjeka kojem sam se trebao hitno javiti. Ništa mi nije bilo jasno jer svi koji su me trebali i znali ili imaju bilo kakve veze sa mnom, imaju moj broj telefona.
Nisam znao što se događa niti tko bi mogao na taj način pokušati stupiti u kontakt sa mnom. Zbunjivalo me što je na poruci bio broj telefona sa predbrojem „381“, kojim se poziva Srbija, a uz broj bilo je ime Đorđe, koje mi ništa nije govorilo. Nisam imao nikakvu ideju o čemu bi mogla biti riječ.
Prije nego što nazovem broj u Srbiji, odlučio sam pitati susjede znaju li nešto više o tome. Osim da je poziv iz Beograda i da je taj čovjek odvjetnik, nisu znali ništa više, a poruka za mene je bila da se što prije javim jer je hitno i jako važno. Ne preostaje mi ništa drugo nego nazvati broj. Sjeo sam u automobil, krenuo s gradilišta i otipkao taj broj na svome mobitelu. Javio se ženski glas koji me uljudno pozdravio predstavljajući ured koji sam dobio:
– Ovde kancelarija advokata Đorđa Dozeta!
Ukratko se predstavljam, ali to joj ništa nije značilo i samo mi je ljubazno rekla da će obavijestiti gospodina Dozeta da mi se što prije javi. Nakon poziva ništa mi opet nije bilo jasno jer mi je ime tog odvjetnika bilo nepoznato, a pogotovo jer je iz Beograda.
Sati su mi prolazili uz obaveze nabavke materijala za kuću i u iščekivanju poziva koji mi je konačno trebao razjasniti svu moju znatiželju. U mislima sam prebirao svoje prijeratne veze odnosno prijateljstva u Srbiji, ali nisam to mogao logično povezati ni s čim što bi upućivalo na poziv iz ureda tog beogradskog odvjetnika.
Sve moje sumnje i nepoznanice ubrzo je razriješio poziv koji sam vidio na zaslonu mobitela, a dolazio je iz Srbije.
– Dobar dan! – uljudno me pozdravlja čovjek s druge strane i predstavlja se kao advokat Đorđe Dozet.
Nakon mog odzdrava odmah nastavlja dalje, kao da čita moje misli i cjelodnevnu znatiželju:
– Verovatno vas interesuje zašto sam vas zvao?
– Pa da, u pravu ste! Ne znam o čemu se radi i kako ste došli do mene!
– Ne znam koliko imate vremena jer bih morao da vam objasnim podrobnije o čemu se radi! – i dalje je čovjek ljubazan, a ja sam već zaustavio auto sa strane i jedva čekam njegovo objašnjenje.
– Ma imam vremena dovoljno, samo pričajte!
– Da li vam je poznato da se u Beogradu vodi neki proces za ratne zločine počinjene u ratu u Hrvatskoj, tačnije za slučaj Ovčara?
– Pa čuo sam o tome nešto, ali nisam ništa pratio, tako da ne znam previše! – odgovaram iskreno.
– U Beogradu se na Specijalnom sudu vodi proces protiv grupe od skoro dvadeset ljudi za zločin na Ovčari! Znate, ja sam advokat jednog momka koji je optužen. – pa nastavlja dalje:
– Želim da znate da ja suosećam sa svakom žrtvom koja je na tako strašan način izgubila život i odmah vam se izvinjavam što vas ometam i što vam diram u bolne rane! Ja vas ne bih zvao da ne verujem da moj branjenik nema veze sa time. Siguran sam da je nevin, a preti mu dvadeset godina robije! Da li bi nam bili voljni pomoći?
– A kako? – prekidam čovjeka usred njegovog objašnjavanja.
– Pa ne znam da li vam šta znači ime i prezime Marko Ljuboja…?
– Ne, ništa mi ne znači! – opet ga na neki način prekidam, a on strpljivo dodaje:
-…nadimak mu je Mare…
U trenu sam protrnuo. Nisam mogao ništa izgovoriti jer to što sam upravo čuo bilo je jedno od najvećih iznenađenja u mom životu. Sjećanja mi naviru i bude već uspavane slike prošlosti. Iz misli me prenuo odvjetnikov glas:
– On tvrdi da vam je spasio život i izvadio vas iz neke kuće gde su vas hteli zaklati!
Ja i dalje šutim, a on svoje objašnjenje još nadopunjuje:
– S njime je bio i Predrag Milojević zvani Kinez, zajedno su vas spašavali!
Vrijeme je bilo da i ja kažem nešto te nakon prvobitnog šoka i iznenađenja izgovorim suvislu rečenicu, ali mu iskreno i priznajem:
– Znate, malo sam u šoku! Da, znam ih obojicu po nadimcima, to su oni! – pričam uzbuđeno i brzo nastavljam dalje kako bih što prije objasnio što se dogodilo:
– Ti ljudi su me spasili i izveli iz kuće u koju su me neki četnici doveli da me ubiju! – sada odvjetnik uljudno prekida mene:
– Znate, ako ste voljni, mogli bi im obojici pomoći. Ako su ljudi nevini, treba ih osloboditi te lažne optužbe!
– Ma da, jasno, svakako da sam voljan, to nije upitno!
Na trenutak se u meni probudilo sjećanje na sve što se dogodilo i na strašni zločin na Ovčari. Osjećajući odgovornost zbog svjedočenja za srpskog vojnika koji je možda sudjelovao u tome dodajem:
– Ali, znate, ja bih rado pomogao i ne želim da ijedan Srbin koji nije kriv bude u zatvoru, jer će tako krivci ostati na slobodi, ali želim biti siguran da su to baš ti ljudi!
Osjećam da sam ga malo doveo u nezgodnu situaciju, a to je vidljivo i iz njegove reakcije:
– Zar nije dovoljan dokaz to što oni znaju za taj događaj?
– Ma naravno da je, ali me razumite: jako mi je važno biti siguran da dolazim svjedoči za prave ljude.
– Ma svaćam vas, ali kako drugačije mogu dokazati da su to oni?
Na trenutak i ja zastajem pa razmišljam kako zaista može čovjek dokazati da su to oni, ali mi odmah dolazi na pamet, pa mu govorim:
– Obojica su u to vrijeme imali nešto specifično na sebi, jedan od rođenja, a drugi ne, radi se o njihovom tijelu!
– Ne znam što bi to moglo biti, znam jedino da je Mare bio ranjen u ruku!
Iako mu se činilo da ne može dati odgovor koji će pomoći, upravo je to napravio. Da bih bio potpuno siguran, nastavljam uporno s pitanjima iako je ovo bilo sasvim dovoljno:
– Znate li u koju je ruku bio ranjen?
– U levu, čini mi se!
– Je, to je vjerojatno on! Jel’ znate koliko je visok, kako izgleda? – osjećam da sam već dosadan, ali ne želim pogriješiti.
– Crn momak, visok oko stodevedeset…
Znam da je to sve u redu, znam da nije nekakva prevara, ali pokušavam još što saznati, ne više zbog nepovjerenja nego i zbog znatiželje.
– Jel’ znate za Kineza nešto što je na njemu karakteristično od rođenja?
– Pa ne znam, hm…
– Da li je možda malo razrok? – pokušavam ga usmjeriti .
– Da, tako je, malo je razrok! – potvrđuje mi Đorđe.
Opet me uvjerio da su to upravo ta dvojica koja su mi spasila život, a onda, bez mog pitanja, nastavlja opisivati Kineza:
– Isto visok kao Mare, onako suv…
– Ma je, je, to su oni! – prekidam čovjeka i završavam nedoumicu oko toga želi li me tko nasanjkati, a on mi još dodaje:
– Znate, ionako ćete morati u sudu da ih prepoznate, tako da nema govora da nek’o može da vas izmanipuliše.
– Ma nema problema, oprostite što sam malo ispao nepovjerljiv, ali shvatite moj šok! Nisam mislio da ću ikada više sresti te ljude i sad nakon četrnaest godina vi mi se javljate! Oprostite!
– Ma sve je u redu, razumem vas!
– Kako ste uopće došli do mene? Kako ste znali da sam ja baš taj?
– Jedan svedok po imenu Mirko Ljubišić je svedočio i spomenuo vaše ime! Dok je taj svedok pričao sudu priču o tim događanjima, spomenuo je kako ste vi preživeli i da su vas neka dvojica izvukli iz kuće pune nekih pijanih četnika! Mare je posumnj’o da bi to mogli biti vi, pa smo odlučili da vas pronađemo!
– Ali kako ste došli do susjeda? Otkud vam da sam ja tu!
– Ja sam živeo dugo u Hrvatskoj, do pred rat, tako da i danas imam neke ljude s kojima sam ostao u korektnim odnosima, pa su mi pomogli. Dobio sam vašu novu adresu na kojoj ste odnedavno prijavljeni, a kako niste imali broj u kući tražio sam po adresi najbližeg vama!
– Svaka vam čast! Nema šta! Makar moram biti iskren da mi baš i nije drago da me samo tako lako netko iz Srbije može pronaći, iako nemam razloga za strah! Zanima me još nešto, pa nastavljam s pitanjima:
– Pa kako je moguće da njih terete za Ovčaru? Me nema teorije da su oni nekoga strijeljali, siguran sam! – Đorđe na to uljudno nastavlja:
– Na žalost, jedan svedok – pokajnik, da bi sebe spasio tereti, u saradnji sa tužilaštvom, neke ljude koji nemaju veze sa streljanjem na Ovčari pa, eto, među njima su i njih dvojica!
Pokušao mi je još ukratko objasniti proceduru koja će uslijediti za koji dan:
– Znate, vas će za nekoliko dana i vaši preko Ministarstva pravosuđa obavestiti o ovome i dobit ćete poziv od suda u Beogradu! Mislim da će pretres da bude u septembru! Ja sam samo hteo da se čujem sa vama da znadete o čemu se radi jer na pozivu neće ništa da piše. Ne treba ništa da se plašite jer sve će da bude službeno i dobro organizovano sa obe strane kako bi bili sigurni! Već je bilo nekoliko svedoka koji su bez ikakvih problema svedočili u Srbiji!
– Baš mi je drago da ste me pronašli! Zaista! Nego, mene zanima, s obzirom na to da sam ja nekoliko puta već svjedočio u Haagu, hoćemo li proći kakve pripreme kao što sam to prolazio tamo prije svjedočenja?
– Ma to nema potrebe. Mi ćemo samo da popijemo kafu kada vi dođete! Na sudu je samo važno da vi kažete istinu i ispričate šta se zaista dogodilo!
– Dobro! Pozdravite ih obojicu, molim vas! Puno ih pozdravite i zahvalite im za sve što su učinili za mene!
– Nema problema, ja sutra idem kod Mareta, a Kinezu ću preneti pozdrave preko njegovog advokata!
Pozdravljamo se i zahvaljujemo jedan drugom na razumijevanju. No bez obzira na sva objašnjenja ostajem i dalje u dubokom razmišljanju. Nastavak…
2 komentara