U ulozi svjedoka istine i milosrđa dobri Bog upoznao me s mnogim divnim ljudima pa tako i s ljubljenim bratom u Kristu – Petrom Čavkom. Okolnosti pod kojima smo se upoznali vrlo su zanimljive. Ipak, puno je zanimljivije i važnije ono što u nekoliko slijedećih rečenica želim izreći i s čime bih volio upoznati našu javnost. Stoga mi pomozite i ukoliko osjećate da to ovaj članak zaslužuje podijelite ga na sve strane. Hvala vam i neka vas sve vodi i čuva dobri Bog.
Vjerujem kako su mnogi čuli za svjetski filmski hit „Greben spašenih“ (engl. Hacksaw Ridge). To je australsko-američki biografski ratni film iz 2016. godine prema istinitoj priči o Desmondu Dossu, redatelja Mela Gibsona.
Radnja filma događa se u proljeće 1945. godine kada su se američke vojne snage susrele s važnom i opasnom borbom na Pacifiku, u bitci za Okinawu. Jedan vojnik se posebno isticao. To je bio Desmond Doss koji je odbio nositi oružje i ubijati ljude. Služio je vojsci kao nenaoružani vojni bolničar i tako spasio 75 života bez da je ispalio ijedan metak. Time je postao prvi Amerikanac koji je zbog vojnih zasluga dobio najviše američko vojno odlikovanje “Medalju časti”.
To je i film o čovjeku, koji se čvrsto držao svojih vjerskih i ljudskih uvjerenja i ostao nepokolebljiv i u najtežim okolnostima živeći za svoje ideale. Film je o herojstvu i nevjerojatnoj hrabrosti izlaganja svoga života ratnim pogibeljima, kako bi se spasili tuđi životi.
Ipak, vrijeme je i da sve okrenemo prema hrvatskoj priči. Vjerujem kako većina vas za Petra Čavku iz Solina niste nikada čuli. Niste ni mogli, jer je to izuzetno skroman čovjek, samozatajan, ponizan i pun ljubavi prema svakome ljudskom biću.
U ulozi svjedoka istine i milosrđa dobri Bog upoznao me s mnogim divnim ljudima pa tako i s ljubljenim bratom u Kristu – Petrom Čavkom. Okolnosti pod kojima smo se upoznali vrlo su zanimljive. Ipak, puno je zanimljivije i važnije ono što u nekoliko slijedećih rečenica želim izreći i s čime bih volio upoznati našu javnost.
U kuću tog bogobojaznog i poniznog čovjeka dovela su me dva moja prijatelja – Toni i Damir. Petar i njegova obitelj priredili su ručak za petnaestak osoba. Osim mene i mojih prijatelja, bili su tu još neki susjedi i Petrovi prijatelji.
Bio je to naš prvi susret, a osjećaji i emocije koje smo djelili bili su iskreni, sveti i Božji.
Petar je čovjek šezdesetak i koju godinu. Život ga ni najmanje nije mazio i pazio. Teško se borio i radio kako bi prehranio svoju obitelj te im osigurao najpotrenije u životu. Ima suprugu i troje djece, od koje jedno, najstarija kćer, završava studij u Zagrebu. Kako sam kaže kasno se oženio, s 37 godina. Cijeli svoj život posvetio je Bogu i molitvi. Pred papom Ivanom Pavlom II u Rimu 1980. godine dao je Bogu zavjet čistoće do braka.
Nakon ručka Petar i ja smo proveli u druženju i pričanju te upoznavanju jedan drugoga. Pokazao mi je svoju kuću, a osobito prostorije koje mu služe za molitvu i u kojima može najbliže biti Bogu. Naše druženje i razgovor pretvorio se u jednu lijepu i iskrenu molitvu i odnos s Bogom.
S Petrom Čavkom u njegovom toplom domu
Proveo me i kroz zidine starog grada Solina te mi u trosatnoj šetnji prekrasnog sunčanog dana pričao o povijesti toga grada te me osobito upoznavao s njegovom kršćanskom i crkvenom povijesti. Mogu slobodno reći kako je Petar mala enciklopedija znanja.
Šetajući susreli smo mnoge njegove sugrađane kao i gradonačalnika grada Solina gospodina Dalibora Ninčevića. Nevjerojatno je s koliko su ga poštovanja svi pozdravljali i obraćali mu se, od mladih pa do onih starijih. A on, onako strpljiv, svakog od njih bi nježno i s puno ljubavi pozdravio i oslovio s „mili“, „draga“, „ljubavi“ i mnogim drugim epitetima. I znate, to je zaista izviralo iz dubine njegove ponizne i skromne duše pune ljubavi Isusa Krista koja živi u njemu. On to živi i zato su te riječi ljubavi koje izlaze iz njegovog srca zaista zvučale potpuno iskreno i stvarno, a opet pomalo nestvarno. Nemojte mi zamjeriti, ali pred sobom sam vidio čovjeka koji slobodno može i spreman je s ovoga svijeta krenuti prema Ocu. I sam je rekao kako je njegova neopisiva sreća kojoj se raduje upravo trenutak kada će susresti Boga Oca u vječnosti.
Puno puta upoznavajući ljude susreo sam mnoga svjedočanstva koja zaslužuju svoju knjigu, ali i filmsku ekranizaciju. Život Petra Čavke je baš jedna takva priča koja ima svoje uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, ali priča koja je uvijek u svojoj glavnoj ulozi imala Boga.
Za ručkom dogodilo se nešto zbog čega želim napisati ovaj članak, a mene kao bivšeg vojnika posebno zainteresiralo i dotaknulo.
S nama na ručku bio je i jedan njegov prijatelj i susjed. Naime, u Domovinskom ratu zajedno su bili u 114. brigadi Hrvatske vojske.
Njihova brigada utemeljena je lipnju 1991. godine u Kaštel Sućurcu kao prva pričuvna postrojba Hrvatske vojske.
U prosincu 1991. godine brigada zauzima položaje na području Drniša i Svilaje. Potom odlazi u Vrliku s ciljem deblokade Kijeva.
Tijekom 1992. godine brigada djeluje na južnom bojištu. Za istaknuti je junačko držanje pripadnika postrojbe tijekom neprijateljskog pokušaja zauzimanja planine Moseća u siječnju 1992. godine, kada su bojovnici 114. brigade neprijatelju nanijeli značajne gubitke. Uz navedeno, 114. brigada (Škorpioni) daje svoj znakoviti obol u sklopu blistavih operacija HV – Zima, Ljeto ’95 i Oluja.
Tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu kroz postrojbu je prošlo 7900 pripadnika. 88 pripadnika postrojbe je poginulo, dok je više stotina ranjeno.
Od Petrovog prijatelja saznao sam kako Petar nije htio nositi pušku koju je dužio. Iako je bio na prvoj crti, odlučio je ne nositi oružje. Dok mi je to njegov prijatelj pričao Petar je samo skromno rekao:
„A ne mogu ja ubit’ čovika!“
Ipak, Petar je itekako bio od velike pomoći. Bdio je u noćnim stražama zajedno sa svojim suborcima i budio one koji su morali preuzeti smjenu. Nosio je vodu i hranu na položaje kao i municiju. Izvlačio je mrtve i ranjene te uvijek sa svojim suborcima bio na najgorim mjestima.
O Petru nije snimljen film, vjerojatno ni neće, jer to njemu nije ni važno. Koliko je mrtvih i ranjenih izvukao ni ne zna jer to nije niti pomišljao brojiti. Desmond Doss dobio je najviše američko vojno priznanje dok naš Petar nema nikakvo posebno državno odlikovanje. Opet, vjerujem da njemu ni to nije važno jer ono što je činio bilo je potpuno normalno za njega i njegovu dušu. Naravno, ovo ne bih nikada mogao napisati niti objaviti da se za ručkom nije našao njegov prijatelj, susjed i suborac iz 114. brigade.
Namjera ovoga teksta je upoznati javnost s nekim ljudima koji su na svoj poseban način dali obol našoj borbi za slobodu. Nije namjera degradirati ili omalovažiti sve one koji su poput mene nosili oružje. Sjetimo se koliko nam je bilo važno na prvoj crti uvijek i u svakom trenutku imati pušku. Ako ne u ruci, onda barem na njenom dohvatu. Htio sam samo iskazati poštovanje i divljenje malenom i skromnom čovjeku koji je pokazao veliku hrabrost. I ovakav čovjek je hrvatski branitelj. Osim nas volio bih da to znaju i oni koji su se protiv nas i naše domovine i slobode borili.
Tebi Petre hvala i Bog te blagoslovio.
2 komentara