Velika je konfuzija u našim redovima jer uopće ne dobivamo potpune informacije s drugih položaja, veze slabo rade. Većina baterija na „motorolama“ su prazne i nije ih moguće napuniti. Ne usudimo se baš previše samostalno šetati od kuće do kuće i raspitivati se o situaciji. Toliko smo blizu neprijatelju te se lako može dogoditi da na svojoj crti obrane budemo zarobljeni ili ubijeni.
S „motorola“ koje još rade sa svih strana oko nas slušamo kako je neprijatelj navalio i djeluje na svim pozicijama. Čuju se šifre o mrtvima i ranjenima te situacija postaje pomalo kaotična. S obzirom na bliski kontakt nije isključeno da nam svaki čas netko od neprijateljskih vojnika dođe iza leđa.
Damir je ranjen u potkoljenicu i slomljena mu je kost pa je malim vozilom transportiran u bolnicu.
Taj dan sam stalno pucao, a nisam pogodio ni jednog neprijateljskog vojnika. Činilo mi se u pojedinim trenucima da neću imati dovoljno streljiva, pogotovo jer je moj „Ultimax“ pravo čudovište u potrošnji. Može za 3,7 sekundi ispaliti bubanj od sto metaka, pa sam ga maksimalno kontrolirao. Znao sam da se neprijatelj približava i da bih ga trebao uništavati, ali me frustriralo to što ni jednog nismo pogodili i što nismo sigurni da je netko od njih mrtav. Pušku sam uskoro zamijenio za stari dobri „kalašnjikov“ ili, kako smo ih mi zvali, za „srpkinju“. Metaka za „Ultimaks“ više nije bilo pa mi je preostalo jedino da od našeg poginulog vojnika dobijem „srpkinju“.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Današnji izgled obnovljene “doktorove kuće” koji je gotovo isti kao 1991. godine.
Nakon nekoliko dana otišao sam u ispomoć suborcima u jednoj kući dvadesetak metara od „doktorove kuće“, koju je neprijatelj od ranog jutra napadao. Vlasnik kuće je psihijatar Popović koji je radio u Vukovarskoj bolnici, ali već jedno duže vrijeme ne boravi u Vukovaru. Navodno je otišao u Crnu Goru čim je rat počeo. Za tu se kuću proteklih nekoliko dana vode žestoke borbe. Saznali smo i da su četvorica naših koji su se povlačili iz kuće, kad su prije tri dana u nju upali četnici, sjeli u „fiću“ i vozili se prema „Minimarketu“, gdje ih je dočekao četnički PKT i svu četvoricu pobio. Vjerojatno ni oni nisu znali da je „Minimarket“ u četničkim rukama pa su krenuli prema njemu. Ta četiri života koja su ugašena iz četničkog oružja plod su totalnog rata koji je vladao na cijelome ovom području. Neprijatelj je prilikom tog upada u „doktorovu kuću“ zarobio jednoga našeg suborca. Kada smo otišli u ispomoć, znali smo da su se u njoj naši borci i četnici pomiješali. Naši se nalaze u podrumu kuće, a njihovi na katu. U sve nas uvukla se nesigurnost zbog cijele situacije i zbog siline kojom je neprijatelj odlučio taj dio bojišta staviti pod svoju kontrolu.
Lijevo je “Minimarket”, desno preko puta Prvomajske, kuća koju su držali policajci iz Policijske uprave varaždinske.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Naš desni bok je potpuno otvoren i pitanje je trenutka kad će nam doći s leđa. Saznali smo da su u borbi oko „Minimarketa“ dvojicu naših stražara priklali bajunetama na spavanju i potom ušli u podrum te pobili sve koji su bili u njemu. Naši su uspjeli ubiti samo jednog njihovog. Taj napad je bio toliko iznenadan pa naši nisu uspjeli pružiti pravi otpor. U toj kući preko puta „Minimarketa“ položaj su držali dragovoljci iz Međimurja i Zagorja koji su pripadali Zasebnoj postrojbi Policijske uprave varaždinske. Ljudi su danima ratovali bez spavanja i odmora jer je taj položaj bio izložen stalnim napadima i neprijateljskim pokušajima da ga zauzmu. Umor je učinio svoje i pospanost stražara prouzročila je strašne posljedice za njih, ali i za cijelu crtu obrane. Bio je to stres i šok za sve nas, jer se moralo priznati da je takav način egzekucije u ratu bio posebno uznemirujući.
Raspoređeni smo preko puta „doktorove kuće“ i stalno pucamo po njoj i kroz njezine prozore. Neprijatelj je nije odmah zauzeo jer je morao biti pažljiv zbog dvojice svojih u njoj, ali je u njezinoj blizini i stalno djeluje po našoj dvojici koji su u podrumu. Pucaju i po nama dok ih mi iz druge kuće spriječavamo da zauzmu tu važnu poziciju.
Drugi dan su dvojica neprijateljskih vojnika pokušala napusti kuću, ali smo jednog ubili, a drugi je ranjen te su ga njegovi izvukli. Neprijatelj je napao tu kuću sa svih strana, a bombe nemilosrdno padaju, a svi im zavidimo koliko ih imaju na raspolaganju. Svaki naš vojnik ima po jednu ili dvije bombe uza se i pravo je bogatstvo imati treću. Na kući u kojoj boravimo nas osmorica vijori se hrvatska zastava pa neprijatelj cijeli dan puca po njoj i baca nam bombe na krov. Ostajemo cijeli dan u njoj, a jedino što možemo jest vatrom držati stalni nadzor nad „doktorovom kućom“, jer ne možemo joj se privući zbog pozicija koje četnici drže oko nje.
Nakon pada „Minimarketa“ imali smo plan ponovo vratiti te položaje, ali su „doktorova kuća“, kao i „Minimarket“, za nas izgubljene pozicije. Samo u borbama oko „Minimarketa „ i „doktorove kuće“ izgubili smo više od trideset ljudi, oko petnaest ljudi je poginulo, a ostali su ranjeni i onesposobljeni za daljnje borbe. Problem je u tome što je neprijatelj počeo koristiti nevjerojatnu taktiku prolaska kroz kuće. Prolazili su kroz zidove, rušeći ih eksplozivom i tako sebe štitili od našeg djelovanja. Iznenadili su nas takvim načinom borbe i prilaska prema nama.
Na vezi čujemo kako se osim borbi za „doktorovu kuću“ vode borbe oko položaja HOS-ovaca koji drže naš lijevi bok. Njihovi su položaji veza sa Sajmištem i ako oni popuste, neprijatelj bi nas i Sajmište presjekao na dva dijela i krenuo prema Tekstilnoj školi, koja bi ostala nezaštićena. Osim toga, bio bi im otvoren put prema centru grada.
Ovako je izgledalo područje na kojem su se borili HOS-ovci protiv neprijatelja. Početak listopada 1991. godine, Preradovićeva ulica.
Nažalost, ne možemo ništa učiniti kako bi obranili i zadržali „doktorovu kuću“. Neprijatelj je jednostavno odlučniji i moćniji u ovom trenutku i zauzima je. U borbama oko nje izginulo je previše naših boraca, a mi se sada moramo povući. Naš boravak u kući preko puta „doktorove“ više nema smisla jer postoji mogućnost da budemo opkoljeni. Povlačimo se u kuću malo bliže našim suborcima s druge strane Prvomajske, odmah nasuprot kući u kojoj smo boravili kad smo prije tjedan dana došli ovamo. Neprijatelj pomalo ovladava ulicom i izbio je na najbitnije točke naše obrane te smo gotovo sigurni da će nastavi dalje, jer nas stalno drži pod vatrom. To je značilo da nam žele onemogući bilo kakvu reorganizaciju zbog gubitaka koje smo imali zadnjih nekoliko dana i da pripremaju svoje nove napadne akcije.
Slijedeće jutro. Marko Rogić i ja na drugoj strani Prvomajske ulice držimo položaje u jednoj prizemnoj kući. Iz spavaće sobe promatramo ulicu i kuće preko puta. Čujemo galamu iz dvorišta kuće s druge strane ulice, no nikoga ne vidimo. Odjednom, vojnici u odorama JNA ulaze u kuću preko puta naše. Jasno je da neprijatelj u potpunosti želi ovladati ovom ulicom i zbog toga ne gubi ni trena kako bi napredovao dalje. Premda i oni imaju gubitke i puno ranjenih, ništa ih ne spriječava u daljnjem napadanju na naše položaje.
Desno, obnovljena kuća iz koje smo Marko i ja pucali po neprijatelju kada sam u ratu prvi puta pogodio neprijateljskog vojnika. S druge strane ceste (lijevo) kuća iz koje smo se nekoliko dana ranije povukli, a u kojoj je bio taj neprijateljski vojnik.
Marko i ja smo uz prozor bez stakala koji pokrivaju samo poderane zavjese što su nam pružale zaštitu od pogleda. Virimo kroz prozor. Rukom pokazujem Marku na kuću, na što kima glavom i potvrđuje da vidi isto što i ja. Zbog blizine neprijatelja bilo kakva verbalna komunikacija nije moguća, pa mu mimikom pokazujem da ostane tu gdje je, a da ću se ja izmaknuti na kraj sobe. Potvrđuje mi da razumije što ću učiniti.
Pužem po podu do vrata pokraj kojih je vitrina čija visina odgovara za pucanje iz stojećeg stava. Naslanjam svoj kalašnjikov na nju kako bih imao oslonac i bio što precizniji. Gledam kroz zavjesu i imam dobar pogled, a sam sam bio poprilično neprimjetan za neprijatelja. Nišan mi je podešen na najmanju udaljenost jer su borbe u zadnjih mjesec dana bile toliko bliske da nam nišan nije ni trebao. Smireno pratim situaciju s druge strane ulice i gledam neprijateljske vojnike kako se kreću po kući prekoputa. Čekam najpovoljniji trenutak kako bih ispalio rafal. Jedan od neprijateljskih vojnika kojeg najbolje vidim kreće se kućom te ide ravno prema prozoru koji gleda na ulicu i na naš prozor. Udaljen je možda petnaest metara i imam ga potpuno na nišanu, ali još ne pucam.
Marko šuti i strpljivo čeka.
Neprijateljski vojnik dolazi do prozora. Stao je. Gleda i proviruje kroz njega.
U tom trenutku, u djeliću sekunde kroz glavu mi prolazi: „Bože moram ubiti čovjeka, oprosti mi!“.
Ispaljujem kratki rafal. Pogodio sam ga. Njegovo tijelo opušteno klone prema zemlji. Počinje pucnjava s obje strane. Marko i ja pucamo iako više nikoga ne vidimo. U pucnjavi sudjeluju i naši suborci s desne strane. Kroz prozor po kojem Marko i ja pucamo i na kojem sam pogodio tog srpskog vojnika vidim dvije ruke kako nešto bacaju. Vičem iz svega glasa:
-„Pazi bomba“!
Današnji izgled kuće preko puta ceste po kojoj smo pucali. Neprijateljski vojnik se nalazio na srednjem prozoru kada sam ga pogodio.
Na sreću, dvije bombe padaju ispod našeg prozora i izazvaju samo jaku detonaciju. Nakon pola sata borbe i pucnjave tu kuću nismo zauzeli, bez obzira na to što su se oni povukli i pobjegli. U njihovom je borbenom rasporedu pa smo ostali na svojim obrambenim pozicijama.
Prvih tjedan dana boravka na Prvomajskoj ulici protječe u stalnim borbama na raznim položajima, a neprijatelj koristi uvijek istu taktiku. Prvo uporno od ranog jutra djeluje lakim topništvom i tromblonskim minama, a onda kreće u pješački napad pokušavajući osjetiti gdje smo najslabiji. Neprijatelj u istom danu po dvaput započinje svoje napade. Ako bi negdje pokušao i naišao na jak otpor, ne odustaje nego ponovo pokušava – ili na drugom položaju ili na drugi način.
Ne mogu se načuditi koliko su uporni kako bi zauzeli naše položaje. Ohrabrilo ih je i to što su zauzeli Cvjetno naselje i izbili na Prvomajsku ulicu kod „Minimarketa“ i „doktorove kuće“.
Na mnogim pozicijama u nekoliko dana boravka već smo imali dvadesetak mrtvih. Napadaju nas svako jutro, a cijena naše obrane je visoka jer sve više ginemo i imamo puno ranjenih kod svakog njihova napada. Uvijek napadaju na nekoliko pravaca, a ponekad samo lažiraju napad kako bi negdje drugdje probili. Borbe i pucnjava ne prestaju, trombloni nemilosrdno padaju na sve strane. Navečer pješačke borbe prestaju pa pokušavamo saznati broj mrtvih i ranjenih, kojih je iz dana u dan sve više.
Na Prvomajskoj sam se u nepunih tjedan dana „naratovao“ više nego prethodnih mjesec dana u Vukovaru. Neprijatelj napada stalno i uporno, od ranog jutra do kasno uvečer. Ni po noći nema mira od malih minobacača i prokletih tromblonskih mina, koje mrzim. Noći su napete i zbog raznih životinja koje naokolo lutaju i stalno prave buku. Najgore je sa svinjama jer su gladne, isprepadane i već pomalo divlje. Nekoliko puta smo otvarali vatru na njih jer nismo bili sigurni privlači li nam se neprijateljski vojnik.
Imamo puno više poginulih i ranjenih nego oni pa smo znali razgovarati kako ćemo ubrzo morati traži pojačanja, za koja nemamo pojma od koga ih uopće dobiti.
Navečer smo odlazili u Tekstilnu školu kako bismo pokušali pribaviti nešto hrane, a koja se tamo dijelila. Situacija je katastrofična jer je zaliha sve manje, pa zadnjih nekoliko dana više i ne idemo po hranu. Odlazili smo na bunar u blizini te škole kako bismo barem imali vode.
Nekada je ovo bila zgrada Tekstilne škole. Iskreno, nisam se raspitao što je danas u ovoj obnovljenoj zgradi.
Jedemo sve što se po kućama može naći, od starog pljesnivog kruha do tvrde sirove tjestenine, a jeli smo i slaninu koja je bila puna velikih bijelih crva. Marko posebno voli hranu pa me uvjerio da je to skroz fino i ukusno. Crve smo u početku čistili, a nakon dva dana ih više nismo ni primjećivali. Jeli bismo debelu bijelu slaninu punu crva s takvim apetitom da bi nam mnogi na njemu zavidjeli. Posebno me oduševio Marko kada je odnekud donio veliki par suhih slavonskih kobasica. Bila je to posebna poslastica koju smo jeli bez kruha i s uživanjem. Saznao sam da ih je Marko nabavio preko puta, s druge strane ulice, tridesetak metara od nas.
Noću držimo stražu po dvojica i mijenjamo se svaka dva sata. Neprijatelj je toliko blizu da se čuje svaki pokret i razgovor, pa makar je to i tihi šapat. U početku nisam mogao mirno spavati i biti bezbrižan, jer sam se stalno bojao da me netko ne uhvati na spavanju. Pogotovo nakon što smo čuli kako su priklali onu dvojicu naših kod „Minimarketa“, ali iscrpljenost je učinila svoje pa nekoliko trenutaka noćnog odmora provodim u dubokom snu. Marko i ja smo uvijek zajedno, pa i u toj kući spavamo na bračnom krevetu ispod nekog debelog pokrivača koji smo našli. Početak je studenog i vlada već prava zimska hladnoća. Kako bismo je izdržali, ispod svojih odora oblačimo toplu civilnu odjeću koju nalazimo po kućama. Vatra se ne pali niti se ičim grijemo. Kuća u kojoj smo sada na drugoj strani Prvomajske ulice nema prozora ni vrata. Nedostaje joj je pola krovišta i betonske deke kao posljedica nekih velikih projektila koji su je pogodili prije.
Počele su i magle. Svako jutro započinje na isti način – pucnjavom i napadom neprijatelja. Na svim položajima se traži ispomoć, a kroz maglu sa svih strana izvire neprijatelj. Svi pucamo, ništa se ne čuje osim pucnjave.
Donijeta je odluka da ćemo morati krenuti u protunapad i ponovo zauzeti Cvjetno naselje kako bismo neprijatelja vratili na crtu od prije nekoliko dana.
Jutro je oko osam sati. Krećemo u napad na Cvjetno naselje, preko ulice Svetozara Markovića. Na Prvomajskoj ostavljamo dio snaga koje u određenom trenutku trebaju krenuti naprijed. Moramo probiti jako uporište u jednoj kući koja drži to cijelo područje pod nadzorom. Računamo na to kako se neprijatelj koncentrirao na položaje koje su nam uzeli posljednjih nekoliko dana pa da bismo im na drugoj strani njihove obrane mogli priredi iznenađenje. Procjena je da bismo, ako nam ta akcija uspije, mogli neprijatelja dovesti u neki oblik poluokruženja.
Jutro je hladno, ali se nazire sunce. Oko osam sati počinje naš napad. Glavnina snaga napada preko Markovićeve ulice, a pomoćne snage simuliraju napad prema položajima „Minimarketa“ koje odnedavno drži neprijatelj. Nakon našeg početnog napredovanja počinje pravi užas za naše borce. Neprijatelj nas dočekuje među kućama i sa svih strana sasipa paljbu po nama. Kao da su nas namjerno uvukli u stupicu. U nekoliko minuta imamo petoricu mrtvih i desetak ranjenih te moramo odustati od napada. Izgubili smo našeg velikog ratnika Sašu Jezernika i taj dan nikome od nas nije bilo ni do kakve priče. Posebno je bolno jer smo ga ostavili među kućama gdje ga je dočekao neprijateljski rafal. Bilo je nemoguće izvući ga s mjesta na kojem je poginuo.
Pogled niz Prvomajsku ulicu iz blizine položaja “Minimarketa” prema centru grada i u smjeru “Tekstilne škole”. Danas nosi naziv Bogdanovačka ulica.
Neprijatelj je osjetio da više ne možemo pružati otpor kao dosad i kreće svakog dana sve žešće i bez odstupanja. Osim uobičajenih sredstava kojima djeluje po nama počeo je bacati i „napalm“ po kućama s druge strane Prvomajske ulice. Kuće u kojima smo boravili počele su gorjeti i većina koje smo bili zauzeli zapaljena je. Ne možemo ostati u njima jer bismo živi izgorjeli, a povlačenje iz njih je znači da ćemo potpuno izgubiti nadzor nad Prvomajskom ulicom.
Nastavlja se…https://vilimbook.com/pakao-prvomajske-ulice-3-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/pakao-prvomajske-ulice-1-dio/
1 komentar