Ne znam koliko je to trajalo, ali u jednom trenutku sam se probudio. Bojim se otvoriti oči. Osjećam onaj isti neugodni osjećaj hladnoće, ukočenosti i boli u ramenu i kuku od neudobnog položaja spavanja.
Ne otvaram oči zavaravajući se da je sve samo ružan san i da mi je ruka slučajno utrnula od neudobnog spavanja. Možda sam se po noći otkrio pa mi je sada zbog toga toliko hladno. Sjećam se svega što smo jučer proživjeli, ali još uvijek žmirim uživajući u mogućnosti da je to samo san. Polako otvaram oči. Vidim potiljak svoga brata i prljavi zid udaljen samo metar od nas. Znam da to nije moja spavaća soba i da ovo nažalost nije ružan san, nego jako ružna stvarnost.
Uvod u knjigu:https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Okrećem glavu blago udesno i vidim prljavi prozorčić kroz koji se vidi spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu.
U prsima osjećam vrlo jaku i neopisivu nelagodu ravnu boli. Gotovo da ne mogu udahnuti. Vani već sviće i kroz prljavi prozorčić se probijaju prve zrake svjetlosti. Ležim još nekoliko trenutaka u tom položaju, a onda polako ustajem. Ustaje i moj brat koji također ne može spavati.
Polako izlazimo iz te manje prostorije u veliku.
„Boli li te?“ provjeravam stanje u kojem je brat.
„Bole me ramena i bubrezi“, odgovara i uzvraća istim pitanjem, „a tebe?“
„Ne“, kratko odgovaram znajući da je on daleko gore prošao.
„Jako me svrbe leđa“, zadiže majicu kako bih pogledao ima li što na leđima.
Leđa su mu prošarana crvenkasto plavim masnicama od udaraca koje je zadobio.
Hodamo po toj velikoj prostoriji nastojeći se ugrijati, ali nam ne uspijeva. Nedugo iza nas i ostali ustaju. Ustaje i otac i dolazi do nas. Razmjenjujemo nekoliko rečenica o tome kako je tko prošao sinoć.
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Po ocu se vidi da je prošao najgore. Tjerali su ga da leži na podu potrbuške s ispruženim rukama naprijed kako bi ga naizmjenično mogli tući. Nakon toga se morao okrenuti na leđa kako bi ga pendrecima i čizmama tukli po rebrima. Zadižem mu majicu i vidim da je gotovo cijelo tijelo prekriveno crvenim masnicama. Polako ju spuštam svjestan da ga boli i sam dodir odjeće. Od tih udaraca poslije je danima mokrio krv. Stojimo još neko vrijeme zajedno, a onda otac opet odlazi leći. Brat i ja se odmičemo u kut prostorije i opet se molimo Bogu. Krunice su nam oduzeli pri ulasku. Sada bih sve dao da imamo bar jednu krunicu, ali ju ipak molimo računajući na prste. U meni se opet javlja prkos. Možete uzeti i pokidati sve krunice, ali ne možete me spriječiti da ih molim. Molimo jednu, drugu, treću. Moleći se, vrijeme nam brže prolazi, a s molitvom nam se vraća samopouzdanje i vjera da će ipak sve dobro završiti. Kako se u okolici Bosanskog Broda već uvelike ratovalo, nadali smo se da su i naši nekoga zarobili i da će nas možda razmijeniti.
Gledajući kroz izlog na nogometno igralište, čujem korake vojnika koji se kreću šljunkovitom stazom prema nama.
Ubrzo dolaze do limenih vrata i lupaju šakom po njima što je znak da dođemo ispred vrata i postrojimo se. Na vratima, iznad limenog dijela vire tri neobrijana lica.
„Tko je novi?“ pitaju. Nakon što odgovaramo, slijede i druga provokativna pitanja: „Tko vam je komandant? Koliko Srba ste do sada ubili?“
Na sva ta pitanja strpljivo odgovaramo jer znamo da nam životi ovise o njihovu raspoloženju. Ubrzo se samo udaljavaju bez ikakve riječi. Nakon pola sata ponovno se čuju koraci. Opet ustajemo i stajemo ispred vrata. Vratima prilaze dva vojnika i otključavaju katanac. Vrata se otvaraju. Jedan od njih u rukama drži nekoliko vreća za spavanje.
„Je li zima?“
Svi odgovaramo potvrdno. Pitanje je više retoričko jer i sam vidi da se tresemo. Vojnik baca vreće na pod i kaže:
„Hladan je beton, spavajte na ovome, ali nikome ništa ne govorite.“
Jedan po jedan uz pratnju vojnika odlazimo na nešto što se samo moglo nazvati poljskim WC-om, a koji se nalazi tik iza svlačionice, uz nogometno igralište udaljeno dvadesetak metara od mjesta gdje smo zatvoreni.
Svatko od nas na pražnjenje nosi po jednu plastičnu bocu u koju smo mokrili dan prije. Vojnici nakon toga odlaze i vrata se ponovno zatvaraju. Vreće odmah nosimo u malu prostoriju i ogrćemo se njima kako bismo se ugrijali. Hvala Bogu da i ovdje ima netko normalan. Izgleda da nisu svi krvoločno nastrojeni. Dogovorili smo se da vreće ne iznosimo iz te male prostorije jer bi nam ih netko drugi mogao oduzeti. Svjesni smo da je to ipak bilo iznimno dobro djelo s kojim se ne bi složili svi koji su u tom trenutku imali vlast odlučivati.
Nakon nekog vremena opet čujemo korake na prilazu kako se približavaju. Sada dolazi više ljudi.
Opet se javlja sada već poznati osjećaj nelagode i straha od nadolazećeg. Otključava se katanac i lanac se povlači kroz metalne galendere[1]. U prostoriju ulaze četiri vojnika. Dvojica s puškama dok dvojica između sebe nose manjerku s hranom. Tek sada osjećam koliko sam gladan. Prošlo je gotovo 24 sata od kada smo zadnji put jeli vrlo skroman obrok. Ovaj put imaju tanjure i za nas trojicu. Sipaju gulaš u posude, ostavljaju za svakoga po šnitu kruha i odlaze van bez puno priče. Odmah nakon njihova izlaska prilazimo starom stolu kao čopor gladnih vukova.
Prilazim posudi i u nekoliko zalogaja pojedem sve što se nalazi u njoj. Rado bih još, ali nažalost tanjur je prazan i dobro obrisan komadićem kruha koji sam ostavio za kraj. Otac je pojeo tek nekoliko žlica i gura meni svoju posudu govoreći mi: „Pojedi ti. Ja ne mogu.“
Pretpostavljam da namjerno ne želi jesti kako bi ostavio meni pa kažem da neću jer sam se najeo. Otac inzistira i kaže da je njemu dosta pa je bolje da pojedem, nego da oni vraćaju. Drugi zarobljenici gledaju u onu posudu i siguran sam da se ne bi vratila puna hrane. Gledam u njega, ali on se već odmaknuo sa jasnom porukom da sigurno ne želi više jesti. Popuštam i jedem i njegov dio. Sada iz ove pozicije sigurno znam da je i on u tom trenutku mogao pojesti bar tri puta više nego smo dobili. Bilo bi dobro da ima neki komad slanine da ga umotam u novine i ostavim za poslije, ali nažalost danas je samo gulaš s krumpirom bez trunke mesa.
Poslijepodne se sunce probijalo kroz stakleni izlog pa se prostorija malo ugrijala.
Puno je ugodnije pa brat i ja stojimo kraj izloga pričajući i moleći se Bogu naizmjenično.
S prvim znakom mraka povlačimo se u malu prostoriju. Na pod prostiremo vreće za spavanje, a s jednom od njih se pokrivamo i tako svi skupa ležimo na podu. Puno je ugodnije negoli noć prije, samo da više nitko ne dolazi. Nakon naporne prošle noći i cijelog dana ubrzo smo zaspali.
Odjek topova koji je dopirao s crte razgraničenja između Liješća i Koliba nije jenjavao, ali meni to u tom trenutku nije smetalo.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/tracak-nade/
Prethodno: https://vilimbook.com/hladan-noz-na-vratu/
[1] ograda
1 komentar