U prostoriji stoje tri čovjeka koji pognutih glava gledaju u pod. Ne znam kakav ja utisak ostavljam na njih, ali na njima se vidi da su jako uplašeni. Ubrzo se vrata s treskom zatvaraju. Čuje se zvoncanje teškog lanca i škljocanje katanca. Gledam u prašnjav i prljav pod kao da tražim u što ovi ljudi gledaju. Na podu nema ničega, osim prašine.
Pogledam na udaljeni zid s moje lijeve strane. Pored zida, na podu leži stari prljavi madrac. Iznad madraca, na nekada bijelom zidu je krvav otisak nečije ruke. Očitava se dlan i svaki prst niz koji se slijevala krv dok se nije skorila na zidu.
Prizor je jeziv. Imam osjećaj da sam ušao u mučilište.
U prostoriji ispred mene, preko cijelog zida koji je izbušen od metaka stoji velika metalna stalaža s drvenim policama. Na zidu lijevo od vrata, a nasuprot polici nalazi se veliki stakleni izlog na kojemu su s vanjske strane rešetke protiv provale. S desne strane vrata, pokraj ulaza stoji stari pisaći stol i metalni stolac. Na stolu se nalazi boca s vodom. Pokraj stola, na podu se nalazi nekoliko plastičnih boca napunjenih mokraćom. Unutar te velike prostorije odvojena je jedna mala prostorija od svega nekoliko kvadrata. Shvaćam da je to bilo nekakvo skladište i trgovina s malim uredom u kojoj je boravio blagajnik.
Uvod u knjigu:https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
„Odakle ste?“ pita nas jedan od tri čovjeka.
„Iz Zborišta“, odgovaramo mu, „a vi?“
„I ja“, odgovara. Čovjek koji razgovara s nama umotan je u zelenu deku od koje mu je cijelo lice dobilo zelenkastu boju. „Ja sam Anto Soldo“, predstavlja se pruživši ruku. „Ja sam Goran Hiller“, predstavljam se nakon što se rukovao s mojim ocem i bratom. Prilazi i drugi čovjek i kaže da se zove Rasim Vugdalić i da je iz Bosanskog Broda. Treći čovjek samo šuti i gleda u stranu. Poslije nekoliko minuta shvaćam da je to čovjek koji ima određeni mentalni poremećaj pa ni s kim ne želi razgovarati. Drugi su ga predstavili kao Antuna Aračića iz sela Grk. Uvjerivši se da pokraj vrata više nema nikoga, prilazim bratu i pitam ga: „Jesi li što priznao?“
„Ništa, a ti?“
„Ni ja.“
Okrećemo se prema ocu. On samo odmahuje glavom i kaže: „Ni ja.“
Jako sam ponosan na njih.
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Imati tri bombe fitiljače čija namjena je bila samo pokušati dobiti na vremenu kako bismo pobjegli u slučaju otvorenog napada u državi u kojoj počinje rat nije bio nikakav zločin. Kako do tada nismo ništa priznali, bilo nas je strah promijeniti iskaz pa smo se dogovorili da ni pod koju cijenu nećemo progovoriti.
Nakon nekoliko minuta odlazim do onog krvavog otiska na zidu. Na madracu ispod zida nalazi se velika krvava mrlja. Onaj koji je ležao na njemu, jako je krvario.
Odlazim i do male prostorije pogledati unutra očekujući nešto na čemu možemo spavati. U sredini je mali drveni stol i komad iverice[1] koja leži na podu.
„Na čemu spavate?“ pitam ih.
„Na podu“, odgovara jedan od njih.
„Zašto ne spavate u stalaži?“ pitam ga.
„Zato što znaju doći po noći nenadano, a nitko ne želi biti prvi na udaru. Ako hoćeš, ti spavaj slobodno“, odgovara.
Vjerujem u njihovu prosudbu i znam da ni ja neću spavati u toj stalaži.
Još mi se osjećaji od dolaska nisu ni stišali kada se na šljunkovitom prilazu zgradi začuju koraci. Primjećujem da su se trojica starih stanara postrojila nekoliko metara dalje od ulaza i pognute glave čekaju da se vrata otvore pa i nas trojica stajemo pored njih u istom položaju.
Lanac se povlači, otvaraju se limena vrata i slijede pitanja i komentari na koja ne odgovaramo: „Šta je, ustaše? Šta spavate? Vi nas, sigurno, ne biste hranili?“
Ulaze dvojica vojnika s manjerkom u rukama i nose tri limene posude. U sebi brojim. Ima nas šestorica. Sipaju po jednu grabilicu graha u posudu i odlaze van. Tek tada shvaćam da sam jako gladan. Nažalost, mi smo izgleda neplanirani gosti pa za nas ovaj put nema hrane. Promatram ostalu trojicu dok jedu. Po načinu na koji jedu zaključujem da su i oni dugo čekali ovaj obrok. U normalnim uvjetima sigurno bi obrok podijelili s nama, ali sada mi se čini da i ne razmišljaju o tome. Ovo je očigledno borba za opstanak.
U jednom od tanjura nalazi se i komadić slanine, ne veći od dvije kocke šećera. Čovjek, koji jede iz tog tanjura, otvara ladicu prašnjavog stola i izvlači list starih novina u koji na brzinu mota komadić slanine i trpa ga u džep. Prije toga gleda prema limenim vratima kako bi se uvjerio da nema nikoga u blizini. U čudu ga promatram i pitam ga zašto to radi. Odgovara mi ne dižući pogled s hrane koju jede: „Tko zna kada će biti sljedeći obrok.“
Tek tada shvaćam dobro djelo koje je napravio onaj oficir u Zborištu kada nam je dao jesti. Sljedeći sat – dva hodamo po prostoriji i skupljamo dojmove o svemu što nam se dogodilo i o onome što nam još slijedi. Svakim trenutkom smo sve svjesniji da nam najteže tek dolazi.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/najteza-noc-u-mome-zivotu/
Prethodno:https://vilimbook.com/dolazak-u-logor-lijesce/
[1] iverica – daska ili ploča dobivena lijepljenjem i prešanjem usitnjenih dijelova drveta (ivera)
1 komentar