Osnovna škola koju sam pohađao udaljena je samo stotinjak metara dalje. Školsko dvorište je puno vojnih vozila. Sve je nagovještavalo da je prijeratna bezbrižnost odavno nestala. Tu je bila i autobusna stanica pa smo poslije škole uvijek navraćali u tu kavanu kako bismo igrali bilijar. Ulazimo unutra, a vlasnik kavane me odmah prepoznaje i začuđeno pita otkud ja ovdje. Unutra sjedi desetak naoružanih ljudi od kojih nekolicinu i poznajem. Gledaju u mene kao da su vidjeli duha. Svi oni znaju da sam Hrvat, ali uz mene je čovjek koji se po svemu isticao kao njihov i kao opasan čovjek pa sam ipak zaštićen. Mirko im u kratkim crtama priča da sam bio zarobljen i da sam pušten te sada trebam dalje do linije razgraničenja koja je bila udaljena otprilike kilometar i pol od kavane. Jedan od njih koji je bio zapovjednik SDS-a u Lužanima progovara i kaže da za prolaz moram dobiti suglasnost zapovjednika kriznog štaba u Lužanima te da moram čekati njegov dolazak. Zapovjednik kriznog štaba je bio od mene stariji desetak godina, ali sam ga osobno poznavao. Čuvši da oslovljavaju njega kao osobu koja me treba pustiti, u meni budi raspoloženje. Zahvalan sam Bogu misleći da zbog toga neću imati probleme. Jedan od njih odlazi po zapovjednika, a mi ostajemo čekati. Čekanje na njegov dolazak mi se čini kao vječnost. Osjećaj kada ovisiš o drugim ljudima, a oni te doživljavaju kao neprijatelja je strašan. Neki od njih komentiraju dobronamjerno, a neki baš i ne pa do mene kao kroz neki tunel dopiru razni komentari: „Popij jednu rakiju s nama i posluži se pečenkom.“
„Trebali smo pobiti govna, a ne puštati ih da se slobodno šetaju dok nas njihovi granatiraju.“
Čudan je osjećaj kada te ljudi ignoriraju i u tvom prisustvu o tebi pričaju kao da nisi tu.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Pokušavam se samo isključiti iz svega i biti u nekom svom svijetu. Nakon nekoliko minuta pojavljuje se zapovjednik kriznog štaba i kaže mi da predam potvrdu o oslobođenju iz zatvora. Kažem mu da nemam potvrdu i opisujem mu način na koji sam pušten, a on samo odmahuje glavom uz riječi: „Pa šta vi mislite? Ovdje je rat i ja bih sada trebao pustiti ustašu da prođe pa da poslije zbog toga izgubim glavu. Ne dolazi u obzir. Donesi mi potvrdu i nema problema. U protivnom nema prolaska.“
Oko mene se ruši cijeli svijet. Prošao sam dvadeset kilometara i razne kontrole i sada sam kilometar od slobode, a ne mogu proći. Ceran mu pokušava objasniti da nije dobio nikakvu potvrdu i da ne dolazi u obzir da ponovno ide u Liješće po nju. Galami na njih da je tamo pravi rat i da se puca na sve strane, a oni traže nekakve potvrde. Razgovor prerasta u galamu, a ja imam osjećaj da riječi čujem iz nekog tunela. Kako je moguće da je gotovo nepoznat čovjek uloži toliko truda da me spasi, a netko koga sam dobro poznavao kao i on mene, nema nimalo želje da nešto napravi. U prepirku se uključuju još neki ljudi koji su prisutni tako da se situacija dodatno zaoštrava. Ja ne progovaram niti riječi jer znam da moji argumenti u ovom trenutku mogu samo odmoći smirivanju situacije. Kako su oni protiv uvjerljivo prevladavali, neugodnu situaciju presijeca Ceran i kaže:
„Dobro. Dobit ćete potvrdu. Idemo.“
Gleda u mene i pokazuje glavom na kamion. Teškim korakom se upućujem prema kamionu. Sjedamo u njega, okrećemo se prema Bosanskom Brodu i krećemo. Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Ceran u kamionu psuje na sav glas.
I ja bih puno toga htio reći, ali ne progovaram ni riječi. Vozimo se i svakom minutom idemo sve dublje u teritorij koji kontrolira srpska vojska. Zar je moguće da se opet vraćam u Liješće. Osjećam takvu napetost kao da ću svakoga trenutka eksplodirati. Još samo prije pola sata sve je izgledalo dobro, a sada se događa katastrofa. Ne mogu vjerovati. U glavi mi se vrti milijun kombinacija. Možda bih trebao izići iz kamiona i sam se pokušati probiti negdje na linijama razgraničenja. Znam koliko bi takav pokušaj bio opasan jer su liniju čuvale dvije naoružane strane, a za obje bih bio potencijalna opasnost. Svjestan opasne situacije odlučujem ništa ne predlagati Ceranu, nego dopustiti da on pokuša ishoditi traženu potvrdu. Ponovno prolazimo pored moje kuće i nastavljamo prema centru sela. Cesta mi je dobro poznata jer sam proteklih godina svaki dan tom cestom išao prema školi. Sjećam se bezbrižnih sati koje sam proveo na njoj vozeći se biciklom do škole. Sada je ta ista cesta za mene značila povratak u pakao. Imam isti onaj osjećaj kao i prije 17 dana kada su me zarobljenog tom cestom vodili u zapovjedništvo. Opet prolazimo pored centra sela i stižemo do punkta vojne policije. Poznatom policajcu Ceran je ovaj put samo svirnuo i ljutito prošao. U ovom smjeru su kontrole puno blaže. Za otprilike sat vremena stigli smo u centar Liješća. Opet prolazimo pokraj zatvora u kojem sam bio zatvoren.
Imao osjećaj da ću eksplodirati. Kada sam konačno mislio da će sve biti u redu i da je došao kraj mojim mukama vratio sam se na sam početak. Vratio sam se u srce srpskog teritorija.
„Što sad?“ pitam ga.
„Ništa. Dobit ćemo potvrdu sutra i idemo opet“, odgovara.
„Gdje ću prespavati?“
„Ne znam. Tamo gdje si prošli put više ne možeš.“
Pomalo mi je i drago što ne idem spavati u onu kuću od jučer jer sam osjetio jaku odbojnost domaćice, ali sam svjestan da za mene u tom trenutku nije lako pronaći smještaj. Na trenutak razmišljam predložiti da me ostavi ponovno u zatvoru, ali se sjećam jučerašnjih prijetnji koje su glasile: „Ako se nekome od nas nešto dogodi, vi ste gotovi.“
To nije dobra ideja. Znam da bi bez problema ispunili svoje obećanje.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Poslije sam saznao da se samo nekoliko dana nakon što sam izišao to i dogodilo. Na liniji razgraničenja poginuo je jedan vojnik na što su njegovi došli i poubijali sve ljude koje su zatekli u zatvoru. Njihova tijela ni danas nisu pronađena, a u Crvenom križu se vode kao nestali.
Na svu sreću Ceran me ne ostavlja u zatvoru, nego traži drugo rješenje. Opet smo izišli na savski nasip i vozimo se prema Bosanskom Brodu. Nakon par minuta vožnje skrećemo pred nečiju kuću. On šutke izlazi, a ja ostajem u kamionu. Nakon nekoliko minuta poziva i mene da se pridružim. Izlazim iz kamiona i krećem prema dvorištu razmišljajući kakva će me dobrodošlica ovdje dočekati. Pred kućom stoji čovjek između 40 i 50 godina starosti. Pruža mi ruku i kaže da sjednem na klupu pod neku lozu u dvorištu.
„Ovdje ćeš prespavati“, obraća mi se Ceran te ponovno sjeda u kamion i negdje odlazi. Ja ostajem s nepoznatim čovjekom i njegovom suprugom. Nakon pola sata razgovora donose na stol bokal soka i nešto hrane za pojesti. Gladan sam jako jer je prošao cijeli dan od kako sam pojeo par zalogaja jaja i slanine. Ovo su čini mi se prijateljski raspoloženi ljudi. Malo po malo osjećam se kao da sam se raskravio nakon dubinskog zamrzavanja. Gotovo su me natjerali da se odem istuširati. Odlazim u kupaonicu i uz svjetlost svijeće tuširam se vodom ugrijanom u metalnoj posudi. Ne znam zašto, ali ne želim močiti kosu. Kao da to utječe na moju sigurnost. Iako sam obukao istu odjeću, osjećam veliko olakšanje. Nakon tuširanja izlazim u dvorište i ponovno sjedam na klupu pored vlasnika kuće i njegove supruge. U dvorištu se igra njihov sin starosti od 10 do 12 godina. Prepričavam sve što se dogodilo danas kao i pojedinosti događaja kada sam bio zarobljen. To su uglavnom ugodni razgovori. Već se počelo mračiti kada cijela idila prestaje. Pred kuću počinju pristizati ljudi koji se vraćaju s linije. Desetak do petnaestak ih je i naoružani su do zuba. Ulaze u dvorište i prilaze stolu za kojem sam i ja sjedio. Sjedaju do mene redajući puške svaki ispred sebe. Osjećam se nelagodno među njima i pomičem se da svi mogu sjesti. Vidno dobro raspoloženi prepričavaju događaje s linije. Neki od njih nemaju dovoljno mjesta za stolom pa razvlače šatorska krila na travu. Sjedaju na njih i počinju čistiti oružje.
„’ko je ovaj momak?“ pita jedan od njih vlasnika kuće pokazavši glavom na mene. Nakon što im je u kratkim crtama ispričao tko sam, nastaje muk. Na trenutak kao da je vrijeme stalo. Svi su zanijemili kao da je među njih pala bomba. Čini mi se da čujem kako muha leti u zraku. Tišinu prekida vlasnik kuće rekavši:
„Jadni njegovi roditelji. Gotovo je dijete, a oni ne znaju gdje se nalazi i je li uopšte živ.“
Na to jedan od ročnika koji je tenkista odgovara:
„Ma ‘ko mu j… mater. I ja sam došao ovdje iz Srbije ratovati protiv ovakvih g….. Ne znaju ni moji gdje sam ja.“
Opet progovara vlasnik kuće sada povišenim glasom:
„Ajde, mali, ne s… Tvoji znaju da si sa svojima, a njegovi znaju da je zarobljen. Nije to za uspoređivati.“
Počinje naizmjenično uvjeravanje tko ima pravo i razgovor već prerasta u prepirku.
Slušam razgovor koji se vodi kao da nisam prisutan. Najradije bih propao u zemlju, ali ne ide. Neugodnu situaciju prekida jedan od njih obraćajući se meni: „Ma ne sekiraj se. Ako i ne prođeš tamo, primit ću te ja u svoju jedinicu. Bolje ti je to, nego otići onim ustašama pa poslije pucati na nas. Vidiš da smo mi normalni ljudi i da nam ništa ne fali.“
Svi se smiju i nastavljaju razgovor nekim drugim tijekom ne obraćajući više pozornost na mene. Zaključujem da im je on zapovjednik pa je njegovom šalom i napeta situacija prestala. Prestajem biti u središtu pozornosti. Ubrzo počinje padati noć i oni se na moje veliko oduševljenje polako razilaze.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/spasonosna-potvrda/
Prethodno: https://vilimbook.com/raspelo/
