“Ispovijest zarobljenika”, autor Goran Hiller: Svjedočanstvo koje slijedi riječi su Behrema Mašića, čovjeka koji je u logor u Liješću doveden iz svoje privatne kuće na Novom Poloju, tri dana nakon što sam ja pušten iz njega. Nakon što je čuo za moju knjigu, naručio istu i pročitao ju, javio mi se sa svojom svjedočenjem koje sasvim sigurno može biti druga epizoda moje priče. U narednom periodu i njegova cjelokupna priča će ugledati svjetlo dana i postati još jedno svjedočanstvo stradanja ljudi u Bosanskoj Posavini. Opisani događaj dogodio se 02.05.1992 god., odnosno četvrti dan nakon što sam ja došao na teritorij koji su nadzirale Hrvatske snage.
Gledam kroz prljavi prozor koji već mjesecima nitko nije očistio. S druge strane stakla nalaze se rešetke koje me sprečavaju da prođem van i zakoračim prema toliko voljenoj slobodi. Nekoliko metara dalje od prostorije iz koje gledam nalazi se spomenik palim borcima iz drugog svjetskog rata.
Malo dalje od toga spomenika na putu ispred crkve sa lijeve strane i popove kuće sa desne strane stoje trojica ljudi koji nešto razgovaraju. Jedan od njih je pravoslavni pop, zaključujem to po crnoj mantiji u koju je obučen. Iz njihovog pravca primjećujem čovjeka koji se ubrzano kreće prema zgradi u kojoj se nalazimo. U nekom trenutku hod prerasta u trk a zatim opet u ubrzani hod. Sada je već puno bliže i primjećujem da je to mlađi čovjek, po mojoj procjeni negdje između 20 i 30 godina starosti. Odjeven je u svilenu trenerku, lijepo izbrijan i to ništa ne bi bilo čudno da u ruci ne nosi automatsku pušku.
Sve je bliže i moja nelagoda se povećava sa svakim novim korakom ali se nadam da taj njegov hod nema nikakve veze sa nama. Sada već dolazi do same zgrade i izmiče mi iz moga vidokruga. Čujem zvuk njegovog hoda na šljunkovitoj stazi koja vodi prema vratima zgrade.
Stao je i sada znam da se nalazi kod ulaznih vrata u prostoriju koja služi kao logor za ratne zarobljenike. Unutra nas ima pet i imam osjećaj da nitko od nas ne diše. Gledajući se međusobno jedni u druge svi imamo taj ružni predosjećaj. Kratki rafal po katancu i zvuk lanca koji uz buku klizi niz metalna vrata kao da nas je probudio iz nekog polusna. Vrata se s treskom otvaraju. U kutu prostorije u koju je ušao nalazi se jedna manja prostorija u kojoj se nalazim ja i još trojica ljudi. U tom trenutku nas četvorica u maloj prostoriji ležemo na pod, tražeći nekakav zaklon i zaštitu. Gledajući s vrata male prostorije, s lijeva na desno, ležimo Antun Aračić, ja, Anto Soldo te Rasim Vugdalić. Peti čovjek po imenu Alaga Dugalić u trenutku ulaska ubojice stoji u velikoj prostoriji gdje biva pogođen prvim rafalom. Ležeći potrbuške s glavom okrenutom u lijevu stranu gledam kako rahmetli Alaga biva pogođen i pada licem prema naprijed na prašnjavi pod. Čujem glas čovjeka koji je ušao kako viče da i mi ostali izađemo u veliku prostoriju. U prostoriji sve tutnji od velike buke koja mi para uši. Na inzistiranje ubojice da izađemo van, čovjek s moje lijeve strane po imenu Anto Soldo ustaje, krsti se i počinje glasno zazivati ime Blažene Djevice Marije. Vidim mu grčevit strah na umornom, u bradu obraslom licu, koje već danima nije ni umio niti obrijao. Odlučuje ne čekati svoga dželata, nego s molitvom na usnama i sklopljenim rukama izlazi u veliku prostoriju i staje pred njega s molbom da ne puca jer je civil, starac i nikome ništa nije učinio. Njegovu molbu grubo prekida hitac koji ga pogađa u vrat iz koga lipti krv. Spušta se uza zid u sjedeći položaj, a onda opet kratki rafal koji ga pogađa u prsa.
Ostaje nepomičan u sjedećem položaju. Vidim što se događa pokojnom Anti te od straha skačem na noge iz ležećeg položaja i stajem u desni kut male prostorije. Na podu ostaje ležati Antun Aračić koji je mentalno bolestan čovjek, a čije tijelo se samo stresa od metaka koji ga pogađaju u rafalnoj paljbi. Kratki trzaji tijela mi govore da je i on završio svoj ovozemaljski život. Odmah ispod mojih nogu ležeći potrbuške nalazi se Rasim Vugdalić, stariji, prosijed, dobrodušan čovjek oštre kose i brade. Kroz glavu mi prolazi da je sada na redu jedan od nas dvojice. Iz pravca vrata na maloj prostoriji dolazi vrlo kratak rafal, mislim dva metka i vidim tik ispred mene kratki trzaj Rasimovog tijela koji leži potrbuške. Predosjećam da su mi ovo zadnji trenutci i da je mojoj neizvjesnosti došao kraj. Očekujem da puška zagrmi zadnji put i riješi moju agoniju. Osjećam oštar bol u prsima i razmišljam kako će to izgledati, ali ništa od toga se ne događa. Čujem ubojicu kako zapovijeda da izađem van iz prostorije. Okrećem se prema vratima i susrećem se licem u lice sa krvnikom koji mi naređuje da prođem pored njega prema ulaznim vratima. Nije mi jasno što se događa, ali ne pada mi na pamet da ga ne poslušam.
Prolazim pored njega i u trenutku vidim da mu je kažiprst desne ruke pobijelio od pritiska na okidaču ali puška ne puca. U trenutku shvaćam da mu je ili nestalo metaka ili…? Izlazim van iz prostorije, a on me slijedi hodajući par metara iza mene. Usmjerava me da pođem prema onoj trojici ljudi koje sam samo prije desetak minuta posmatrao kako stoje i pričaju, a sada im je sva pozornost usmjerena prema nama. Prilazimo im, a jedan od njih progovara:
„Sine nisi to trebao učiniti. Oni su trebali biti razmijenjeni“.
On na to ne obraća pozornost nego im samo dobacuje da me pričuvaju, a on se okreće oko sebe i malo dalje pred popovom kućom primjećuje sjekiru koja stoji na drvarnici. Užurbanim korakom kreće prema njoj, vadi je iz drvarnice i još brže kreće natrag prema mjestu masakra, vjerojatno na završni čin svoga krvavog pira. Sretan sam što se usmjerio tamo, a ne prema meni jer ja sam sada jedini živi svjedok koji ga može kompromitirati. Ne želim razmišljati što se unutra događa.
Nakon samo nekoliko trenutaka odvode me u komandu, tj zgradu pošte u Liješću. Slučajno ili s povodom, pojavljuje se vozilo vojne policije još tadašnje JNA. Aktivni stariješina, kapetan prve klase, me vrlo žestoko udara nogom uz prijetnju:
„Sad ćeš tek vidjeti što će ti se dogoditi!“
Sjedam u vozilo i odvodi me u Gornje Podnovlje gdje stižemo u predvečerje na punkt Vojne policije smještene u nekoj vikendici. Vozeći se prema Podnovlju neprestano mi postavlja pitanja pri čemu mu ja uspijevam reći da mi je brat oficir JNA. Pretpostavljam da je to razlog ne izvršavanja njegove tako ozbiljno izrečene prijetnje. Tu me zatvaraju s dvojicom aktivnih starješina JNA. Istu večer u ponoćnim satima oko vikendice započinje žestoka pucnjava i glasno nadvikivanje iz koga razaznajem da traže nekoga kako bi ga likvidirali. Nakon nekog vremena pucnjava prestaje, a nas trojica pričamo sve do jutarnjih sati jer nikome od nas nije do sna. Ujutro nas između 7 i 8 sati izvode van i naređuju da se popnemo u vozilo TAM 110TZ te smo sigurni da nas imaju namjeru negdje voziti, ali istog trenutka do nas dolaze vojni policajci i naređuju nam da se ponovno vratimo nazad u prostoriju u kojoj smo prenoćili. Iz njihovog razgovora razaznajem da dolazi Slavko Lisica koji ide prema Liješću kako bi preuzeo komandu od Teritorijalne obrane.
Nedugo nakon toga čujem zvuk tenka i transportera koji se zaustavljaju i glas čovjeka koji predaje kratki raport te se nakon toga i tenk i transporter udaljavaju. Nakon toga me odvode u Donje Podnovlje gdje mi prilazi vojnik po činu vodnik ili vodnik prve klase i kaže mi da sam sinoć trebao biti ubijen. U trenutku shvaćam da je to ona sinoćnja pucnjava. Isto poslijepodne ponovno me stavljaju u vojni transporter i odvoze put Termo Elektrane Ugljevik, a sve ostalo vrijeme provedeno po logorima, bit će opisano jednom drugom prilikom“.
Svjedočanstvo Behrema Mašića u knjizi “Ispovijest zarobljenika”, autora Gorana Hillera.
