Sjedamo na bicikle te Pero i ja krećemo prema mojoj slobodi. Vozimo jedan pored drugoga jer na inače vrlo prometnoj cesti sada nema ni jednog vozila. Imam osjećaj kao da su svi ljudi osim nas dvojice pobjegli iz ovoga ludila. Ništa ne govorimo.
Za nekoliko minuta stižemo do granice između Lužana i Žeravca gdje se na cesti nalazi barikada. Prilazimo barikadi, a ja imam osjećaj da sam progutao žeravicu. Osjećam fizičku bol u trbuhu. Ne puca se i znam da je to dobro. Da se sada puca, od moga prelaska ne bi bilo ništa.
Iza barikade je sloboda. Hoće li mi dozvoliti da prođem još tih pedesetak metara i konačno iziđem s njihova teritorija? Osjećam strašan pritisak. Što ako me opet vrate? Vjerojatno je i Ceran već otišao. Ako i nije otišao, ja u Liješće više ne idem. Ako me sada ne puste, pokušat ću se izvući po noći. Znam samo da po svaku cijenu više ne idem u Liješće. Prilazimo barikadi. Pokraj barikade se nalazi desetak ljudi. Sjede na travi pokraj ceste i kartaju se. Nekoliko metara dalje od njih nalaze se puške koje su složene u stožac. Između njih se nalazi litra rakije. Stajemo ispred same barikade te im se Pero obraća:
„Ovo je momak koji je bio zarobljen, a sada je pušten i ima potvrdu da prođe prema Derventi.“
„Pa neka prođe“, odgovara jedan od njih ne skidajući pogled s karata u rukama. Ni ostali ne gledaju prema meni kao da su im karte u ovom trenutku životno važna stvar.
Pogledam u Peru, a on mi klima glavom. Sve mi izgleda nestvarno lako. Zar je moguće da je to sve. Predajem mu bicikl i kratko i čvrsto se rukujemo. Osjećam da su mi oči pune suza i da bih zaplakao od sreće. Pod strašnim sam stresom i ne znam kako bih mu zahvalio za ovu ljudsku gestu te samo sliježem ramenima i okrećem se na drugu stranu. Desetak godina nakon rata posjetio sam ga u njegovoj kući u Polju i zahvalio mu za pomoć koju mi je tada pružio. Za njega je to tada bilo obično malo dobro djelo kojega se nakon desetak godina jedva sjećao, a za mene je to bila jedna od najvećih ljudskih gesta koje sam doživio. Nisam mogao vjerovati koliko jedan te isti događaj može ostaviti različit utisak na ljude, ovisno o tome gleda li se sa strane čovjeka koji je djelo napravio ili onoga kome je to djelo učinjeno. Prelazim preko drvene prečke koja je služila kao vizualna barijera na cesti. Krećem se između protutenkovskih mina koje su poredane u dužini od pedesetak metara i udaljavam se od zadnje barikade cestom koja vodi prema Derventi. Zar je moguće da se udaljavam od zadnjeg punkta koji nadziru Srbi i da konačno idem prema svojima. U meni raste plima uzbuđenja. Konačno idem prema slobodi. Razdire me strašna neizvjesnost i strah od nečega nepredviđenoga.
Je li došao kraj mojim mukama?
Nadam se da me više neće zaustavljati. Svaki čas očekujem neki povik da se vratim. Imam osjećaj da se samo igraju sa mnom. Hodam sredinom ceste, a najradije bih uskočio u neki kanal i potrčao naprijed. U glavi mi još odzvanjaju riječi čovjeka koji me dopratio:
„Kanali su svi minirani pa hodaj isključivo cestom da ne nagaziš na protupješačku minu.“
Hodam korak po korak i svakim trenutkom sam dalje od barikade, a bliže slobodi. Odjednom ispred sebe vidim skupinu od desetak ljudi koji su udaljeni 100 do 200 metara od mene. Jesu li to naši? Približavam im se. Civili su, a na leđima imaju puške. Iza njih nema nikakve barikade pa mi nije logično da su hrvatski položaji toliko blizu srpskim, a opet nije logično da se Srbi nalaze iza svojih barikada. Iza njih nema rovova koji bi upućivali na hrvatske položaje. Pokušavam razmišljati logično, ali ovo što vidim nema nikakve logike. Bože, izvuci me iz ovoga meteža! Stiskam krunicu u džepu, prelazim na drugu stranu ceste udaljavajući se od njih za nekoliko metara kao da je to razdaljina koja me može spasiti. Krećem se naprijed i svaki čas sam im sve bliže, a oni se okreću prema meni i gledaju u mene kao u neko čudo koje im se približava.
Mogu samo misliti kako njima izgleda čovjek koji se između crta razgraničenja nenaoružan kreće po sredini ceste. Svakim korakom sam sve bliže i grozničavo razmišljam hoću li ih ignorirati ili pozdraviti. Ako ću ih pozdraviti, hoće li to biti pozdrav:
Hvaljen Isus ili Pomaže Bog.
U glavi mi je zbrka i nemir.
Zar je moguće da će me opet vratiti natrag?
Već sam i zaboravio one koji su ostali iza mene na barikadi. U tom razmišljanju dolazim do njih i od svega samo nijemo klimam glavom. I oni meni klimaju glavom ništa ne govoreći i gledajući me kao duha. Prolazim pored njih i polako se udaljavam. U svakom trenutku očekujem povik – Stoj. Potrčao bih koliko me noge nose, ali znam da ne mogu biti brži od metka. Ako sada potrčim, vjerojatno će pucati za mnom. Grozničavo osluškujem čuje li se iza zvuk repetiranja oružja.
U glavi smišljam plan. Čujem li zatvarač ili slučajno zapucaju, skačem u suprotni kanal na cesti. Kanal je dovoljno dubok da me sakrije i obrastao je suhom travom i šibljem pa bi me mogao i prikriti od pogleda. Možda i nije miniran baš ovaj dio. Gotovo fizički osjećam njihov pogled na leđima. U tom razmišljanju pokušavam kontrolirati korak da ne postane brži ni sporiji. Pokušavam ostaviti dojam da mi je svejedno hoće li me zaustaviti ili ne. Ne znam koliko u tome uspijevam, ali svaki trenutak sam sve dalje i postajem svjestan da me nemaju namjeru zadržavati.
Nakon prijeđenih nekoliko stotina metara na cesti primjećujem smeđe čahure od municije[1] 7,9 mm. Znam da JNA koristi čahure koje su zlatno-žute boje, a ovo je municija češke proizvodnje i tu municiju koristi isključivo hrvatska strana. U meni je oduševljenje. Sada sam na hrvatskom teritoriju, ali što sada.
Trebam li potrčati?
Kako prići našoj liniji, a da me ne dožive kao prijetnju? Ipak sam ja čovjek koji dolazi cestom s protivničke strane. Neću potrčati. Odlučujem tako jer osjećam da to nije dobra ideja. Nastavljam umjerenim korakom dalje. Tu cesta blago skreće i ljudima koji su iza mene više nisam na vidiku. Sada se polako približavam usponu na cesti. Korak za korakom sve sam bliže Polju gdje su i bile zadnje linije prije moga zarobljavanja. Sjećam se školskog kolege koji mi je u logoru pričao kako je srpska vojska zauzela veliki prostor koji nisu kontrolirali prije rata.
Možda su oni zauzeli i Polje. Možda me zbog toga ona četvorica nisu zaustavljala jer se ustvari ne krećem između linija razgraničenja. Možda su i ovdje postavljene straže kako bi kontrolirale kretanje civila i možda su to ustvari dubinski rovovi kao što su bili i u Zborištu. U glavi mi se vrti stotinu različitih mišljenja.
Pokušavam sam sebe uvjeriti da je došao kraj mojim mukama, ali u meni je stalno slutnja da će se opet nešto zakomplicirati.
U daljini, na cesti primjećujem čovjeka. Vidim da i on gleda u mene i da ne drži oružje. Dobro je što me primijetio. Ako me vide iz daljine, neće me doživjeti kao prijetnju. Zaboravljam na one iza mene i sada mi je taj čovjek preokupacija. Samo se nadam da su to naši položaji. Svakim korakom sam sve bliže. Prilazim sve bliže i sada sam svega pedesetak metara od čovjeka.
Prepoznajem ga. Prepoznaje i on mene. Hrvat je. Hvala ti Bože.
To je čovjek kojega sam upoznao prije mjesec dana i s kojim sam bio na straži zadnju noć prije svoga zarobljavanja. Prilazim mu i pružam ruku, a on u me gleda kao duha govoreći:
„Zar si ti živ?“
„Živ sam“, odgovaram.
„Mi smo čuli da su tamo sve pobili“, dodaje.
„Mene na sreću nisu“, prilazim mu, zagrlim ga kao da smo najbolji prijatelji, a ne netko koga sam jedva poznavao. U meni je plima oduševljenja i olakšanja.
Na slobodnom sam teritoriju. U daljini iza njegovih leđa vidim hrvatsku zastavu kako vijori viseći sa neke grane. Sada mi više ništa ne mogu. Srce mi lupa kao ludo i opet imam osjećaj da ću eksplodirati, ali sada je to pozitivan osjećaj. Želim vikati na sav glas, ali naravno suzdržavam se.
Taj trenutak nikada neću zaboraviti, a taj dan slavim kao drugi rođendan. Onaj pravi mi ustvari više i nije bitan. Njega svakako nisam ni bio svjestan za razliku od ovoga drugoga kojemu se sjećam svake minute.
Sve što sam proživio iza toga dana smatram čistim poklonom. Nastavlja se…
[1] Municija – streljivo; punjenje za vatreno oružje
1 komentar