Sutradan ujutro do nas je došao Savo, čovjek koji je radio s mojim bratom, a kome smo po mome prijatelju poručili da smo zarobljeni. Već na vratima smo vidjeli koliko je uznemiren što nas je vidio ovdje.
„Jesu li vas tukli?“
Samo smo klimnuli glavom. Pitanje je bilo više retoričko i nismo morali ništa ni reći. Već se na prvi pogled vidjelo u kakvom smo stanju. U cijelom svom životu nisam vidio odraslog čovjeka da toliko plače. Jecajući je govorio kako je pokušao sve napraviti da nas puste, ali da je jednostavno nemoćan. Bio je to iznimno dirljiv trenutak u kojem smo mi smirivali njega i uvjeravali ga da će se nešto riješiti. Već sama spoznaja da je nekome žao što proživljavamo to što smo proživljavali, nama je puno značilo. Nije nam mogao pomoći da iziđemo, ali su nam često on ili njegova kći koju sam poznavao iz srednje škole, donosili nešto hrane. Neki su ih stražari poznavali pa nisu morali ništa kriti, a nekada su nam hranu dostavljali kriomice kako nitko ne bi vidio. Tu hranu smo uvijek skrivali u ladici starog stola i služila nam je u slučaju da nam straža ne donese ništa za jelo.
Uvod u knjigu:https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Jutra su uvijek bila teška. Vojnici iz centra sela na putu prema liniji su nas redovito obilazili i podsjećali što će se dogoditi ako jedan od njih danas nastrada.
Jednom je došla skupina sedmorice ili osmorice četnika i svakom od nas pokazivala kolce kojima je bio ograđen vrt koji se vidio iz prostorije u kojoj smo bili zatvoreni. Jedan od njih nas je sve pozvao do vrata i izbrojio šest kolaca na koje će nam nabiti glave ako se na liniji dogodi nešto jednom od njih.
Bio sam siguran da bi bili u stanju ispuniti svoja obećanja, stoga sam često molio i za njihovu sigurnost. Jedva smo čekali da prođe poslijepodne bez velike galame jer bi to značilo da nitko nije nastradao.
Jedno poslijepodne na povratku s linije do nas dolaze četvorica vidno pijanih ljudi.
Jedan od njih izrazito je nizak čovjek i jedva da može gledati u prostoriju iznad metalnog dijela vrata. Ima jako bradato lice i vidno prljavu kosu. Zubi koje ima su izrazito žuti od duhana. Osjećam zadah alkohola na udaljenosti od nekoliko metara.
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Kako nema ključ da dođe unutra, zaplićući jezikom, naređuje nam je da dođemo bliže vratima, nadohvat ruke. Prilazimo bliže, a on vadi bajonetu iz korica i provlači ruku kroz vrata naslonivši vrh bajonete neposredno ispod oka mome ocu. Lijevom rukom ga drži za kragnu ne dozvoljavajući mu da se odmakne od njega. Pokušava ruku držati mirno, ali mu ne polazi za rukom. Neprestano ju mrdao lijevo-desno i svakog trenutka može ubosti oca u oko, čak i ako to ne želi. Pri tome se neprestano smije i priča šale koje su smiješne samo njima. U jednom trenutku prislanja bajunetu ocu na čelu i urezuje mu znak križa kao da bi to trebao biti znak njegova obraćenja i vjere. Ocu se u tankom mlazu krv slijeva niz čelo i curi niz obraz. Nakon toga ga pušta i naređuje nam da se odmaknemo nekoliko koraka nazad, a onda kroz otvor na vratima provlači cijev puške usmjerivši ju u visinu naših glava govoreći:
„Sve ću vas pobiti majku vam ustašku. Nećete više ni jedno srpsko dijete ubiti.“
Ubacuje metak u cijev i ljuljajući se na prstima stalno ju pomiče lijevo-desno u visini naših glava. Ostala dvojica se smiju kao da je to najbolja zabava koju su u životu doživjeli. Znam da nam u tom trenutku život ne vrijedi ništa jer je u rukama pijanog čovjeka koji može napraviti bilo što bez ikakve posljedice.
U sebi razmišljam. Ako ništa drugo, ovo će bar biti brza smrt. Bolje je to nego da nas mrcvari bajonetom. Gledam u oca koji stoji pokraj mene krvavog čela i obraza od krvi koja se slijeva. On samo gleda naprijed staklenim pogledom. Brat je odmah pokraj njega s druge strane. Često sam si postavljao pitanja kako ljudi pred streljačkim vodom mogu mirno stajati i čekati da ih netko strijelja. Sada ja stojim pred čovjekom koji nas je postrojio uz jasnu prijetnju da će nas strijeljati.
Znam da u zatvorenoj prostoriji nemam nikakve šanse za bijeg, ali bar ne moram stajati mirno čekajući da me strijelja.
Znam da ne moram, ali ipak nemam ni najmanju želju da to pokušam izbjeći.
Stojim pred njima kao da je to normalna situacija u kojoj sam se našao bezbroj puta do sada. Bolje da nas ubiju na ovaj način i da završimo ovu agoniju. Samo mi je žao što se nisam uspio pozdraviti sa svojima. Još jednom okrećem glavu prema njima, a onda se prolama zaglušujuća jeka rafalne paljbe u zatvorenom prostoru. U ušima mi sve odzvanja, ali ne osjećam nikakvu bol. Uvlačim glavu u ramena kao da pokušavam pobjeći sam od sebe. U trenutku pomišljam kako su mene promašili. Možda bih trebao pasti i praviti se da sam pogođen. Krajičkom oka vidim da i ostali stoje pored mene i da nitko nije pao. Sa stropa po nama sipa prašina i komadi žbuke.
Shvaćam da je u zadnjem trenutku podigao cijev u zrak i ispalio cijeli okvir metaka u strop. Osjećam olakšanje kao da je sve prošlo, ali ustvari ništa nije prošlo.
Njihovo glasno smijanje prekidaju koraci nekolicine ljudi koji trče prema vratima:
„Koja vam je P. M.? Što radite to, majmuni jedni?“
„Malo se igramo s ustašama“, odgovara jedan od njih. Tjeraju ih i prilaze vratima uz pitanje: „Ima li ranjenih?“
„Nema“, odgovaramo.
„Što je tebi krvavo lice?“ pitaju moga oca. Nakon što mu otac govori da ga je posjekao bajonetom, udaljava se i za nekoliko minuta se vraća s gazom koju je pružio ocu. I ovo je neki normalni čovjek, pomislio sam u sebi gledajući ga. Znam da sada normalni ljudi nisu ti koji vladaju i zapovijedaju. Bili smo prepušteni svakom pojedincu na milost i nemilost.
Taj dan su nam uz galamu i udarce doveli još jednog zarobljenika. Bio je to Musliman iz Bosanskog Broda po imenu Mustafa. Zarobili su ga kao civila, a imao je pedesetak godina.
Ugurali su ga u prostoriju šutajući ga i udarajući po tijelu. Izgledao je jako zbunjeno kao da nije bio svjestan što mu se događa. On im je stalno spominjao da ima liječničku potvrdu da je bolestan čovjek i da ne mogu s njim tako postupati. Činilo mi se da uopće nije svjestan u kakvim problemima se nalazimo.
Nakon sat – dva opet je došla skupina ljudi provjeriti ima li tko novi. Kada su vidjeli da ima, proturili su pendrek kroz vrata i naredili mom bratu da ga tuče. Nakon dužeg oklijevanja brat uzima pendrek i blago udara Mustafu po leđima. „Jače“ galami jedan od njih. Brat ga opet udara blago.
„Jače majku vam ustašku. Hoćeš da ja idem po ključ pa ćeš vidjeti kako se tuče? JAČEEE.“
To nam je svima bilo izuzetno teško gledati, ali smo znali da je sve bolje od njihova dolaska unutra.
Nakon njihova odlaska brat se ispričao novom stanaru koji je samo šutio. Bilo je to ponižavanje do krajnjih granica, ali smo znali da sve moramo izdržati. Koliko god da su oni u tom trenutku likovali zbog svoje prevlasti, u meni se javljao veći inat da sve izdržim.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/spalir/
Prethodno:https://vilimbook.com/tracak-nade/
1 komentar