KNJIGA GORANA HILLERA: “ISPOVIJEST ZAROBLJENIKA”
POGLAVLJE: POVRATAK KUĆI
Prvi put nakon dužeg vremena u selu Polju sam se osjećao sigurno i spavao sam kao nikada do tada.
Znao sam da nisam u neposrednoj opasnosti i da mogu mirno zaspati. Tek ujutro smo počeli razgovarati o onome što nam slijedi.
Shvatili smo da nam je majka prije polaska uzela samo nekoliko deka, plahti i nešto toplije odjeće. U toj panici nije ponijela ništa odjeće koju bismo mogli presvući niti smo ponjeli zlato koje smo kao i svaka obitelj imali u kući.
Banke u BiH već odavno nisu bile sigurne, a u kući je novac bilo prerizično držati pa smo dio ušteđevine koju smo imali zakopali. Iz nekog razloga, meni sada nepoznatog, ni taj novac nismo ponijeli. Nakon dva – tri dana, u kojima se nije događalo ništa što bi pokazivalo da se situacija pogoršava, počeli smo razgovarati o tome da bi bilo dobro otići kući i pokupiti novac i zlato koje nam je ostalo.
Od ljudi koji su prolazili cestom čuli smo da nema nikakvih barikada i da se normalno može proći do naše kuće pa sam odlučio otići još jednom.
KNJIGU MOŽETE NARUČITI NA: https://vilimbook.com/narucite-knjigu-ispovijest-zarobljenika/
Znao sam da je to rizičan potez, ali u meni se probudio inat prema svemu što se događalo i odlučio sam to napraviti. Sjeo sam u automobil i uputio se kući.
Vozeći dobro poznatom cestom u glavi su mi se misli razmjenjivale vrtoglavom brzinom.
Je li dobra odluka riskirati život zbog nešto novca?
Naravno da nije, ali ni ovo nije obična situacija. Sada je taj novac sve što imamo i tko zna koliko nam taj novac može u budućnosti dobro doći.
U takvom vrtlogu razmišljanja nisam ni opazio da sam već stigao. Dvjestotinjak metara prije moje kuće bila je granica između derventske i bosanskobrodske općine. Ispod ceste je protjecao kanal koji je spajao rijeku Ukrinu i ribnjake u Sijekovcu. Sada je na prilazu mostu, na cesti bila postavljena barikada. Kada sam ju ugledao, bilo je kasno za povratak. Ta barikada sama po sebi nije bila strašna, ali osoba koja je stajala ispred nje u meni je izazvala veliku nelagodu.
Toga čovjeka nikada prije nisam vidio. Sledila mi se krv u žilama. Barikada je ipak tu, a nepoznat čovjek mi je odavao prizor kakav sam najmanje želio vidjeti. Polako sam mu se približio. Bio je visok i jako krupan. Na glavi mu je bila šajkača[1] s kokardom[2], a na sebi je imao dugački vojni šinjel[3] i preko njega zakopčani vojni opasač[4]. Za opasačem je imao zataknutu skraćenu pušku M 48 koja je bila prerađena u svojevrsnu kuburu. S druge strane opasača visjela je vojna bajoneta[5] od puške M 48. Imao je neurednu i masnu kosu koja mu je virila ispod šajkače i crnu, gustu dvotjednu bradu. Bila je to slika i prilika četnika kakvog sam do tada mogao vidjeti samo u partizanskim filmovima iz Drugog svjetskog rata. Znao sam da moj dolazak nikako nije dobra odluka, ali povratka više nije bilo. Usporio sam i polako sam se približavao barikadi. Na ramenu je imao automatsku pušku koju je skinuo kada me ugledao. Polako sam otvorio prozor zaustavljajući automobil.
„Kamo?“ upitao me.
„Idem kući, tu živim“, pokazao sam rukom prema svojoj kući koja se vidjela s barikade.
„Tu živiš“, ponovio je moju rečenicu i zatražio osobnu iskaznicu. Nakon što je provjerio adresu, mahnuo je rukom i propustio me. Produžio sam dalje gledajući u retrovizor više nego naprijed. Došavši pred kuću, automobil sam uvezao dublje u obiteljsko dvorište da se ne vidi s ceste. Bio sam svjestan da čovjek koji me propustio vjerojatno nije znao da sam Hrvat jer je to bilo pretežito srpsko selo.
Utrčao sam u kuću i pokupio zlato koje smo držali u ormaru. Brzo sam otišao do šupe i uzeo štihaču[6] te otkopao staklenu bocu s novcima koja je bila zakopana uz rub kuće. Bocu sam na brzinu razbio i iz nje izvadio novac.
Sada se samo trebalo vratiti što prije nazad. Trudio sam se ponašati što prirodnije jer sam bio svjestan da me netko možda i promatra.
Stajao sam desetak minuta u dvorištu kako bih vidio hoće li se dogoditi nešto neuobičajeno. Sada već sasvim svjestan da će nam oružje vrlo brzo trebati i svjestan činjenice da ga u selu Polju nema, odlučio sam dvije puške pokušati ponijeti sa sobom. Znao sam da je na cesti barikada, ali ako me nije pretresao prilikom dolaska vjerojatno neće ni sada. Odlučio sam iskoristiti vjerojatno zadnju priliku te puške pokušati prevesti vežući ih ispod automobila.
Iako je u meni sve ključalo, naizgled sam mirnim korakom prešao preko dvorišta i odvezao automobil u garažu dignuvši haubu glumeći da provjeravam ulje u motoru automobila.
Nisam bio ni svjestan da sam to čvrsto odlučio kada sam uzeo nekoliko komada žice. Puške koje su bile skrivene u garaži brzo sam svezao ispod poda automobila za auspuh. Remen jedne puške blago je visio ali nisam imao više žice pri ruci da ga pričvrstim više. Izvukao sam se ispod auta i pogledao sa strne uvjerivši se da se remen ne vidi. Nisam imao strpljenja ponovno se zavlačiti ispod automobila i riskirati da netko naiđe.
U prtljažniku je bila boca za autoplin iza koje sam ubacio desetak metaka koje sam imao uz puške. Nastojeći ne misliti na ludost koju sam napravio, sjeo sam u automobil i krenuo prema Derventi. Približavam se barikadi, a uz bradonju sada stoji i skupina naoružanih ljudi. Neki od njih i leže u kanalu, uz cestu kao da u svakom trenutku očekuju napad. Nije mi bilo jasno od kuda su se stvorili u samo dvadesetak minuta.
Ni trenutka nisam prestao razmišljati o puškama koje sam svezao ispod vozila. Kada sam vidio da uz cestu leže vojnici, odmah sam pomislio da će primijetiti oružje koje sam svezao ispod vozila. Znao sam da je remen od jedne puške bio malo labaviji i da je blago visi.
Nisam mogao ni pretpostaviti da će uz cestu ležati ljudi pa sam se sada već pokajao što sam ponio puške, ali povratka više nije bilo.
Polako sam se približavao pokušavajući izgledati što prirodnije. Na trenutak sam imao potrebu posve usporiti kako bi što više vremena prošlo prije nego dođem do barikade, a na trenutak sam imao potrebu dodati gas i što prije riješiti ovu mučnu situaciju.
Trudio sam se biti što prirodniji, a imao sam osjećaj da se na meni svaka dlaka naježila.
PRETHODNI DIO: https://vilimbook.com/konacni-odlazak/
Već sam dvadesetak metara prije barikade i grozničavo gledam trenutak na lijevu, a trenutak na desnu stranu očekujući da će se jedan od njih izdvojiti iz grupe i zaustaviti me. Vidjevši da nitko ne prilazi sredini ceste, shvatio sam da nemaju namjeru zaustaviti me. Vozeći pored njih, blago sam klimnuo glavom i pozdravio rukom uz kiseli osmijeh. Nisam poznavao nikoga od tih ljudi. Shvatio sam da oni nisu iz moga sela i da su sigurno mislili kako sam jedan od njihovih pa me nisu zaustavili.
Kada sam ih prošao, htio sam dodati gas i što prije pobjeći. Znao sam da bi im to bilo sumnjivo i da bi sigurno ili krenuli za mnom ili javili drugima da me zaustave u jednom od sljedećih mjesta kroz koja sam morao proći. Ispred mene je bilo još najmanje desetak kilometara mjesta naseljenih srpskim stanovništvom.
U meni je sve ključalo, ali sam osjećao veliko olakšanje i osjećaj pobjede jer sam vozio noseći sa sobom ono što je bila najtraženija roba u zadnjoj godini dana.
Vozio sam dvije puške koje bi nam u budućnosti mogle spasiti živote.
Došavši u Polje i pokazavši im puške, svi su se razveselili kao da je u pitanju najsuvremenije oružje, a ne jedna puška stara 50 godina, a druga ručne izrade za koju nisam znao je li opasnija za onoga na koga se puca ili onoga koji puca.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/iscekivanje-zarobljavanja/
[1] šajkača – srpska nacionalna vojna kapa s metalnom značkom; dio srpske narodne nošnje
[2] kokarda – nazvana tako po pijetlovoj krijesti; značka (na kapi ili kaputu) kao znak pripadnosti nekom staležu (vojsci) ili nekoj organizaciji
[3] šinjel – vojnička dugačka bunda
[4] opasač – remen
[5]bajoneta – vojnički dug nož s oštricom na obje strane koji se stavlja na pušku (ime po gradu Bayonne gdje je napravljen 1640. godine)
[6] štihača – lopata za štihanje.
