Sve protekle godine te sam događaje nosio u sebi i malo govorio o tragediji koju sam proživio boreći se za svoj narod i svoju domovinu. Ne zbog toga što sam htio nešto skrivati ili što o tome zbog stresa nisam mogao razgovarati, nego zato što su te priče toliko nevjerojatne da jednostavno nisam imao volju uvjeravati ljude oko sebe da je to što mi se dogodilo moguće i istinito.
Samo sam svoje najbliže upoznao ukratko sa događajima oko svojega preživljavanja nakon što sam u Vukovaru zarobljen, ali nikada nikome nisam ispričao sve stravične detalje.
Želio sam puno puta to što sam proživio napisati i ostaviti zabilježeno kao moj skroman doprinos hrvatskoj povijesti. Napravio sam zabilješke, napisao stotinjak stranica materijala i čuvao ih jer mi sve to nije imalo smisla. Nešto je nedostajalo. Mojoj priči nedostajao je kraj.
Nakon svega pojavilo se to nešto i imao sam priliku staviti točku na kraj ove priče. Želio sam ponovno susresti ljude koji su mi darovali život jer njihovom zaslugom imam veliku obitelj i šest sinova.
Razmišljao sam o svemu, a mislima mi je prolazilo čudo koje mi se dogodilo tih teških dana kada sam samo božjom milošću spašen dok su drugi oko mene bili ubijani i masakrirani.
Uzbuđeno sam nazvao svoju suprugu i ispričao joj o pozivu koji sam imao iz Srbije, što je i ona doživjela s uzbuđenjem i razumljivom nevjericom. Oboma nam je bilo neizmjerno drago, jer sam joj bezbroj puta sve te godine govorio kako bih htio jednog dana upoznati ljude koji su me spasili. Ipak mi se pružila prilika da se to dogodi i da im se na neki način barem malo odužim za ono što su učinili za mene. Cijeli dan mi je prolazio u euforičnom raspoloženju, što sam pokazivao svima oko sebe jer jednostavno bio sam sretan čovjek.
Osim što sam gradio kuću i nadao se kako ću se s obitelji do kraja godine preseliti u nju, iduće mjesece sam živio u iščekivanju dana kad ću krenuti prema Beogradu. U međuvremenu se rodio naš šesti sin, kojemu smo dali jedinstveno ime i koji je popunio niz svih domoljubnih imena koja nose naša starija petorica sinova.
Zvonimiru, Krešimiru, Branimiru, Trpimiru i Ratimiru 29. srpnja 2005. pridružio se mali, crni i preslatki brat Hrvatimir.
Naše Ministarstvo pravosuđa proslijedilo mi je poziv iz Srbije na kojem je ćirilicom pisalo kako se pozivam za svjedoka na Specijalnom sudu u Beogradu 13. rujna 2005. godine.
Vozač ministarstva je došao po mene dan ranije i ujutro smo oko osam sati krenuli prema hrvatsko – srpskoj granici.
Upute koje sam dobio bile su kako će me ostaviti na srpskoj granici i da ću se tamo javiti policiji koja će me predati srpskoj sigurnosnoj službi i njezinim agentima zaduženim za čuvanje i sigurnost svjedoka.
Dok se vozimo, uzbuđen sam zbog svega što me čeka, ali i znatiželje na koji način ću biti primljen i dočekan u Srbiji. Sve mi je to velika nepoznanica jer sam bio uvjeren kako nikada u životu neću prijeći granicu Srbije. Iskreno, nisam ni imao neku volju poslije svega što sam tamo proživio kao zarobljenik. U mislima sam se povremeno vraćao na te dane borbe za preživljavanjem.
Oko podneva smo došli na našu granicu i ušli u međuprostor. Vozač me ostavio prije same srpske granice, prema kojoj sam krenuo pješice, obučen u odijelo, vukući za sobom kovčeg s kotačićima.
Iako nisam bio smiren, moja vanjština to nije pokazivala i pokušavao sam ostati miran dok sam prilazio kućici u kojoj je sjedio srpski granični policajac. Čak sam se čudno osjećao jer sam morao sve sam objasniti policiji i nadati se kako će sve dobro proći.
Prišao sam kućici. Policajac me pogledom pratio. Na sebi je imao plavu policijsku odoru i plavu kapu šiltericu na kojoj je grb dvoglavog srpskog orla. Kada sam bio potpuno siguran da sam konačno u kontaktu sa srpskim policajcem, nakon pozdravljanja i predstavljanja imenom i prezimenom nastavljam dalje s objašnjavanjem zašto sam pred njim:
– Imam poziv od specijalnog suda u Beogradu na kojem sutra moram svjedočiti, a ovdje bi me trebao čekati netko od vaše policije tko bi me preuzeo zbog moje sigurnosti!
– Pričekajte malo! – uzima moju putovnicu i poziv koji sam mu ponudio, pa telefonira nekome.
Nakon pola minute dolazi policajka te me odvodi u prostoriju koja se nalazi odmah preko puta. Sve je normalno i potpuno ljubazno, a nakon nekoliko minuta u tu prostoriju dolaze dvojica mlađih muškaraca. Jedan je otprilike tridesetpetogodišnjak kao i ja, visok oko sto devedeset centimetara, malo jače tjelesne građe i svijetlo smeđe kose, drugi je isto toliko visok, ali mršaviji i desetak godina mlađi. Upoznajemo se i predstavljamo jedni drugima:
– Vilim Karlović, jelda? – pita stariji, pa se predstavlja:
– Ja sam Goran! – potvrđujem svoje ime i pružam mu ruku.
– Ja sam Dobrivoje! – izgovara mlađi dok se rukujemo.
Obojica su posebno ljubazni, a mlađi uzima moj kovčeg i nosi ga prema automobilu parkiranom tridesetak metara od ovih kućica, na samoj granici. Naoružani su pištoljima koje nose vidljivo za pasom, sjedamo u blindirani landrover nakon što smo kovčeg ostavili u prtljažni prostor terenca.
Krenuli smo prema Beogradu. U početku ništa ne razgovaramo. Osjećaj je čudan, a situacija svakako zanimljiva.
Putem smo se pomalo opustili i počinjemo razgovarati, više onako, formalno, kako bi se upoznali, pa tako i saznajemo jedni o drugima ponešto. Međutim, sve njihove informacije prihvaćam s određenom dozom skepse, jer ipak su oni agenti sigurnosti, pa bi bilo čudno da otkrivaju previše o sebi.
Saznajem kako je mlađi, Dobrivoje, porijeklom iz Republike Srpske, negdje oko Bijeljine, i da mu je supruga tri mjeseca trudna, a drugi je iz Srbije i ima dvoje djece. Vozeći se ravnicom prema Beogradu, prolazi mi kroz misao kako sam ovdje bio uznik i koliko je mržnje bilo sa srpske strane, a sada se normalno vozim s dvojicom srpskih policajaca i razgovaramo o sasvim običnim stvarima. Ne samo da se vozimo nego su oni zaduženi za moju sigurnost.
Nakon sat i pol vremena ulazimo u Beograd i odmah se vidi da je to velik grad, po ulicama, po mnoštvu automobila i gužvi koja vlada. Ubrzo s obilaznice koja vodi kroz grad dolazimo do hotela „M“ u koji se smještam i odlazim na piće u predvorje s ovom dvojicom. Od njih saznajem kako će uskoro doći njihova smjena, odnosno novi agent koji će čuvati moju sobu cijelu noć. Nazvao sam i obavijestio odvjetnika Đorđa gdje sam odsjeo kako bi došao na piće koje smo dogovorili prije tri mjeseca.
Nije mu dugo trebalo, ubrzo je bio u hotelu. Srdačno smo se pozdravili, upoznali i počeli razgovarati o svemu, kao i o onome o čemu smo već razgovarali telefonom. Đorđe je čovjek od približno pedeset godina, visok, vitke linije, izrazito drži do sebe i svog izgleda, na uskom izduženom licu ima tamnu umjetničku bradicu i brkove. Dobro je raspoložen, a u razgovoru o slučaju samo traži da govorim onako kako je bilo i da je jedino to važno.
Smjena agentima je došla. Upoznajem se s novim agentom koji se predstavio kao Duško. Dobrivoje me kratko obavještava kako su oni u smjeni opet sutra, kada će me voziti na sud.
Đorđe mi je objašnjavao kako su Mare i Kinez već dvije godine u pritvoru zbog svjedočenja nekog pokajnika Štuke koji je ubijao ljude na Ovčari i odlučio biti svjedok suradnik kako bi izbjegao dugogodišnju robiju. Za to je morao ponuditi sudu nešto, pa je ponudio neke ljude koje je optužio da su sudjelovali u tom zločinu.
Sav u nevjerici govorim kako me upravo taj Štuka spasio s Ovčare i kako ne mogu vjerovati da je to istina. Pogotovo kada sam saznao da je on sam priznao nekoliko ubojstava na Ovčari.
Ovo saznanje ostavilo je snažan dojam na mene, jer moj spasitelj s Ovčare optužuje drugu dvojicu mojih spasitelja. Nisam znao kakva će moja uloga biti na tome sudu i što će se od mene očekivati.
Nakon otprilike sat vremena razgovora s Đorđem, a sve pod prismotrom policajca Duška koji je od nas bio udaljen nekoliko metara, pozdravljamo se i rastajemo uz svu zahvalnost koju mi upućuje u ime Mareta i Kineza.
Duško me otpratio do moje sobe, gdje sam se raspremio i presvukao. Ponudio sam Dušku da ga počastim večerom, što je on prihvatio, te smo se spustili u hotelski restoran. Nakon večere i malo upoznavanja, pri kojem sam saznao da me čuva bivši pripadnik „crvenih beretki“ i da je nezadovoljan plaćom od dvadeset pet hiljada dinara, odnosno oko tristo eura, krenuli smo na počinak. Zapravo, ja na spavanje, a on na čuvanje mene i sobe u kojoj sam boravio.
Nakon nekoliko molitvi upućenih Svevišnjem kanio sam malo zaspati iako mi san na oči nikako nije dolazio, vjerojatno zbog svega što me sutra čekalo. Osjećao sam dug prema ljudima koji su me spasili iako, iskreno, nisam razumio cijelu priču. Tko tu koga optužuje i kako je tu samo dvadesetak ljudi optuženo. Dobro znam da je u tom masakru na Ovčari sudjelovalo više od dvjesto vojnika i oficira JNA, četnika i teritorijalaca, a ovdje je optuženo tek nekih dvadesetak, od kojih sam za dvojicu siguran da nisu ubijali ljude na Ovčari.
Razmišljao sam i kojim bi se tijekom moglo odvijati sutrašnje svjedočenje i hoću li imati mogućnosti reći sve što želim i ispričati istinu onakvom kakva je zaista bila. Imao sam prije tog svjedočenja iskustva s četiri svjedočenja u Haagu, pa mi ni to ne bi trebalo biti ništa posebno ukoliko je sve korektno i bez nekih loših namjera s bilo čije strane.
Imam odgovornost prema ljudima koje čeka dugogodišnja robija, a koji su sigurno pošteni, bez obzira na to što su Srbi i što su sudjelovali u ratu. Znao sam da će na sudu biti roditelji i rodbina stradalih na Ovčari, pa sam i zbog toga imao odgovornost kako me netko od naših ne bi optužio i prozvao izdajicom.
Tonući u san, nisam mogao izbjeći takva razmišljanja, a jedino što me je iskreno zanimalo jest istina i pravda. Nastavak…
1 komentar