Kolona autobusa pomalo se pomiče kako bi svi ljudi kroz kolni ulaz ušli u njih i čim se koji napuni, pomakne se opet prema naprijed. Oko autobusa je stotinjak što četnika, što teritorijalaca koji i dalje oblijeću i nastavljaju svoju prijeteću ceremoniju. Mnogi među njima u rukama drže boce u kojima je vjerojatno rakija, ali i noževe kojima nam i dalje pokazuju kako će nas klati. Svi su naoružani i vatrenim oružjem pa nitko ovdje ne može biti siguran ni jamčiti, u tolikoj ekstazi mržnje, da netko neće zapucati po autobusima. Možda je to čega se bojim suludo, ali dok gledam njihova lica, izobličena od luđačke mržnje, onda mi je takav strah potpuno realan. Trudim se cijelo vrijeme ne gledati u njih, ali me ipak nešto tjera da ih pogledam. Na njihovim licima je vidljiva mržnja, obrasla su bradama i brkovima različitih dužina i svi se trude biti što neuredniji, a isto je i s njihovim kosama koje izviruju ispod različitih vrsta kapa, uglavnom šajkača. Ta lica su od mržnje deformirana, smrknutih obrva, osmijeh im služi samo kako bi pokazivali svoj cinizam, a odmahuju glavama pokazujući nam prezir. Uniforme su im uprljane i gotovo da ni jedan nema istu, a mnogo ih je u kombinaciji civilne i vojne odjeće. Po sebi imaju razne ukrase, a najviše su to kokarde i srpske zastave. Osim kalašnjikova, svi za pojasevima imaju velike noževe, a neki od njih nose i pištolje. Među njima stalno kruže boce s alkoholom iz kojih nazdravljaju i slave. Autobus je pun ranjenih ljudi, a meni su za oko zapela dvojica. Jedan od njih nema stopalo, a drugi potkoljenicu. Jedina žena u autobusu je ova ispred mene, a pretpostavljam da je čovjek pored nje njezin suprug.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
U autobusu je Zoran Gruber, koji mi je u prolazu namignuo i sjeo na desnu stranu, dva reda iza mene. Desno rame u koje je ranjen dobro mu je prokrvarilo, ali on se uvijek drži dostojanstveno. Kakav je god bio u akcijama, barem u one dvije u kojima sam ga vidio, takav je sad i ovdje, čvrst i ponosan. Na licu mu ne mogu vidjeti ni najmanji strah. Od mojih suboraca iz postrojbe tu je samo Željko Major, koji me prolazeći pogledao, lagano kimnuo i nekoliko puta odmahnuo glavom, kao da mi želi reći: „Pajdo, ovo nije dobro“. Ovdje poznajem još i Željka Begova, koji nam je na silos dolazio s još jednim vukovarcem kako bi „maljutkama“ gađali tenkove. Mnogima ne znam imena, ali ih poznajem iz viđenja u bolnici, a tu su i dvojica u bijelim kutama, vjerojatno bolničari ili tehničari. U autobusu nastaje komešanje i žamor pa vojnici galame na nas da spustimo glave dolje i da ne razgovaramo.
Teritorijalci i četnici i dalje divljaju oko autobusa i lupaju po prozorima, a sve moguće psovke ne prestaju. Ponavljam u sebi kako je dobro što nismo njihovi zarobljenici, jer potpuno im vjerujem da bi nas pobili baš onako kako prijete dok pokazuju noževima prema nama. S obzirom na četničke prijetnje, vojnička strogoća pa i pljuskanje s pokojim razbijenim nosom zanemarivi su jer Vinkovci nisu daleko. Kolona se pokreće i lagano vozi u smjeru Lušca, a nakon nekoliko stotina metara zastaje dok pored kolone prolaze mala zapovjedna vozila. Na križanju iza zavoja, na kojem se lijevo ide prema Borovu naselju, a zdesna se dolazi iz grada, kolona počinje manevrirati. Autobusi se, jedan po jedan, okreću prema bolnici. U tom okretanju izgubili su svoj prvotni raspored, tako da se naš autobus sad nalazi kao predzadnji. Opet smo uznemireni, premda ne vidim neki razlog za to. Može biti milijun razloga zašto mijenjaju smjer kretanja jer ovo zacijelo nije najidealniji. Ni sam ne znam zašto nastaje komešanje i možda to nema veze s promjenom smjera.
– ‘Ajmo bez priče! Tišina tamo! – galami stariji vojnik.
Netko iz sredine ipak skuplja hrabrost pa pita:
– Druže vojniče, kamo idemo?
– Otkud’ ja znam?! Neće vas izgleda vaši primit! ‘Ajmo dosta priče! Da ne čujem više reč!
Da li je to samo nekakvo blefiranje ovog vojnika i šala s nama u ovoj našoj bijedi ili zaista nećemo biti predani našima. Vjerujem da većina nas ne misli kako nas naši ne žele. Ipak ću to prihvatiti kao zlurad pokušaj ovog srpskog vojnika da se s nama šali. Ne poznajem dovoljno grad da bih mogao znati odakle se sve može ići prema Vinkovcima. Znam za ovaj put preko Lušca, kojim smo mi došli u Vukovar, ali na tom putu smo dobar dio prošli kroz kukuruz i poljske puteve. Postoji i obilaznica u blizini Prvomajske koja vodi prema Bogdanovcima, iz kojih se ide za Vinkovce. Vjerujem da ni ovaj vojnik nema pojma koji je najbolji put prema Vinkovcima, jer to što se vraćamo prema gradu ne mora značiti ništa loše.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Autobusi se polako kreću i upravo opet prolazimo pored bolnice. Našoj koloni se priključuju vojni kamioni u kojima sjede vojnici. Uz ovih nekoliko kamiona koloni se priključuju i dva transportera i jedno borbeno oklopno vozilo, na kojima sjede četnici, a pridružili su im se i svi četnici i teritorijalci koji su bili kod bolnice. Pored bolnice nastavljamo u laganoj vožnji, smjerom iz kojeg smo se posljednjih nekoliko dana povlačili. Ulica kojom se vozimo puna je raznih dobrovoljaca, teritorijalaca i četnika, ali i civila koji odlaze nekamo među ruševine ovoga razorenoga grada. Kreću se slobodno pa pretpostavljam da su Srbi, ali mi nije jasno kamo idu i ne znam tko može ostati i živjeti u ovome gradu. Dok gledam, spuštene glave, ne mogu se opet ne čuditi koliko je grad razrušen. Za ovaj grad doista vrijedi izreka „sravnjen sa zemljom“.
O, Bože, koliko je moralo granata pasti da bi se svaku, ali baš svaku kuću, srušilo do temelja?
Bože moj, koliko li je to onda za cijeli porušeni i sravnjeni grad?
Kuće više nemaju svoje oblike, nema ni prozora, vrata, krovova, etaža, ničega po čemu bi se trebalo znati da su tu nekad živjeli ljudi. Kućama srušenim do temelja granate su probijale i podrumske deke. Ne znam je li to bilo negdje u blizini Prvomajske ili drugdje, ali čuo sam da je granata pobila cijelu obitelj u podrumu. Kao da su ih rušili profesionalni mineri pa su mogli pripremiti sve tako detaljno da od kuće ne ostane ništa. Kuće ovoga grada nestale su i pretvorile se u stršeće neugledne zidove i velike hrpe građevinskog otpada. Prolazimo pored nekih velikih topola od koji su ostala samo debla, nemaju ni jedne jedine grane, samo izranjavano deblo strši pet metara u visinu. Grad je pust i sablasno jeziv, ne čuje se cvrkut ptica jer one već odavno ne lete vukovarskim nebom, zamijenio ih je ples ubitačnih projektila. Nema ni jedne životinje osim lešina pasa, kokoši, svinja pa čak i mrtvih ptica koje su samo zabunom ovamo doletjele.
Od bolnice smo odmaknuli nekih tristotinjak metara i pogled mi zapne na troje mrtvih ljudi koji leže na cesti. Oko leševa najnormalnije stoje četnici i na svoj način pozdravljaju našu kolonu uz salve psovki i prijetnji. Razmišljam jesu li ih upravo ovi četnici ubili, premda je moguće da su poginuli i od granata. Povlačeći se ovom ulicom neki dan nisam vidio nikakvih leševa. Pokušali smo što veći broj civila obavijestiti o povlačenju, no nemoguće je bilo obići baš svaki podrum. Zadnjih dana ni poginule suborce nismo mogli izvlačiti ni pokapati . Ne znam ni sam zašto, ali kao da tražim bilo koji drugi razlog pogibije ovo troje ljudi od onoga da su ih ubili baš četnici. Uvjeravam sam sebe da ih sigurno nisu oni ubili, kao da se želim time ohrabriti, jer još uvijek su blizu i prate kretanje kolone.
Ceste su neprohodne i zatrpane ruševinama, a gdje ih nema, rupe su od granata, tako da je kretanje autobusa otežano i usporeno, kao da se šuljaju. U autobusu je muk kao u grobnici, a vojnici ne skidaju pogled s nas, ozbiljni su i oprezni. Mislim da im nije baš svejedno jer nas je više od pedeset i, ako bismo htjeli riskirati i napasti ih, oružje im ne bi puno pomoglo. No, nitko nije lud prvi krenuti i napasti ih, jer taj bi bio brzo mrtav, a činjenica je i to da ima više ranjenih nego zdravih. Misli mi strelovito traže neko rješenje pa i razmišljam o napadu, budući da nismo vezani. Vjerujem da nisam jedini koji tako razmišlja, sam Bog zna što nam je svima u glavi. Mislim da su i oni toga svjesni, zato i drže oružje tako čvrsto upereno u nas, a spremni su zapucati čim bi se netko samo pomaknuo sa sjedala. Da se kojim slučajem ja nalazim na njihovom mjestu, postupio bih isto.
Kolona lagano gmiže i probija se kroz ulice, a mene više od ičega uznemiruju četnici i teritorijalci koji nas uporno prate. Naoružani su do zuba i polupijani pa se osjećam nesigurno, pogotovo kad pokazuju noževima preko svojih vratova kako će nas klati. Mogu se samo nadati da ipak nećemo završiti u njihovim rukama. Tišinu u autobusu tek ponekad razbije glas jednog od vojnika da spustimo glave. Kad god bismo zastali, četnici bi se sjurili prema nama i lupajući po prozorima i vratima neumorno psovali i prijetili. Uz njih se pojavljuju i domaći Srbi, civili, koji prepoznavaju svoje dojučerašnje susjede i znance pa ih optužuju:
– On je ustaša! On je tuđmanovac! Ovaj je ubijao Srbe! Taj je snajperist!
Zanimljivo je kako su svi Srbi civili bili s nama u gradu i proživljavali sve patnje kao i mi zbog stalnog granatiranja. Moji suborci i ja nismo pravili razliku između ljudi koje smo branili, a ja nisam ni znao tko je Srbin, a tko Hrvat. Nikome od nas to nije bilo važno niti smo o tome pričali. Dok se srpski civili prijavljuju vojsci da su Srbi, usput nas prokazuju, a najgore od svega je to što optužuju bez razloga izmišljajući nebulozne zločine. Zadnjih mjesec dana borbi nedostajalo nam je ljudi na svim položajima. Dnevno je ginulo i po desetak ljudi, ali je na snazi bila stroga zapovijed da se Srbe ne mobilizira. U gradu su se događala velika stradavanja, ljudi su gubili djecu, žene, muževe, roditelje i u takvom ludilu se može pojaviti želja za osvetom. Isto tako, svoje su mile u ovom gradu gubili i Srbi koji su ostali među nama i svi smo prolazili iste patnje ratnih strahota. Ipak, kada je vojska došla i sve nas zarobila, Srbi su slavili s njima jer to su bili njihovi „osloboditelji“, kako su ih oni nazivali što na neki način i mogu razumjeti. Svim tim podivljalim četnicima, dobrovoljcima i teritorijalcima sve više se pridružuju srpski civili. U ovom razrušenom gradu jedina im je zadovoljština iskazati nam svoju mržnju i želju za osvetom. Ne žele se pomiriti s činjenicom da više nema Jugoslavije ili Velike Srbije te da će živjeti u državi koja se zove Hrvatska. Ponašanje srpskih civila ni u čemu se ne razlikuje od ostalih uniformiranih likova koji nas prate puni mržnje i želje za osvetom. Gledajući njihovu mržnju u misao mi dolazi kako su granate često vrlo precizno pogađale mjesta na kojima su boravili ljudi. Je li moguće da su veze s tim imali Srbi!? Ne znam, to je samo moje nagađanje i nije po Bogu da ih optužujem! Ne želim vjerovati da se možda dogodilo nešto za što ne znam pa je zbog toga tolika mržnja prema nama. Možda nisam u pravu, ali ovo što nam sada rade ti ljudi potpuno je okrutno, poput želje da nam ispucaju posljednji hitac u glavu. Žao mi je zbog toga, ali mi ni jednog trenutka nije krivo ili žao što nitko od mojih suboraca i prijatelja, kao ni i ja sam, uopće nismo znali tko je Srbin niti smo to ikada ikoga pitali.
Svi civili koji su na ulicama nose nekakve stvari, vrećice i torbe, a neki čak guraju građevinska kolica puna stvari. Nije mi jasno gdje i u čemu oni misle živjeti nakon što su ih njihovi „osloboditelji“ oslobodili od Hrvata. Ove misli mi prolaze glavom dok se kolona nevjerojatno sporo kreće. Želim da se što prije maknemo iz grada jer se bojim da bi sve moglo izmaknuti kontroli.
Kolona opet zastaje! Do vrata dolazi nekoliko četnika koji lupaju po njima i pokazuju vozaču da ih otvori. Vozač otvara vrata te jedan četnik ulazi, ali ga stariji vojnik zaustavlja:
– Ne može!
– Što bre? Pa daj da ispalim koju zaušku ujama!
– Ne, ne, jebiga, takva je zapoved!
– E, ujke, biće danas mesa! Videćete šta četnici znaju! Jebat’ ćemo vam kevu!
Vojnici u autobusu postavljeni su tako da ovaj četnik ne može proći pa mu preostaje jedino dobacivati nam. Izvana se čuju psovke, uvrede i lupanje po prozorima. Nekoliko civila i četnika proziva ljude po imenima i govori im kako će ih ubiti. Svaki put kad bi se kolona zaustavila, iz bilo kojeg razloga, četnici i teritorijalci izišli bi iz kamiona i transportera da bi nas mogli vrijeđati i prijetiti nam. Nitko od domaćih Srba me ne poznaje, pa nisam izložen direktnim prijetnjama i prozivanju. Zanimljivije im je prijetiti nekome koga poznaju otprije, tako da bivši susjed ili prijatelj postaje sudac, svjedok i krvnik. Jedini grijeh koji nam ne mogu oprostiti jest taj što smo Hrvati. Posebno viču i psuju kada prepoznaju svoje znance „hadezeovce“.
Nakon dvadesetak minuta stajanja kolona opet polako kreće kroz ulice koje su pune raznih srpskih vojnih formacija i dobrovoljaca koji su u slavljeničkom zanosu. Ogrnuti su srpskim zastavama raznih izvedbi, a najviše je onih s četri ćirilična slova „S“, a samo slavlje začinjeno je bocama rakije koje drže u rukama. Svaki prolazak uz skupinu četnika popraćen je novom navalom psovki, bijesa i mržnje prema nama. Za mnoge psovke koje izgovaraju i ne znam da postoje, kao da se natječu tko će goru i užasniju psovku izmisliti. Osim boca alkohola, u rukama im je obavezan modni detalj i „srpkinja“ ili popularni „kalašnjikov“. Naime, Srbi su u tvornici oružja „Zastava“ u Kragujevcu, radili odličnu inačicu ruskog „kalašnjikova“. Uz potoke rakije u bjesomučnom slavlju ispaljuju rafale u zrak, a ja se pitam kada će rafali biti usmjereni prema autobusima.
Cijeli konvoj organizira i osigurava jugoslavenska vojska, a nisam siguran bi li spriječili četnike kada bi počeli pucati po nama. Njima nije ni stalo do naše zaštite jer su ionako od početka rata u potpunoj službi Srba, njihovih četničkih i dobrovoljačkih postrojbi. Razmišljam o onome što sam maloprije čuo od četnika na vratima autobusa. Njegove riječi mi se nadovezuju na sve ostale prijetnje kako će nas pobiti i poklati. Dok u ovoj sporoj vožnji razmišljam o svim događajima u zadnjih sat vremena, njihove mi prijetnje ne zvuče bezazleno. Djeluju potpuno uvjerljivo i sigurno, kao da će se sve to i ostvariti. Brine me što svi ovi četnici cijelo vrijeme idu za nama i vise nam za vratom. Ponašaju se kao divlje zvijeri koje obilaze i pripremaju svoju žrtvu za završni napad. Nalazimo se u bezizlaznoj situaciji, potpuno nemoćni i u njihovoj milosti i nemilosti.
Mislim na svoje prijatelje koji su se odlučili za proboj. Jesu li već došli do naših ili su zaglavili? Što li oni prolaze? Gdje su i svi ostali ranjeni suborci? Što li je s onom četvoricom koji su bili zbrinuti u Borovu? Milijun pitanja, a nijedan odgovor. Ništa više ne mogu učiniti i ni na što utjecati. Nisam u panici ili depresiji, ali pomalo se pripremam na to da Vinkovce danas nećemo vidjeti. Ovo vrijeme iščekivanja pretvara mi se u agoniju. Pitam se, nije li Major ipak bio u pravu? Je li i zapovjednik Nemec bio u pravu kad je govorio da se njima živ ne smije pasti u ruke? Počeo sam se pripremati na loš ishod ovog zagonetnog i, čini se, besciljnog putovanja. Utjehu nalazim u tome što sve ovo organizira tzv. JNA i ipak nas, zasad, čuva. To mišljenje potvrđuje i reakcija vojnika koji nije pustio četnika u autobus. Borim se sa dvama velikim suprotstavljenim pitanjima: hoćemo li preživjeti ili ćemo izginuti? Možda u meni prevladava strah zbog svih prijetnji koje sam čuo? Ne znam!
Vozeći se polako izlazimo iz meni poznatog dijela grada i ulazimo na drugo područje koje je bilo pod našom kontrolom, što je vidljivo iz njegove razorenosti. Da smo i htjeli rušiti kuće pod njihovom kontrolom, ne bismo ni mogli jer nismo imali čime. Onaj neznatan broj topničkih zrna čuvali smo kao oči u glavi i u najžešćim okršajima su se ispaljivala samo kako bi pokazali da ih imamo. Naše topništvo je moralo radi s izrazito malim količinama i nisu imali mogućnosti za korekcije ciljeva. Možda je i ta činjenica našim topnicima bila motivacija da s tako malo granata nevjerojatno precizno pogađaju ciljeve.
Kroz ulice kojima prolazimo i dalje iste scene: dobrovoljci, harmonike, pjesme i veselje uz pucnjavu i rakiju. Srušene kuće, zapaljeni automobili, ostaci drveća i leševi svuda uokolo čine već dobro poznati prizor sadašnjeg Vukovara. Naša kolona gmiže kroz sve to i polako nastavlja dalje. Na satu u autobusu, koji se nalazi iznad vozačkog stakla, skoro je jedanaest sati. Ovo su mi dva najdulja sata u životu, prolaze kao dvije godine. Moju misao upravo prekida pitanje iz sredine autobusa, koje kao da je iz mojih usta:
-Druže vojniče! Oprostite, kamo idemo? Što će biti s nama?
-Idemo u kasarnu! Ne znam što će dalje! Nešto će odlučiti!
Stariji vojnik odgovara prilično normalnim tonom glasa, bez imalo galame. Malo se izgleda i on opustio od onog prvog straha od nas. Nakon njegovog odgovora, opet počinje žamor među nama, a on je trenutačno zauzet razgovorom s drugim vojnikom i vozačem. Iz tog razgovora uspijevam čuti kako je on mobiliziran i da je iz Srbije, a ovaj drugi je na odsluženju vojnog roka. Postavljam si neizbježno pitanje, što to oni u kasarni moraju odlučiti o nama? Ako i ne idemo u Vinkovce, kamo idemo? Nažalost, sad mi se Vinkovci čine jako daleko! Ne želim gubiti nadu, ali logika mi govori da ovo neće završiti dobro. Hoću li ikada više vidjeti svoje najmilije? Jesam li samo uplašen ili sam realan? Hoće li nas pobiti i osvetiti se za otpor koji smo im pružali?
Misli su mi uz obitelj i počinjem dozivati Majku Božju te je moliti da me ne napušta: „Majko Božja budi uz mene! Gospe moja spasi me! Majko Božja, Djevice Marijo, dovedi me kući, mojoj ženi i sinu“!
Jednom rukom se držim za krunicu i dozivam Isusa Krista da i On bude sa mnom na tom putovanju. Sada smo u dijelu grada koji je bio pod njihovom kontrolom, gdje su kuće tek neznatno oštećene. Ovaj dio grada izgleda nestvarno za razliku od onoga što sam gledao protekla dva mjeseca. Čudno je vidjeti kuću s prozorima i čitavim krovom. Iako nam glave moraju biti spuštene, koristim svaku priliku kako bi postavio tijelo i glavu tako da mogu što više vidjeti. Prolazimo ulicom pored kuća uz koje stoje vojnici, dobrovoljci i civili koji nam kao i dosada otvoreno pokazuju mržnju izbacujući arsenal svih mogućih psovki i prijetnji. S desne strane ulice je niz kuća, a s lijeve je kompleks vojarne u koju ulazimo.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/kasarna-1-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/odvode-nas-iz-bolnice/
