Prizivam Boga u svojim mislima svjestan da ovdje više nemam nikoga, ni žene ni djeteta ni roditelja niti prijatelja, ostaje mi samo On. Pozivam Ga svim srcem u sebi, ne molim svoga Boga za život nego da me što prije uzme k sebi.
Kroz misli pozivam Isusa Krista i obraćam mu se:
Kriste moj ljubljeni, daj mi da izdržim sve muke kao što si ih ti izdržao!
Cijela moja duša i sva moja nutrina spremna je na susret s Gospodinom. Ne znam točno što znači izdržati muke jer će moja agonija završiti smrću. Želim svoje muke izdržati dostojanstveno i bez moljenja za život. Isus je tako svoje muke izdržao, bez ijedne riječi preklinjanja svojih mučitelja za samilost i bez imalo mržnje prema njima. Isus je jedina moja inspiracija da si olakšam posljednje trenutke na ovome svijetu.
Mogu li i ja to?
Život mi je već oduzet premda još živim!
Oni su mi već presudili, ostaje mi samo otići s ovog svijeta po primjeru Isusa Krista. Samo o tome razmišljam, u mislima su mi scene Isusove muke, potpuno sam isključen iz ove sobe i svega što mi se događa, pred očima mi nisu krvoločni četnici, ne čujem njihove psovke, nisam u ovoj sumornoj prostoriji ispunjenoj dimom, alkoholom i titrajućom svjetlosti svijeća. Obuzelo me nekakvo stanje transa i polusvijesti, a svoju muku prolazim svim srcem misleći na Isusa: kako mu kroz kosti ruku i nogu probijaju velike čavle i dižu Ga da visi na ranama i polomljenim kostima. Ne znam ni sam u kakvu sam to tajnu i mističnost ušao, ali Nešto me se dotiče kao da me drži za ruku ispod pazuha i čini me potpuno sigurnim. Isus je potpuno uz mene i sav Mu se predajem, sav sam Njegov.
Koliko god sam u ovom trenutku uz Isusa i crpim snagu iz vjere, nova nesnosna bol me ošine. Skačem sa stolice koja se prevrne, svi skaču na mene i grabe me, a Čedo mi gura cijev puške u usta. Ne mogu izdržati; plamenom svijeće pale mi lijevu bradavicu na prsima, bol je prevelika. Kod Belgije izazivam bijes jer sam u trzaju puhnuo i ugasio svijeću. Nakon nekoliko udaraca, nabijanja glave u stol i gutanja cijevi puške ponovo me uspravljaju na naslon stolice. Pravo je čudo što puška u cijeloj strci i panici od mog trzaja nije opalila. Belgija mi opet govori:
– Ako se sad pomakneš priklat’ ću te tu na stolu pred svima, mamicu ti jebem!
Opet mi stavlja plamen svijeće na bradavicu, ali ga miče i stavlja na kosu pokušavajući je zapaliti. Kosa mi je vlažna, od vode i znoja, pa nije buknula, nego se gasi čim se zapali. Vidjevši da mu ne uspijeva zapaliti kosu ponovo vraća plamen na bradavicu i drži. Želim opet razmišljati o Isusu i pokušati izdržati iako vidim da sve to gubi smisao. Neka što prije umrem i odem pred lice svoga Gospoda. Slab sam, pozivam Isusa, ne mogu više ovo izdržati, moram od Čede zgrabiti pušku, moram, moram…
Kad sam maloprije skočio sa stolice, odmah su se petorica našla na mojim leđima. Nemam ideju kako ih natjerati da pucaju u mene. Znam da moram nešto pokušati jer gore od ovoga što se sad događa ne može biti. Nemam što izgubiti.
Ne mogu izdržati tu bol!
Opet skačem sa stolice i opet me grabe. Belgija me primio za kosu i nabio mi glavu na stol, pogled mi je usmjeren prema Čiči na desnoj strani, a Belgijin nož mi je pod vratom. Sve moguće psovke pljušte po meni, a ja samo čekam da mi nož probije vrat.
Cijev puške mi pritišće leđa.
Gledam u Čiču koji još uvijek drži ostatak boce u ruci. Žena se i dalje trudi nagovoriti ih da me odvedu u sobu na silovanje, neumorna je u upornom ponavljanju toga. Vjerojatno se boji da me Belgija prerano ne prikolje pa da joj bude uskraćeno to zadovoljstvo. Čiča kroz psovke i luđačkog pogleda opet zabija komad razbijene boce u moje tijelo dok ležim potrbuške na stolu. Oštra bol mi prolazi sredinom leđa dok mi polagano siječe kožu i meso. Bol je neizdrživa, ali s nožem pod vratom i puškom u leđima mogu samo trpjeti i moliti se Bogu. Već vidim u svojim mislima kako mi taj nož u Belgijinoj ruci reže vrat i kako se moja krv razlijeva po ovoj prljavoj plahti na stolu.
Bože, oprosti mi moje grijehe i primi me u svoje kraljevstvo!
Bože, oprosti mi, molim te!
U misli mi dolaze svi moji poginuli suborci, gotovo im zavidim na njihovoj smrti.
Bože, ne želim umrijeti tako da me izmrcvare!
Ne želim da me izrežu na komade!
Bože, molim Te, daj da umrem kao vojnik!
Sada si počinjem zamjerati što sam se uopće predao jer sam mogao mnogo časnije umrijeti. Zato mi u ovim teškim trenucima dolaze u misli suborci koji su poginuli od rafala i dostojanstveno.
Kroz glavu mi prolazi sve, ali mi bolovi od rezanja, koje je upravo prestalo, remete normalno i suvislo razmišljanje. Sve su to bljeskovi trenutnih misli i bez obzira na svu bol, izdržao sam ovo kroz molitvu.
Belgija me ne kolje već, držeći me za kosu, nekoliko puta udara mojom glavom o stol. Glava mi je sva prekrivena krvlju, a lijevo je uho od paljenja natečeno i jako me peče.
Tjera me da stanem na stolicu i da opet pjevam četničke pjesme pa mu ispunjavam tu želju i pjevam samo refren koji sam zapamtio. Više nisam raspoložen za pjesmu kao prvi put pa to Belgiju ljuti:
– Jače pevaj, mamu ti jebem ustašku! Jače, pičko, šta si se usro!?
Trudim se pjevati, ali iz mene više ne izlazi glas nego moj očaj i nemoć u kojoj se nalazim. Izmučen sam i pripremljen za klanje te već dobrano unakažen.
Tešku situaciju u kojoj se nalazim prekida ulazak jednog mlađeg četnika koji prolazeći kroz vrata gleda ravno u mene i prilazi stolu. Stoji nasuprot meni, na dva metra; visok muškarac crne kose, lijeve ruke zamotane zavojima (očito je ranjen), odjeven je u crnu „spitfire“ jaknu, maslinasto zelene vojne hlače, na glavi mu je svijetla šubara s kokardom, i odmah se uključuje u razgovor:
– Pa šta ti je, bre, Belgija, šta to radite!? Pa vidi šta si uradio čoveku! Daj, bre, čoveka ‘vamo!
– Daj, bre, šta ti je! Ovo, bre, nije tvoja jedinica, ti nemaš tu šta da tražiš! Sedi, bre, da se zabavimo ili se makni odavde! Vidi kako mlad ustaša! Sedi, bre! – odgovara mu Belgija.
– Ma daj, čemu to ljudi, pobogu ? – uporan je taj četnik koji me želi izvući od Belgije.
U tom trenutku gledam u njegove oči koje mi uzvraćaju pogled i vidim da u njima ima nešto pošteno i dobro iako je i njemu kokarda na čelu kao i svim ovim ljudima u sobi.
Pokušavam mu svojim pogledom reći da me spasi, preklinjem ga iako mu ništa ne govorim, a vidim i da se njemu sve ovo gadi. Gledamo se tako sigurno jednu minutu i ništa ne govorimo jedan drugom, a to remeti stalni poziv Belgije tom mladom čovjeku da se pridruži njima:
– Sedi, bre, Mare, ‘ajde da koljemo ustašu! Klaćemo ga i malo se zabaviti!
– Daj mi, bre, momka ‘vamo Belgija! Daj da ga vodim! – govori mu Mare oštrim glasom.
– Ma ne može, ja sam ga sebi doveo!
Osjećam da me ovaj kojeg Belgija oslovljava s „Mare“ želi izvući iz svega ovog, ali bez obzira na njegov siguran nastup i autoritet koji ima kod Belgije, ipak mu to ne uspijeva. Ništa mi nije jasno; ovaj što me želi izvući je četnik s kokardom, a i svih ovih dvadeset ljudi koji me muče nazivaju se četnicima. Potpuno sam zbunjen i ne mogu dokučiti što se to događa u ovom ludilu koje proživljavam.
Bože, spasi me!
Daj me ovom čovjeku u ruke!
Ako me on ne odvede sa sobom i ne uzme od ovih koljača, ne mogu preživjeti!
Pomozi mi, Bože, daj me njemu!
Svi Maretovi pokušaji da me uzme ne uspijevaju i on odbijajući im se pridružiti počinje izlaziti iz ove sobe, a za njim trči jedan koji mu u hodniku viče:
– E, Mare, nemoj da ga spaseš! Ti ćeš da ga spaseš, znam da hoćeš!
– Ma neću, bre, radite šta hoćete!
– Ma ti ćeš da ga spaseš!
– Ma neću… – izlazeći iz hodnika odgovara i još nešto govori što ja više ne čujem. Odmah se u kuću vraća mlađi četnik koji je istrčao za njim i Belgija ga upita:
– Gde će Mare? Šta kaže?
– Ma ništa! Kaže da ga boli kurac šta mi radimo!
Stojim i dalje na stolici i čekam što će dalje biti žaleći za ovom prilikom koja mi se ukazala kao tračak nade. Očito je da je četnik Mare samo na trenutak poremetio njihov krvožedni ritual pred moju smrt, ali ipak nema moći da me spasi. Moja agonija umiranja ipak će ići tijekom koji je Belgija isplanirao. Osjetio sam taj tračak svjetlosti u ovome Maretovom posjetu, ali kako je iznenada došla, tako se brzo i ugasila.
Belgija me grabi sa stolice na kojoj stojim i vraća me na naslon stolice dok mi Čedo i dalje drži pušku na glavi. Na bradavici i lijevom bicepsu nastali su mjehuri od paljenja. Već sam prilično načet, ali mi je najveća muka to što sam ponižen i obezvrijeđen. Poslije ovog neuspjelog pokušaja spašavanja kao da mi duh doživljava potpuni slom i pad. Ne osjećam se više čovjekom ni ljudskim bićem i ne mogu se pomiriti s time da je ovo tek početak mog masakriranja. Žena je i dalje neumorna u svom zahtjevu, ali i drugi sve više to traže od Belgije. Odlučio sam! Gotovo je!
Kad me dignu sa stolice i krenem od stola, skačem na Čedu, moram što prije doći do okidača.
Ne, Bože, ne mogu više, neće me silovati, sve mogu podnijeti i izdržati, ali silovanje neću!
Napravit ću metež i morat će me ubiti, pa makar me i rezali na komade!
Budi uz mene, Gospode!
Znam da, ako umrem kao mučenik na zemlji, imam veliku privilegiju pri dolasku pred Boga.
U pitanju su sekunde, u meni se budi nadljudska snaga. Odluka koju sam donio psihički me dovodi gotovo prema osjećaju užitka koji će biti potpun kad krene uragan koji želim pokrenuti. U sebi osjećam luđačku snagu i želju da potpuno podivljam.
Spreman sam umrijeti, ali onako kako ja hoću!
Imam plan za trojicu kako ih „riješiti“, a ovaj što je uz Čedu s kalašnjikovim nije mi ni bitan; ne može me zgrabiti, može samo pucati, što je za mene savršeno. Gotovo sam ljut na sebe što nisam prije to pokušao, nego sam dopustio da mi sve ovo učine. Za akciju mi treba malo prostora, a to će biti idealno kad krenemo od stola. Prvog ću udariti Belgiju laktom u međunožje i odmah idem na Čedu. Ako pucaju odlično, a ako dođem do oružja, pucat ćemo svi. U planu mi je i da starog Čiču udarim nogom ako stignem. Ako se dočepam puške, prvi pucanj ide u njega. Neću odavde izići živ, ali želim izbjeći silovanje koje je sve neizbježnije. Žena ne samo da traži već molećivo, gotovo skrušeno moli Belgiju da to učine, kao kad kakvo dijete moli roditelje da mu kupe neku igračku.
Čekam svoj trenutak, znam da je svemu kraj, osjećam da mi Bog daje odlučnost i snagu da nešto poduzmem. Dok ona tako moli Belgiju, mene jedino obuzima žalost što neću moći biti uz svoju djecu, neću ih vidjeti kako rastu. U misli mi dolazi onaj predivni bebasti osmijeh moga sina Zvonimira koji je u meni budio nevjerojatne osjećaje i rušio sve prepreke. Uvjeren sam da će i drugo dijete koje nosi moja prva ljubav biti sin. Njih troje će dalje morati kroz život sami, bez mene, a htio sam biti tako dobar tata…
Trenutačno svi sjede oko stola, a ja sam naslonjen na stolac s rukama iza naslona. Belgija traži da mu natoče rakije i čitavu minutu vlada zatišje. Rakija se toči svima, Čiča i Belgija si nazdravljaju, potom me Belgija grli i počinje objašnjavati:
– Eto, lepi, dosta smo se zajebavali! Vreme je da budemo malo ozbiljniji. Priznajem da si se dobro držao, ali jebi ga, tek sad sledi ono pravo! Prvo ide sobica i redaljka! Pa će momci da uzmu svoj deo što si bio nemiran, pa će i naša Daca da uzme trofej… – govoreći to prima me za međunožje i svi se odvaljuju od smijeha.
– A onda će čika Belgija da ti pusti krv. To će biti brzo, ne boj se, nemam tešku ruku! – opet smijeh i oduševljenje svih u sobi.
– I šta kažeš, lepi, na tu moju ideju, ha? Jesam se lepo setio, ha?
Šutim i samo sliježem ramenima, ali on ponavlja pitanje jer mu je dosadno kad ništa ne odgovaram.
– Ja tu ništa ne mogu! – odgovaram potiho.
– Pa dobro, to si u pravu – opet smijeh pa nastavlja – to si lepo primetio, što jes’, jes’! – prolom smijeha svih u sobi.Nego ovako! Jel’ se bojiš, jel’ te strah? – ispituje uporno.
– Bojim se, jako se bojim! – odgovaram.
– I šta ćeš, usrat’ se? – ponovo smijeh.
– Želio bih se pomoliti prije smrti! – odgovaram, i to sasvim opušteno.
– Kol’ko ti treba za to? – pita me normalno.
Čak su i ostali zašutjeli, ovaj put smijeh je izostao.
– Ne puno, manje od minute!
– Dobro, rešeno, jel’ to jedina želja? – pita Belgija.
– Da!
Dok razgovaramo, razgledavam malo prostor oko sebe gdje bi bilo najbolje krenuti u napad, samo me strah da zbog skučenosti Čedo ne ostane iza Belgije predaleko i onda neću biti u stanju zgrabiti pušku. Nema koristi od nekakvog šaketanja i guranja, moram im biti opasan toliko da se uplaše i pucaju u mene, a to mogu samo ako se dočepam puške, jer sve drugo će uzrokovati moje svladavanje, što će me dovesti u još goru situaciju.
Bože, potpuno sam spreman na smrt, ali ipak ne mogu vjerovati da ću ovdje završiti svoj život!
Ne prihvaćam da si mi, Bože, odredio na ovakav način i među ovakvim ljudima umrijeti!
Nije mi jasno da mi Ti, Svevišnji, nisi odredio druge planove i druge putove.
Pa neću ovdje biti izmrcvaren, silovan i priklan kao prase, Gospode! Je li to moguće?
Ne prihvaćam to, znam da me samo kušaš!
Neka bude volja Tvoja!
Belgija još drži ruku oko moga vrata, krv na glavi mi se gotovo skorila. Pijucka se još i nazdravlja, a Daca nema mira i opet progovara:
– I, momci, koliko vas ide na redaljku? ‘Ajde što više, vidite kako je lep i zgodan ujka! – zaista vrlo motivirajuće, a netko dobacuje kako će svi ići.
Trenutak konačne odluke vrlo je blizu. Sada sam uz Boga i molim ga da mi čuva moje ljubavi, moju trudnu ženu i sina. Molim Ga da mi dadne snage da sve ovo završi kako sam isplanirao, ako je On zaista odlučio da mi je ovdje kraj. Dok mi kroz misli prolaze slike mog nasmijanog sina, začujem Belgijin glas:
– Idemo, lepi, došlo ti je vreme! – diže me sa stolice držeći me ispod ruke svojom lijevom, dok me desnom grli.
Dižemo se i stojimo pored stola, a ja na glas počinjem izgovarati riječi koje nisam imao spremne, nego su mi same došle:
– Gospode, oprosti mi sve moje grijehe i pomozi mi Isuse da izdržim muke kao što si ih i Ti izdržao. U Tvoje ruke predajem svoju dušu, Bože!
Iako mi Belgija nije dao onu minutu za molitvu, sam sam si je uzeo. U tom trenutku vladao je potpuni muk u sobi i to je bio najponosniji trenutak u mom životu jer sam u toj kratkoj molitvi imao svu svoju vjeru. Vjeru da zaista odlazim svome Ocu, gdje je puno bolji život nego ovdje. Nije bilo cerekanja, smijanja ili izrugivanja, kao da su ih te riječi dotakle. Bio je to moj veličanstveni trenutak i ja sam bio spreman.
1 komentar