Dragi prijatelji i pratitelji. Iako ste navikli na moje tekstove svjedočanstva Božje prisutnosti kroz događanja u Domovinskome ratu, osobito u Vukovaru, danas s vama želim podijeliti još jedno svjedočanstvo. Ono je opet plod ljubavi, milosrđa i dobrote koju dobri Otac nebeski iskazuje onima koji ga ljube. Svjedočanstvo je to o našem sinu Trpimiru i njegovom putu kroz koji ga je vodio dobri Bog.
Ja nisam želio ljubiti Njega – Boga svemogućega, koji je sama ljubav i dobrota, nego me On svojom ljubavlju natjera na to – ljubiti ga i prihvatiti u toj ljubavi svaku Njegovu volju. Jedan svećenik me neki dan upita: „Što je to ljubav za tebe?“ Nisam odmah odgovorio jer sam znao kako se od mene očekuje poseban i jedinstven odgovor. Mogao sam najkraće odgovoriti da je to Bog. Svećenik mi je odmah i odgovorio kako je to davanje. Odgovor je to koji svi dobro znamo i učimo na prvim satima vjerunauka ili kroz neki drugi oblik kateheze. Ipak, nakon razgovora sa svećenikom promišljajući o tom pitanju Bog mi u pamet dozove kako je ljubav neograničeno davanje i kada zauzvrat ne dobivamo ništa, ali baš ništa. Dapače, ljubav je kada ljubimo do kraja, ne dobivamo ništa i čak smo zbog toga prezreni, ali mi i dalje ljubimo – još jače.
U svojoj beskrajnoj strpljivosti Bog je mene ljubio i kada sam ga prezirao i činio sve protiv Njega, a svoju strpljivost je pokazao dajući mi dane života kada to nisam morao kao dar dobiti, jer po svojim zaslugama nisam to ni zaslužio. Te dane mi je dao samo kako bih se spasio i jednom bio s Njim u Kraljevstvu Njegovome. Bog nam se u svojoj strpljivosti i želji da nas spasi najbolje očituje svojom prisutnošću kroz zemaljske događaje. I opet, njih u svom beskrajnom znanju i mudrosti, vodi onako kako će spasiti dušu onome kome se očituje. On želi proslaviti i svoje Presveto Ime kako bi i druge dotaknuo taj žar ljubavi i milosrđa.
Prije tri dana uspješno je završeno liječenje našeg sedamnaestogodišnjeg sina Trpimira, a koji je prije dvije i pol godine obolio od akutne limfoblastične leukemije. Kroz taj put prolazili smo teške i neizvjesne trenutke kao i ljudske strahove. Zahvalni smo prije svega dobrome Bogu na svemu što je činio na tom putu za našega Trpimira. Osobito smo Mu zahvalni što je našega sina osposobio da u poniznosti, skromnosti i strpljenju podnosi to dugotrajno liječenje ne gubeći ni jednog trenutka vjeru u Gospodina Isusa Krista i Oca nebeskoga.
Njegovo liječenje i put kroz tu bolest je posebno svjedočanstvo koje će on sam nositi kroz svoj život kao i mi, njegovi bližnji, koji smo u tome sudjelovali.
U slijedećih nekoliko redaka donosim jedno svoje promišljanje, a koje sam pisao u trenutku kada se naš Trpimir liječio tek sedam mjeseci. Moleći se i obraćajući Bogu zapisao sam ove riječi:
Nas kao roditelje osim straha da nas naše djete prerano ne napusti žalosti i sve ono što on, kao i mnoga druga djeca koja boluju od tako teških bolesti, prolaze u svojoj nutrini. Starija djeca su svjesna svega što se oko njih događa. Postoje djeca na odjelu kojima se leukemija vratila nakon nekog vremena pa čak i nakon godinu dana. Nema riječi kojima se, Oče moj, može opisati što sve oni moraju proći i kako trebaju izdržati svoju bitku u tijelu, ali i duhu.
Oče moj, Ti i mnogi ljudi kojima sam pokušavao kroz svoju knjigu ‘Preživio sam Vukovar i Ovčaru’ svjedočiti, znate što sam morao kao zarobljenik preživjeti. Moji najteži trenutci kao i strahote mučenja kroz koje sam morao proći da bi preživio trajali su točno 55 sati. Ti Oče dobro znaš koliko sam svjestan čuda, milosrđa i ljubavi koje si iskazao u mojem spašavanju da bi iz nekog razloga još boravio na ovom svijetu. Od prvog dana znam Tko je i što učinio za mene, stoga ovo što ću sada napisati nije ni slučajno umanjivanje svega što si Ti tamo činio za mene, nego naprotiv veličanje upravo Tvoje svemogućnosti i slave.
Ova djeca prolaze težu i zahtjevniju bitku nego što sam je prolazio ja u Vukovaru i Ovčari. Neizvjesnost našeg sina Trpimira, na ovaj dan kada ovo ispisujem (15. srpnja 2015. godine) traje preko 5300 sati, jer se liječi malo više od 7 mjeseci i ako sve bude kako je doktor rekao izliječit će se u zaista vrlo kratkom roku. Na odjelu postoje djeca koja se liječe preko godinu, a neka skoro i dvije godine. Dobro znam Oče, kako sam se osjećao čekajući svoju smrt tih 55 sati i koliko je to za mene bilo stresno i stravično. Što onda mogu reći na ta malena bića koja sve to moraju prolaziti? Nije se stoga čuditi što su neka djeca kojima se bolest vratila znala reći svojim roditeljima da bi željela umrijeti i da više to ne mogu izdržati. Pitam se koliko toga ona nose što nikada ne izreknu.
Promatrajući Trpimira, ali i svu drugu djecu nismo mogli ne diviti se njihovoj snazi i koliko to stojički podnose. Tako su mirna, strpljiva i gotovo kao da nisu bolesna. Znali smo komentirati kako možda ona zbog svoje mladosti i želje za životom smrt uopće ne prihvaćaju kao mogućnost ili da o njoj uopće ne razmišljaju. Ipak to nije baš tako jer i naš Trpimir je rekao kako bi već bio mrtav da nije na vrijeme otkrivena njegova bolest. U razgovoru s njim dok sam ga poticao na zahvalnost prema Tebi Oče, znao je istaknuti kako je došao s 97% malignih stanica u koštanoj srži.
Eto, Oče, mene su u tih 55 sati u Vukovaru 1991. godine tukli, rezali, palili, prijetili mi i zaista mi nije bilo lako sve to podnijeti u očekivanje smrti. U jednom trenutku sam čak poželio i umrijeti koliko mi je psihički bilo teško podnositi neizvjesnost i strah.
Sva ta bolesna dječica moraju se prvo suočiti s time da imaju smrtnu bolest, a onda počinje liječenje koje ih tisućama sati muči. Bezbrojni ubodi po njihovom tijelu postaju svakodnevica. Najnormalnija su pucanja vena i traženje novih mjesta za igle na svim djelovima tijela. Na mjestima puknuća vena više se ne može ubosti igla koja im život znači, jer kroz nju primaju sve što im treba u toj životnoj borbi. Redovito ih bodu i u leđa, između kralježaka, vadeći likvor iz leđne moždine, pri čemu ne smiju dobivati anesteziju jer se to prečesto mora raditi. Kada počne djelovati kemoterapija počinju reakcije na nju kao što su mučnine, glavobolje, povraćanja, proljevi i potpuna malaksalost tijela. Od kemoterapije otpadne kosa, ali veći je problem što je to znak da imunitet slabi pa bakterije u zasjedama čekaju da napadnu ta oslabljela tjelešca. Najprije se bakterije pojave u usnoj šupljini koje potpuno razore meso unutar nje i djeca od otvorenih rana gotovo ne mogu otvoriti usta. Neka djeca danima zbog toga ne mogu jesti, a svaki zalogaj je kroz suze i veliku bol. Često se bore s infekcijama, tempreaturama, i drugim smrtonosnim bakterijama. Osim straha od blastnih malignih smrtnih stanica moraju strahovati i od svega toga jer to sve za njih može biti smrtonosno zbog razorenog imuniteta od kemoterapije. Uza sve to česti su problemi u probavi i zatvorenim stolicama koje danima nemaju što opet znade izazivati bol, grčeve i nelagodu.
Oče, ne mogu nego im se diviti, zaplakati i pokloniti se svakoj njihovoj boli i žrtvi. Iako sam i ja bio žrtva, ali bio sam vojnik, ratnik, čovjek u ratu koji je ubijao i bio spreman ubiti. Moja žrtva je imala određene primjese onog ljudskog utjecaja i posljedično uzročne povezanosti. Možda želim reći i to da sam već na neki način i mogao tu svoju patnju i zaslužiti. Ali oni, svi ti maleni veliki junaci na Trpimirovom odjelu, i kolika djeca samo u Hrvatskoj, a da ne kažem u svijetu, kao potpuno nevina i čista bića vode tako tešku i zahtjevnu bitku za svoje živote. Klanjam se njihovoj patnji i boli, a ovime potičem svakoga čovjeka koji će jednoga dana ovo čitati da učini isto.
Klanjam se i Tvojoj uzvišenosti Oče, koji si mi dao priliku živjeti i prolaziti kroz patnju koja nadilazi moju. Ovdje nije samo bitno pokloniti se patnji nego i onome što Ti, opet u svojem milosrđu, želiš i hoćeš dati onima koji s Tobom odluče koračati prihvaćajući Tvoju volju bez obzira na teškoće i patnje.
Hvala Ti Oče što nisi dopustio da se moje preživljavanje Vukovara i Ovčare izdigne na pijedestal, nego si mi kroz patnju voljenog djeteta pokazao kako postoje veće žrtve i boli nego što je moja. Osim toga da postoje veće patnje i sam sam je po Tvojoj volji morao doživjeti i u njoj sudjelovati. Iako ne mogu točno doživjeti sve što prolazi moje ljubljeno dijete, roditeljska ljubav je dovoljna kako bi imala sudioništvo u toj patnji. Oče, Ti to dobro znaš, a sada mi napamet pada Majka Marija i zašto je mi Katolici štujemo kao suotkupiteljicu. Roditeljska ljubav i bol u patnji voljenog djeteta toliko je velika da prihvaćanje Tvoje volje ima snagu žrtve. Ti, ljubljeni moj Oče, u svojoj ljubavi, dobroti, savršenoj promisli i mudrosti dozvoljavaš nama roditeljima da budemo dionici žrtve i svetosti poput naše dječice.
Otkrivanjem ovakvog spoznanja zahvalan sam Ti jer postoje isto tako velika i veća svjedočanstva Tvoje svemogućnosti nego što je to bilo u mojem spašavanju. Meni je to potrebno kako bih mogao biti razuman i razborit svjedok na putu koji si mi odredio. Moje sudioništvo u njegovoj bolesti i razina žrtve koju Vlatka i ja prinosimo kao roditelji daje nam snažan legitimitet svjedočanstva. Tvoja svemogućnost očitovana je kako u izliječenju tako i u smrti, ali samo ako je prihvaćena Tvoja volja. Izliječenje na našoj ljudskoj razini podrazumjeva slavu Tvojoj svemogućnosti, ali koliko je velika ona duhovna razina svemogućnosti prihvaćanja da Ti znaš zašto si odredio nekom djetetu da mora doći u Tvoje krilo.
U mojem preživljavanju teških dana tih ratnih godina najvrijednije je to što niti jednog trenutka nisam odustao od Tebe Oče. Sinu Trpimiru u njegovoj patnji i meni tada je zajedničko to što nismo odustali od Tebe. Ne odreći se Tebe i s Tobom nositi sve patnje znači identificirati se sa žrtvom jer žrtva ima smisao samo ako je položena pred Tebe i Tvoje prijestolje. Žrtva ima svoj smisao samo ako je iz ljubavi prema Tebi ili bratu čovjeku odnosno svojem bližnjem. Zar ljubav prema Tebi nije u trenutku teške bolesti reći: Neka bude volja Tvoja!
Koliko li smo puta samo u ovih sedam i više mjeseci Trpimir, Vlatka i ja upravo moleći Očenaš izgovorili te riječi ljubavi i povjerenja prema Tebi Oče!?
Niti mjesec dana nakon tog mog promišljanja i obraćanja Bogu kroz tekst, situacija se kod Trpimira zakomplicirala. Napala ga je, za njega u tom trenutku, smrtonosna i opasna bakterija – zlatni stafilokok. Ipak, iako teško, uz Božju pomoć te veliki trud svih liječnika i medicinskog osoblja i tu bitku smo nakon gotovo četiri mjeseca dobili i krenuli dalje prema izlječenju.
Ovim putem posebno zahvaljujemo Hematološko-onkološkom dječjem odjelu bolnice Rebro u Zagrebu na čelu s dr. prof. Ernestom Bilićem. Ono s čime se njihove duše, srca i ljudskost susreću radeći svoj posao i liječeći djecu od tih teških malignih oboljenja je nešto što je teško opisati. Iskazujemo im svima svoje ljudsko divljenje i zahvalnost.
U liječenju našeg Trpimira također sudjelovali su i dr. Marijan Frković s dječjeg Odjela reumatologije KBC Rebro, dr. prof. Tomislav Đapić i dr. Igor Šmigovec s dječjeg Odjela ortopedije bolnice na Šalati. Od srca im zahvaljujemo na divnom odnosu i profesionalnosti stojeći nam na raspolaganju kada god je to trebalo.
Hvala i svima vama koji ste molili i izricali svoje vapaje i misli dragome Bogu za našeg Trpimira i njegovo izlječenje. Neka vam ovo bude na svjedočanstvo.
Želio bih sve vas dragi prijatelji podsjetiti da i sada, u ovom trenutku, mnoga djeca i na Trpimirovom odjelu, ali i širom Hrvatske i svijeta, vode svoje životne bitke boreći se s teškim bolestima. Kada god Vam je teško neka vam to saznanje donekle ublaži vaše životne patnje i probleme koje nosite i s kojima se borite.
U svojim srcima i dubinama misli Trpimir, Vlatka i ja nosimo sve one mališane i divne hrabre ljude koji su sada u nebu kod našega Oca i svemogućega Boga, a dijelili su s nama jedan dio tog zemaljskog puta. U te dvije i pol godine s ovoga svijet ih je otišlo preko dvadesetoro. Neka dobri Otac svima koji žaluju, a osobito roditeljima, dadne snage i utjehu živjeti nadu do ponovnog susreta s njima na Nebu.
Kao Kristov svjedok i sluga na kraju želim prenijeti riječi Svetog Pisma koje mi je Bog dao u noći toga dana, 10. prosinca 2014. godine kada smo saznali da je naš Trpimir teško bolestan, a dok sam plakao i vapio Bogu da mi progovori i dadne riječi utjehe za bolest našega djeteta:
Psalam 40, redak 6.
„Čudesa mnoga tvoriš, o Jahve, Bože moj,
I namisli čudesne – ravna ti nema!
Kazivat ih i objavljivat želim,
al’ odveć ih je da bi se nabrojit mogli.“
Mir Kristov!
