Tekst napisan 26. veljače 2012. godine
Svi koji su pročitali moju knjigu “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” doživjeli su ogromnu količinu emocija koje su navirale i u pojedinim trenutcima eksplodirale. Zašto? Jednostavno, puno je potresnih situacija koje nas tjeraju da se zamislimo, trpimo, plačemo tj. eksplodiramo. Sve te situacije koje su zlobne, bolne i izrazito teške imaju i svoju svrhu. Postoji u narodu poznata izreka “Svako zlo za neko dobro”.
Hm, da li je to zaista tako!? Neću se u ovom postu baviti svakom pojedinom tragedijom u knjizi kako bih dokazao koliko je neko zlo napravilo i dobra. Želim prikazati neku opću tezu dobra i zla koje se preklapaju, nadopunjuju i vjerojatno u ovom svijetu koji mi, i na koji način, živimo imaju neku uzajamnu potrebu jedno za drugim. Najčešće pitanje koje možemo postaviti kada pročitamo knjigu kao što je moja, kao i tisuće drugih knjiga u kojima je opisana patnja i bol, je: Gdje si Bože i zašto to dopuštaš?
Nekako bi odgovor na to pitanje mogao biti takav da kažemo kako je neizmjerno velika razlika između ljudske i Božje logike. Boraveći u samnici zagrebačkog zatvora Remetinec na Radio Mariji sam pred Božić slušao zanimljivu priču koja me jako dojmila. Vrlo je jednostavna i daje jasnu poruku.
Priča glasi ovako:
Bio jedan vrlo pobožan čovjek imenom Sebastijan. Izrazito je ljubio i volio Isusa, a poprilično mu je i nalikovao. Koji kilometar na izlazu iz njegovog grada bilo je postavljeno veliko raspelo na kojem je u prirodnoj veličini bio razapeti Isus. Sebastijan je tamo odlazio svaki dan kako bi se molio i poklonio Isusu i njegovoj muci na križu.
Gledajući onako razapetog i izmučenog Isusa plakao je i osjećao svu bol koju je Krist prolazio i počeo je moliti na glas:
– Isuse, Isuse molim te daj mi da i ja osjetim tvoju muku! Molim te da me staviš na svoje mjesto. Daj mi da ja budem na križu umjesto tebe!Vapio je Sebastijan danima da ga Isus usliši i stavi ga umjesto sebe na to raspelo, međutim odgovora nije bilo. Sebastijan je, već pomalo razočaran, u jednoj ranojutarnjoj molitvi pred Isusom počeo sa obraćanjem Bogu:
– Pa Bože zašto me ne čuješ? Molim te usliši me! Tražim te samo da osjetim muku koju je prolazio Isus, zar je to toliko puno što tražim? Tražim muku Isuse, daj da budem na tom raspelu umjesto tebe!U jednom trenutku začu se glas:
– Sebastijane, nisi svjestan što me tražiš, ne može se biti na mome mjestu! Pomalo zbunjen gledajući u raspelo vidje Sebastijan da mu govori upravo Isus sa križa koji mu se ukaza u potpunoj svojoj životnosti. Ipak, kako je želja bila velika da zamijeni Isusa na raspelu, nakon prvog šoka dođe k sebi i obrati se Isusu:
– Isuse, molim te daj da te zamjenim, daj mi da se ja malo patim, a ti se odmori!
– Neće ti biti lako Sebastijane, velika je kušnja biti na mome mjestu! Jesi li siguran u to što me išteš?
– Jesam Gospodine, jesam! Molim te stavi me na križ umjesto sebe!
Kako je Sebastijan bio uporan odluči Isus ispuniti mu želju i siđe s križa i postavi Sebastijana na svoje mjesto. Sebastijan je muku dobro podnosio i bez obzira na bolne grimase vidjelo se da s ljubavlju trpi bol na križu. Isus onako gledajući u njega reče mu:
– Sebastijane, dat ću ti moć da izdržiš sve boli, ali te molim samo jedno: da ni pod koju cijenu ne izustiš niti jednu riječ sa križa, moraš šutjeti!
– Dobro Isuse, nema problema! Hvala ti što si mi dopusti da budem na tvome mjestu! Hvala ti!
I tako Isus nestade i ostade Sebastijan sam, na raspelu i na Isusovom mjestu. Bilo je ljetno doba i velike vrućine. Raspelo je bilo na području koje je bilo više pustinjski krajolik. Kako je koji čovjek dolazio pored raspela tako se i pomolio i nastavio dalje i nitko nije primjećivao razliku između Sebastijana i Isusa. Nakon nekog vremena dođe neki čovjek sa jednom torbom preko ramena i sjedne pored raspela. Kako je sunce žestoko pržilo jedini hlad u blizini bio je
upravo od raspela i njegovog podnožja. Dok je tako sjedio izvadio je neke stvari iz torbe, malo vode da se osvježi i neki sendvič. Nije se molio niti obraćao raspelu, a nakon nekoliko minuta okrijepe počne čovjek žurno spremati stvari u torbu. Spremio je sve stvari i dok je onako žurno nabacivao torbu na ramena iz torbe mu ispadne jedna vrećica.
Sebastijan taman htjede izustit kako je vrećica ostala, ali se sjeti da mu je Isus rekao da ne smije niti jednu riječ izgovoriti. Čovjek tako žurno ode prema gradu, a nedugo iza njega dođe drugi.Čovjek koji je došao pomoliti se poprilično je jadno izgledao,bio je to siromašni radnik, otac desetoro djece kojeg je Sebastijan znao. Kleknuo je pred raspelo, obratio se Isusu za pomoć jer je bio jako siromašan i nije imao novaca za djecu prehraniti. Moleći se tako i ne gledajući u raspelo vidje na dva metra od sebe vrećicu, pokupi je i otvori te vidje u njoj puno novaca. Počeo je iz sveg srca zahvaljivati Bogu što ga je nagradio i dao mu tu vrećicu, ljubeći Sebastijanova krvava stopla misleći da je Isus. Kako čovjek krenu prema gradu, Sebastijan umalo htjede za njim galamiti i reći mu kako to nije njegov novac i da ga ne bi smio uzimati. Ponovno se sjeti što mu reče Isus i odustane teška srca da ne kaže niti riječi.
Nedugo iza toga dođe jedan mladić pomoliti se pred raspelom jer je odlazio na daleko putovanje brodom pa je tražio od Boga zaštitu. Dok se molio iznenada dođe čovjek koji je ostavio vrećicu punu novaca kod raspela sa još jednim i žestoko počne napadati mladića da mu vrati vrećicu s novcima i optuživati ga da je negdje u blizini sakrio. Kako mladić nije mogao reći ništa o novcu njih dvojica ga zavezaše te jedan od njih otiđe po policiju do grada. Policija je došla i počela je ispitivati mladića dok su ga ova dvojica žestoko optuživala. Sebastijan je sve to slušao i vidio veliku nepravdu koja se događa mladiću. Mladić ih je preklinjao jer je žurio na brod i nije pomagalo ni to što im je rekao da će izgubiti važan posao na brodu ako ga ne puste zbog nečega s čime nema veze. Kako su ga počeli voditi policajci prem zatvoru, Sebastijan vidje da se čini velika nepravda i odluči se obratiti policajcima sa križa razmišljajući da je ipak sada u pitanju stradavanje nevinog.
Sebastijan sa križa ispriča policajcima cijelu priču koji onako u čudu, misleći da im priča sami Isus, prihvatiše sve što je rekao Sebastijan. Pustili su mladića i krenuli prema gradu i kući siromašnog čovjeka koji je vrećicu zaista uzeo. Sebastijan ponosno ostade na križu jer je ipak spasio pravednika od nezaslužene kazne.
Predvečer dođe Isus pred križ i obrati se Sebastijanu:
– Sebastijane siđi s križa!
– Ali Isuse, mogu ja još, nije mi teško, mogu izdržati!
– Siđi s križa, nisi dostojan biti na mome mjestu!
– Ali zašto Gospodine, zašto?
– Rekao sam ti da ne smiješ niti riječi izgovoriti, a ti ipak progovori!
– Ali bila je velika nepravda Isuse!
– Nisi smio pričati, Sebastijane! Samo sam to od tebe tražio!
I dok je Isus učinio da se Sebastijan oslobodi križa i pomagao mu da siđe s njega, počne objašnjavati Sebastijanu:
– Vidiš Sebastijane, onaj čovjek koji je uzeo novac sada je u zatvoru i neće mu imati tko prehraniti obitelj dok ga nema, a čovjek koji je novac izgubio platio je drugoga da mu smakne brata zbog imetka. Mladić koji je oslobođen krivnje stigao je na svoj brod i upravo doživio kalvariju te njegov brod tone na dno oceana.
Sebastijan samo spusti glavu i ponizno reče Isusu:
– Oprosti mi Isuse jer zaista nisam zaslužio tvoje mjesto.
Ova priča nije ništa posebno, ali je vrlo zanimljivo to što mi ljudi uvijek imamo neku svoju pravdu i razmišljanje što je ispravno, a što nije. Ipak bi nas ova priča trebala malo ponukati da dobro izanaliziramo sve što pitamo ili za što optužujemo Boga. Naravno da ovaj blog i moje postove čitaju i ljudi koji nisu vjernici. Nekoliko njih mi se obratilo, ali je zanimljivo da su mi napisali upravo to da ih je knjiga ponukala da malo počnu razmišljati. Današnji post je usmjeren na pitanje: Zašto si to dopustio Bože?
