Sutradan ujutro nam donose doručak nakon kojeg dolaze po moga oca i odvode ga van. Ne znamo kamo ga vode, ali nekako izgledaju smirenije i civiliziranije. Ne izgledaju kao da ga imaju namjeru tući.
Ponovno slijedi vrijeme iščekivanja i nelagode jer je odveden netko od nas. U cijelome ovome zlu jedan drugome smo neizmjerno velika potpora. Ne znam kako bih sve ovo izdržao sam. U istom trenutku sam opterećen razmišljanjem što će se dogoditi s onim drugim i hoću li svojim ponašanjem možda prouzročiti očevo ili bratovo stradanje. Činjenica da kroz sve ovo prolazimo zajedno u istom trenutku je i olakšanje i veliki teret. Nakon otprilike sat vremena oca ponovno dovode u prostoriju.
Samo je ušao i šuteći stao pokraj nas. Na njemu se ne vidi da su ga tukli, ali mi izgleda nekako drukčiji. Na pitanje što se dogodilo, kratko mi odgovara: „Ništa.“
Odmiče se u kut prostorije, a brat i ja dolazimo za njim. Gleda naizmjenično jednoga pa drugoga, a onda se zagleda u mene i kaže mi: „Ti i ja sutra idemo van.“
Brat i ja ga gledamo ništa ne shvaćajući, a on opet gleda trenutak u jednoga, trenutak u drugoga. Lice mu je izbezumljeno. Na trenutak mi se čini da je sišao s uma. Nakon toga nam tiho priča što se dogodilo.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Dobio je zadatak obići sve naše linije. Ucrtati rovove koji se nalaze na granici razgraničenja i provjeriti vrste oružja koje naša strana posjeduje. Ako im sve te informacije donese natrag, pustit će nas. Nas dvojica koji ostajemo, bit ćemo garancija da će se vratiti. Otac nije imao izbora. Morao je pristati jer su rekli da će nas u protivnom svu trojicu ubiti.
Drugim riječima tražili su od njega da bude njihov špijun u zamjenu za naše živote. Imao je tri dana da ode i da se vrati. Naš automobil su već dovezli u Liješće kako bi njime krenuo. S obzirom na to da otac nije bio u stanju voziti automobil zbog nepokretne ruke, predložio je da puste i jednog od nas dvojice kako bi imao tko voziti. Ne znam kako, ali odabir je pao na mene. Je li otac utjecao na njihovu odluku ili su me oni odabrali, zaista nisam znao niti sam ga ikada poslije pitao. Moram reći da sam i tada znao da je taj odabir za njega bio strašan, ali tek danas kada i sam imam djecu shvaćam svu težinu takve odluke. Sve je trebala biti tajna. Nitko nije smio znati što se događa kako bi otac mogao nesmetano donijeti sve informacije koje su ih zanimale. Te trenutke teško je opisati. Otac i ja trebamo izići van i ostaviti brata samog. Kroz glavu mi prolazi stotinu pitanja:
Kako otići i napraviti sve ono što traže?
Gdje su sada, uopće, linije razgraničenja?
Puca li se i u derventskom kraju?
Kako uopće otići i vratiti se ovamo u jeku rata?
Kako ostaviti brata?
Kako surađivati s njima, izdati svoje prijatelje i rođake koji su s druge strane?
Kako ne surađivati kada ti život brata ovisi o tome?
Kako se ponovno vratiti natrag, u ovaj pakao?
Hoće li se držati dogovora?
Gdje mi se sada nalaze majka, baka i sestra?
Hoću li ih uspjeti vidjeti?
Postavljam si milijun pitanja na koje nitko nema odgovor. Izbora nema. Dogovaramo se što ćemo napraviti. Kad iziđemo, idemo prvo do našeg zapovjedništva kako bi vidjeli što dalje, a nakon toga u Crveni križ kako bi nas stavili na popis za razmjenu. Dok smo bili zatvoreni, u prisustvu vojske viđali smo ljude iz Crvenog križa. Nažalost, nikada ih nisu doveli do nas pa nismo ni bili na postojećem popisu zarobljenika.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Bilo je to jako dugo poslijepodne. I ostalima smo ispričali što se događa.
Odbrojavamo sate koje ćemo provesti zajedno.
Kao obitelj smo se već odavno raspali.
Jedan brat je u Njemačkoj i u to smo jedino sigurni. Sestra je udana u susjedno Novo Selo. O njoj i njezinoj novoj obitelji nismo čuli ništa već više od mjesec dana. Majka i baka su ostale u Polju kada smo zarobljeni. Nemamo pojma jesu li još uvijek tamo i je li baka još uopće živa. Kada smo krenuli bila je jako bolesna. Sada je i nama došao trenutak rastanka, posebno emotivan trenutak. Bilo bi mi lakše da su odmah morali krenuti, nego da još cijelu noć razmišljam o tome. Večer provodimo u zajedničkoj molitvi i razgovoru.
Brat i ja se prisjećamo djetinjstva i tješimo jedan drugoga da ćemo se opet sresti i o svemu ovome pričati kao o ružnom snu. U meni vlada neopisiv osjećaj. Sutra ću izići iz ovoga pakla i vidjeti svoje najmilije. Ako me poslije toga više ne puste, barem ću imati priliku pozdraviti se sa svima. Nadam se da se ništa neće zakomplicirati i da će se nakon toga držati svoje riječi. Šanse da se to ostvari su gotovo nikakve, ali za mene velike kao kuća. To nam je sada jedina prilika i čvrsto vjerujem da će sve biti u redu. U jednom trenutku brat me pita drhtavim glasom: „Ako ja ne iziđem, hoćeš li pomoći mojoj djeci?“
„To što ja trenutno izlazim ništa ne znači. Hoćeš li ići ti? Ja ću ostati“, govorim bratu.
„Svejedno je“, sliježe ramenima, „osim što bih još jednom mogao vidjeti djecu.“
U tom trenutku odlučujem da ću napraviti sve što je u mojoj moći da on ide, a ja ostanem kao garancija njihova povratka. Premda je to bila jako duga noć za sve nas, ipak smo dočekali jutro. Oko osam sati trojica vojnika nam donose doručak i kažu da poslije doručka otac i ja krećemo po dogovoru.
Obraćam im se: „Može li umjesto mene ići brat? Vozački ispit sam položio prije samo tri mjeseca. Imam veliku tremu i strah od svega što se događa te nisam u stanju voziti.“
Stajem ispred njih i pružam ruke koje se tresu. U tom trenutku gotovo da nemam potrebu glumiti i truditi se biti uvjerljiv. Zaista se tako osjećam i čini mi se kao da je drhtavica moje prirodno stanje. Jedan od njih me pogleda i kaže:
„Ili si lud ili budala, ali ja svakako ništa ne odlučujem. Pitat ću komandira pa šta on odluči.“
Nakon otprilike pola sata ponovno dolaze, otključavaju vrata i kažu:
„Karlo i Dražene, idete sa mnom.“
Samo kratko uspijevam pružiti ruku ocu i bratu, pogledati ih u oči i već u sljedećem trenutku oni su vani, a ja ostajem iza zaključanih vrata. Svjestan sam da nam je ovo možda zadnji put da se vidimo i taj osjećaj me razdire. Sada mi je žao svake sekunde koju smo proveli zajedno, a koju smo prespavali. Da sam ih bar zagrlio na rastanku. Ostajem sam u velikoj prostoriji i gledam za njima još neko vrijeme nadajući se da će se još jednom vratiti, ali to se ne događa. Tu noć dugo ostajem budan. Nikada u životu se nisam osjećao usamljenije. U isto vrijeme mi je i drago što se nešto konačno počelo događati pa kako god završilo.
Prolazi još jedan, drugi, i napokon dolazi treći dan. Iščekujem njihov povratak. Hoće li se Srbi držati dogovora? Taj dan je bio jedan od dužih dana u mome životu, ali i on se privodi kraju. Brat i otac se nisu vratili iako je treći dan bio ultimatum za povrat.
Znam da sam im rekao da se ne vraćaju jer je to ludost. Također znam da su oni rekli da će se vratiti sigurno. S obzirom na njihovu uvjerljivost razmišljam zašto ih još nema. Možda su ih negdje zadržali, a možda se nešto dogodilo te neće ni doći. Bezbroj mogućih situacija mi prolazi kroz glavu. Pokušavam si objasniti nešto što nije moguće. Mogu samo razmišljati i nagađati o situacijama koje su se mogle dogoditi, ali pravi odgovor ne mogu znati. Pala je noć i na cijelo selo se spustila tišina.
U daljini se čuju samo povremene detonacije. Stojim sam u velikoj prostoriji i zurim u mrak kroz veliki izlog na zidu. Svi ostali stanari su već otišli spavati u malu prostoriju. U jednom trenutku primjećujem da lanac na vratima visi nekako duže nego inače. Vani se još čuje pokoji razgovor i kretanje ljudi tako da se ne približavam vratima još sigurno sat vremena. Kada sam bio siguran da u blizini nema nikoga, prilazim vratima i prvi put otkako sam ovdje dodirujem ih. Polako ih odgurujem pridržavajući lanac da ne pravi buku po limenim vratima. Guram ih sigurno dvadesetak centimetara dok se lanac konačno ne zategne. Polako sam provukao glavu izvan vrata i pokušavam provući prsa.
Uspio sam.
Brzo se uvlačim unutra kao da sam se opekao i zatvorivši vrata udaljavam se od njih. Shvaćam da lanac nije dovoljno zategnut i da se mogu provući van kroz vrata. U glavi mi sve tutnji od uzbuđenja.
Mogu se provući van i pokušati pobjeći iz ovoga pakla.
Bože, je li ovo poklon za sve moje molitve?
Moram pričekati da svi zaspu jer sada sigurno nemam puno šanse proći nezapaženo.
Bojim se kako će reagirati ljudi koji su sa mnom. Ako krenemo svi zajedno, nemamo nikakve šanse proći nezapaženo. Ako krenem sam, možda će oni zbog straha od odmazde pozvati stražare odmah nakon moga bijega.
Kamo uopće bježati?
Sava je ovdje na svega nekoliko stotina metara, ali je sigurno dobro čuvana i s jedne i s druge strane. Još je rano proljeće i Sava je jako hladna pa se pitam i mogu li ju uopće preplivati.
Ako Sava u tom dijelu skreće na desnu stranu, onda to nije problem, ali ako slučajno skreće lijevo onda se moram boriti i protiv vode/struje koja će me nositi na bosansku stranu.
Za takav pothvat mi treba daleko više snage. Svjestan sam i da ne smijem slobodno plivati jer će me sigurno čuti i pucati. Ako i uspijem preplivati, tko zna kako ću proći na hrvatskoj strani. Oni će me po noći sigurno shvatiti kao veliku prijetnju. Ako me primijete, pucat će i oni. To nije dobra ideja. Moram smisliti nešto bolje.
Na nekoliko kilometara od mene su sela Kolibe i Novo Selo, ali tamo su već danima intenzivne borbe pa tamo nemam nikakve šanse za prolazak.
Bolje je da se probam izvući prema Derventi.
Tamo je neusporedivo dalje do naših linija, ali ni oni ne očekuju takvu moju odluku. Otprilike znam koja sela su hrvatska, a koja srpska, ali već se ratuje mjesec dana i linije sigurno više nisu na istim mjestima. Imam još sigurno nekoliko sati za odluku dok svi ne zaspu. Razdire me neodlučnost. Ipak ne smijem pobjeći jer se moji trebaju vratiti.
Što će se dogoditi ako ja pobjegnem, a oni se vrate?
Kamo bih, uopće, i mogao pobjeći?
Centar sela vrvi naoružanim ljudima.
Kako uopće proći kroz linije razgraničenja kada ne znam ni gdje se trenutno nalaze?
Sjećam se velikog broja vojske koju sam vidio kada su me dovodili ovamo.
Vojska je bila raspoređena po njivama i šumama. Siguran sam da taj teren poznaju bolje od mene koji sam prvi put u Liješću. Ako me ne primijete oni, primijetit će me netko sa suprotne strane i opet sam gotov. Možda je ovo samo zamka. Možda su moje namjerno zadržali, a meni ostavili slobodan izlaz da vide kako ću se ponašati. Ako sada pokušam izići, imat ću 5 do 6 sati prednosti dok ne shvate da sam pobjegao. Možda mi je ovo zadnja prilika za kojom ću poslije žaliti ako ju ne pokušam iskoristiti. Imam osjećaj da ću eksplodirati od napetosti, a ne znam što da radim. Prvi put u životu nemam s kim razmijeniti mišljenje. Strašna je to odluka za čovjeka koji je samo prije nekoliko dana napunio devetnaest godina. Što sam duže razmišljao, sve sam bliže bio odustajanju od bijega. Strah da ću ja pobjeći, a oni se vratiti ovamo bio je prevelik. To bi za njih bilo pogubno. Odlučio sam ostati i čekati što će se dogoditi. Povukao sam se u malu prostoriju u kojoj smo spavali. Sklupčao sam se na drveni pod i ležao dok me umor nije svladao te sam konačno zaspao.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/konacno-izbavitelj/
Prethodno: https://vilimbook.com/uskrs-1992-u-logoru/
