ODVODE NAS IZ BOLNICE

20. studenoga, jutro je, devet sati i sve je nekako užurbano. Na našem odjelu je sedam – osam vojnika s oružjem. Osoblje bolnice nas kroz tu žurbu organizira i okuplja na hodniku koji je sada pun ljudi. Vojnici su vidljivo napeti i nervozni, svi su pod oružjem, pancirkama i šljemovima te su potpuno usredotočeni na nas. Primjećujem da sam od svih nas jedini mlađi muškarac. Svoju krunicu, koju sam cijelu noć držao u ruci, stavljam oko vrata.

Medicinska sestra koja nas okuplja i usmjerava, obraća mi se:

– Skini krunicu, na to su posebno alergični!

– Zašto?

– Zato što je svi skidaju! Poslušaj me! Govori mi to potpuno ozbiljno, kao da zna nešto što ja ne znam. Uzima moju krunicu s vrata, ljubi je i polako stavlja u koš za smeće u našoj blizini. Ne baca je kao bilo koji drugi otpad i sve to čini s velikim poštovanjem. Odlazi dalje na kraj hodnika i nastavlja organizirati evakuaciju s ostalim osobljem i vojskom dok mi čekamo trenutak kada ćemo krenuti prema izlazu iz bolnice. Osjećam veliki nemir, slomljen sam, doživio sam još jedan poraz na koji nisam spreman i koji nisam očekivao. U zadnja tri dana porazi se samo nižu jedan za drugim. Prvo su nas napustili zapovjednici, obećana pomoć ne stiže, svjesni smo da se moramo predati, ostajem bez oružja, uniforme i na kraju glumim psihičkog bolesnika. Sve su to porazi do poraza, lomovi jedan za drugim, ali ovaj zadnji me posebno boli. O, Bože, kako sam se dvije noći držao za tu krunicu, molio se i toliko se osjećao sigurno uz nju. Bez obzira na svu mučnost i poniženost situacije u kojoj se nalazim, krunica je bila moj izvor snage i utjehe. Još maloprije sam je držao u ruci i bio siguran uz nju, a dok sam se noćas molio, često sam ponavljao: „Bože, svoj život predajem u tvoje ruke“! Kada sam maloprije izlazio iz sobice, opet sam tiho rekao: „Bože, neka budem sav tvoj“ i zatim poljubio svog Isusa na križiću.

Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/

Pa kakav sam ja to čovjek!?

Ma što sam ja? Što?

Toliko je vjere u meni bilo do maloprije, a sada sam jedino što mi je u ovom trenutku nešto značilo bacio u smeće. Bacio sam svog Boga u smeće! U koš za smeće!

O, Bože, kako sam te se lako odrekao! Ma koliko ja to vjere zaista imam u sebi, koliko?

Ova žena mi sigurno želi pomoći i ima dobru namjeru, ali nije svjesna koliko me je snizila i slomila. Nije ona ništa kriva. Krunica je bila na mome vratu. Dopustio sam joj da to učini, ona mi je samo pokazala koliko je jaka moja vjera. Ne zaslužujem biti spašen, ni sad, ni ikad. U nizu vlastitih poraza i slomova, ponizio sam se koliko sam mogao jer želim preživjeti. Ali sada, jedino u što sam vjerovao i molio da me spasi bacio sam u smeće, tako olako odbacio od sebe. Presudio sam samome sebi! Strah i nesigurnost polako se, kao sumrak, uvlače u mene. Ne mogu vratiti vrijeme i promijeniti tijek događaja, ali ništa nije toliko strašno koliko odricanje od svoga Boga. Čitavo tijelo mi je obuzela tjeskoba, doslovno ludim dok stojim ovdje, u hodniku, i gledam u koš za smeće gdje se nalazi moj Isus.
Upravo nas zovu, moramo krenuti, a dok se cijela kolona pomalo pomiče, zastajemo. Stao sam baš pored koša. Ovo je poruka, Isus me zove k sebi! Saginjem se, desnom rukom uzimam krunicu i stavljam je ponovno oko vrata. Opet sam sa svojim Isusom i Bogom, ipak nisam ispao Juda. Preplavljuje me osjećaj olakšanja što sam to učinio i zahvaljujem Bogu što me nitko od neprijateljskih vojnika nije vidio. Krunicu guram ispod odjeće i skrivam je kako bih je zaštitio od nepoželjnih pogleda. Sve do ovog trenutka imao sam nelagodu i spuštenu glavu. Nisam želio da me itko gleda u lice, a sada sam doživio svoj preobražaj, dignuo glavu i postao ponosan. Koračamo kroz bolnicu u kojoj je na sve strane vojska. Više nema one gužve po hodnicima iako ima još mnogo naših ljudi u njima. Dolazimo u onaj dio prije izlaza iz bolnice gdje su bili smješteni i moji prijatelji koje pokušavam naći pogledom. Vidim samo da je jedan dio kreveta prazan. Sve je užurbano pa ne mogu gledati okolo i tražiti nekog od svojih suboraca. Na samom izlazu oficiri JNA nadgledaju kako vojnici razdvajaju muškarce na lijevu stranu, a žene i djecu na desnu. Sve se događa nekoliko metara ispred mene. Ovdje je sada velika skupina ljudi jer smo se tu okupili iz raznih dijelova bolnice. Vojska je raspoređena na svakome metru. Sve nas požuruju i galame – vojska na nas, a oficiri na vojsku. Jedan oficir – visok, markantan, s brkovima – vodi glavnu riječ pa stalno požuruje i viče:

-„‘Ajmo, ‘ajmo! Malo brže to, idemo“!

Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/

Pokušavam vidjeti negdje nekoga iz crvenog križa ili bilo kakve promatrače iz europske zajednice, ali nigdje nikoga. Ne vidim više ono bolničko osoblje s našeg odjela koje je s nama bilo cijelo vrijeme. Dolazim do izlaza iz bolnice, sa skupinom muškaraca izlazim nalijevo i prolazim kroz koridor vojnika prema dvorištu bolnice. Vojnici u koridoru nas tjeraju i požuruju usmjeravajući na točnu poziciju u dvorištu. Izlaz bolnice je niži od razine dvorišta pa se uspinjemo uz malo uzvišenje i postrojavamo u već formiranu kolonu. Dolazim među zadnjima i na začelju sam kolone, okrenut prema izlazu na zapadnoj strani dvorišta bolnice. Puno nas je, a ima i ranjenika, lakših i težih, ljudi na štakama, bez jedne noge, zamotanih glava, ruku i trbuha. Vojnici nam naređuju da svi stavimo ruke na leđa i da spustimo glave, a sve zapovijedi dobivamo po strogoj vojničkoj disciplini. Dvorište je puno vojske, a po uniformama zaključujem da su sve to vojnici JNA. Njihovi oficiri i podoficiri koordiniraju sve što se ovdje događa. Uz zapadni izlaz, prema kojemu gledam, parkiran su i autobusi. Na ulici oko njih sve je puno srpskih dobrovoljaca, teritorijalaca i četnika. Svi su udruženi i odatle nam dobacuju, psuju, a vojsci viču:

-Dajte ih nama! Dajte ih ‘vamo!

Vojska se sprema pretresati nas, raspoređeni su po dužini cijele naše kolone i vjerujem da su u strahu da netko nije sakrio bombu ili oružje. Glave moramo držati dolje, ali ipak dobro vidim oko sebe i imam solidnu preglednost. Okreću cijelu našu kolonu prema bolnici, tako da stojimo u dvije vrste, i počinju s pretresom.

Premda ispod oka, dobro vidim bolnicu i konačno je mogu u miru pogledati. Donedavno, kada bih dolazio u dvorište bolnice ili u njezinu blizinu, zbog stalnog granatiranja trčao sam, kao i svi, da što prije uđem u nju. Zaprepašćuje me koliko je bolnica razorena kao i kuće u njezinom susjedstvu. To nisu više kuće, nego ostaci golih zidova, a promatrajući sve ovo i dalje se pitam je li ovo stvarnost. Svu sumornost ove situacije vedrinom ne može popraviti ni sunčano vrijeme, ali to mi ionako ne može pomoći da se osjećam dobro jer pretres postaje sve grublji. Vojnici koji nas pregledavaju cijelo vrijeme nam psuju, a malo dalje od mene čujem pljuske. Mene pregledava neki mlađi vojnik.

– Imaš šta kod sebe? -pita me.

– Nemam.

– Odakle si?

– Iz Zagreba.

– Pa šta radiš ovde?

– A šta! – sliježem ramenima i pokazujem mu da ne znam što pametno odgovoriti.

– Zenga, ha? – nastavlja me ispitivati dok me pregledava. Šutim, ali kao da potvrđujem kako pripadam „zengama“, kako oni nazivaju pripadnike Zbora narodne garde. Znam i da su im „hosovci“ i „zenge“ posebno na meti iako su nas oni, bez obzira na svu našu snagu i sposobnost, preuveličavali i time sami sebi činili „medvjeđu uslugu“. U svojoj propagandi su govorili kako smo mi, „zenge“, sve sami strani plaćenici te da nas ima dvadeset tisuća. Na neki način su nas oficiri JNA uzdizali da bi nas prikazali što negativnije, jednim dijelom i da bi umanjili svoj očaj zbog otpora koji smo im pružali. Vojnik nastavlja pretres i iz džepa mi vadi novčanik koji detaljno pregledava.

– Žena i dete? – pokazuje na fotografiju koju je našao.

– Da.

– Evo!

Vraća mi fotografi ju i novčanik, u kojem, kako je vidio, nema novca. Do mene drugi vojnik pregledava nekog čovjeka i kida mu s vrata krunicu koju baca na pod. Tek sada se sjetih da je moja krunica još oko moga vrata i kako je ovaj vojnik nije primijetio. Iako ne poznajem ni jednog Srbina koji se moli i prakticira vjeru, nije mi jasno zašto im toliko smeta krunica. I oni su kršćani, Isus nam je središnja osoba vjere. I u njihovoj tradiciji postoji moljenje krunice ili, kako oni to kažu, brojanice. To što nas oni mrze i što ratujemo najmanje bi trebalo biti razlogom da mrze naše krunice. Ovaj vojnik koji je mene pregledavao nije bio grub, a tko zna, možda je i vidio krunicu, ali je jedan od rijetkih ovdje kojima ona ne smeta. Valjda sam sretan što sam prošao bez pljuski pa tog vojnika smatram dobrom osobom. Situaciju otežavaju srpski civili koji hodaju uokolo i optužuju nas za razne stvari, uglavnom da smo zločinci, a dosta naših ljudi poimence prozivaju. Sve to stvara sve veću nervozu kod vojnika koji nas pretresaju. Sada već svi psuju, dobro pljuskaju i udaraju ljude. Do nas dolazi onaj visoki oficir s brkovima i počinje galamiti na nekog poručnika tjerajući ga da malo požuri.

Mnogi ljudi su imali u rukama vrećice s osobnim stvarima koje se sada nalaze razbacane po zemlji. Osjeća se nervoza i žurba među njima, što je pogotovo vidljivo po ovoj galami na poručnika da se sve mora ubrzati. Bacam pogled na autobuse i ako je ovo najgore što će nam se do Vinkovaca dogoditi, onda smo svi mi jako sretni. Skeptičan sam prema njihovom poštenju i korektnosti, a kada bih bio siguran da zaista idemo za Vinkovce, pristao bih da me cijelim putem tuku. Njihovi saveznici, raznih formacija i uniformi, na ulici u blizini autobusa ne prestaju s dozivanjem i psovkama te cijelo vrijeme traže od vojske da nas prepusti njima u ruke. Vojska naređuje da se ove dvije vrste okrenu nadesno i opet smo u formaciji kolone. Okrenuti smo prema kolnom izlazu gdje su i autobusi i prema svima ostalima koji nam s ulice prijete i psuju. Vojnici na nas galame i deru se:

– Glavu dole! Ruke na leđa! Dole glavu, pička vam materina ustaška!

Iza mene odjekuju zvukovi pljuskanja, ali i tupih udaraca, vjerojatno nogama po tijelu. Pored mene jedan čovjek dobiva šakom po licu i počinje mu krvariti nos. Mene još nitko ne udara, ali sve je postalo ozbiljno i čini se sve strašnije. Razmišljam samo o tome da se dovezemo do Vinkovaca bez obzira na sve batine. Naređuju nam da u koloni krenemo prema izlazu na ulicu i autobusima, a oko nas je puno vojnika s oružjem. Uz pet autobusa stoji jedan vojni transporter, a cijela kolona tih vozila okrenuta je u smjeru Lušca.

Na samom izlazu iz bolničkog dvorišta sve je puno četnika koji i dalje dobacuju i psuju nam sve čega se mogu sjetiti, od živog do mrtvog. Osim psovki, puno puta čujem, od više njih, kako će nam oni pokazati što treba činiti s nama.

– Videćete što ćemo vam radit’!

– Napit’ ćemo vam se krvi!

– Majku vam ustašku jebemo! Poklat’ ćemo vas k’o piliće!

To su najčešće izgovorene prijetnje koje mi zvuče uvjerljivo i zahvaljujem Bogu što nismo u njihovim rukama.

S trojicom najmlađih sinova (s lijeva na desno) Trpimirom, Ratimirom i Hrvatimirom, u svibnju 2016. godine, na mjestu gdje su nas vojnici JNA pod zapovijedanjem majora Šljivančanina izvodili iz vukovarske bolnice.

Kolona dolazi do kolnog izlaza na sedam, osam metara od autobusa. Ljudi iz kolone počinju ulaziti u prvi. Baš kada sam i ja trebao ući u njemu nije više bilo mjesta. Krećem u drugi koji, nakon što se prvi autobus u koloni pomaknuo, staje na njegovo mjesto. Ulazim u autobus u kojem je vozač i jedan vojnik s puškom u ruci, kacigom na glavi i „pancirkom“ na sebi. Iza vozača, na prvim sjedalima, već sjede stariji muškarac i žena. Sjedam u drugi red sjedala, iza njih, uz prozor, do mene sjeda čovjek srednjih godina, a iza mene onaj kojemu je razbijen nos. Oko autobusa oblijeću četnici kao divlje horde, urliču, psuju i prijete nam mašući rukama prema nama i pokazujući kako će nam rezati grkljane. Ne gledam više okolo, spuštam glavu kako svojim pogledom ne bih izazvao bilo kakve reakcije koje su, verbalno, već sada van svake ljudske pameti. Naš je autobus pun ljudi, a u njega ulazi još jedan vojnik u maslinastoj uniformi, naoružan kalašnjikovom i sa šljemom na glavi. Djeluje mi mlađe od ovog koji je već bio u autobusu. S vrata im neki oficir govori da nas prebroje. Vojnici nas dva puta prebrojavaju te ga izvješćuju da nas je pedesetpet. Oficir još daje upute vozaču:

– Majstore, prati ovaj prvi autobus! Kad pođe, pođi i za njim!

Nastavlja se: https://vilimbook.com/put-straha/

Prethodno:https://vilimbook.com/bolnica-utociste-nade-i-spasa-3-dio/