Na našu žalost, nismo trebali dugo čekati na nastavak zbivanja. Već je padao prvi mračak kada su se na šljunkovitoj stazi začuli koraci vojnika koji se približavaju vratima. Zvukovi ključa u katancu i lanca koji se provlači po metalnim vratima odzvanjaju u tišini predvečerja. Čini se da mi taj zvuk para uši. Ne želim da ulaze unutra, ali to su samo moje želje koje u ovom trenutku nisu bitne. U prostoriju ulaze trojica vojnika s puškama i povicima: „Ajmo, ustaše! Tko je prvi?“
„Daj onog starog“, reče jedan od njih i pokaza glavom na moga oca.
„Ajmo, stari, što si se smrznuo? IZLAZI VAN“, izdere se opet onaj prvi na što se moj otac pokreće i polazi ispred njih izvan prostorije. Iza njega s puškom uperenom u njegova leđa korača jedan vojnik. Već na izlazu dobiva kundakom[1] po leđima na što posrće, ali ipak ostaje na nogama.
Uvod u knjigu:https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Jedan od trojice vojnika ponovno zaključava vrata dok preostala dvojica uz pogrdne psovke i udarce odvode oca. Sljedeći sat vremena čini mi se kao vječnost.
Prostorija, gdje ga tuku, nalazi se s druge strane zgrade. Čujemo glasno psovanje vojnika i jecanje moga oca pa pretpostavljam da nas dijeli samo jedan zid.
Jaukanje s druge strane zida ne prestaje i to me dovodi do ludila. Znam da mi je to otac i ne mogu ni zamisliti što mu se događa. Znam da mu nije lako dok ga tuku, ali nema veze. Samo da ga ne ubiju. Ozdravit će već, samo da ostane živ.
Brat i ja se grčevito molimo sve vrijeme dok je otac tamo. Bože, samo nas izvuci iz ovih nevolja. S čime smo ovo zaslužili? Dragi Isuse, znam da si i ti prošao strašne muke i torturu, ali zar moramo i mi? Ako je to tvoj naum, onda nema veze. Izdržat ćemo i to, tebi na slavu. U našoj kući se prije rata svakodnevno molilo pa nam se to i sada čini kao jedino logično i učinkovito sredstvo za borbu protiv onoga što nam se događa. Osluškujući jaukanja i znajući da je jedan od nas sljedeći, teško se koncentrirati na molitvu.
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
U jednom trenutku sve je utihnulo. Ponovno čujemo korake na šljunkovitoj stazi kako nam se približavaju. Koraci su sve bliži i sada se već nalaze pred vratima. Prestali smo se moliti iščekujući. Čini mi se da smo i dah zaustavili.
Ponovno se uz veliku buku i pjesmu o vojvodi Sinđeliću[2] povlači lanac s vrata i ona se otvaraju. Sada još više ne želim da ulaze. Znam što nas čeka. U prostoriju uz veliko stenjanje, posrćući ulazi moj otac, a za njim i trojica vojnika koji se glasno smiju. Mi samo stojimo nepokretno gledajući trenutak u oca, a trenutak u njih. Čini mi se kao da su mi noge okovane olovom. Dobro je. Živ je.
„SLJEDEĆIII“, dere se jedan od njih pokazujući glavom na moga brata.
Brat kreće naprijed nekoliko koraka pognute glave i prolazi pored njih. Već tu počinju pljuštati udarci rukama, nogama i kundacima. Opet se zatvaraju vrata. Odvode ga šljunkovitom stazom i za nekoliko trenutaka po glasovima čujem da su opet ušli u onu istu prostoriju gdje su tukli moga oca. Razaznajem svaku psovku i stenjanje koje dolazi s druge strane zgrade. Galama na trenutak postaje tiša pa opet glasna zbog naizmjeničnog cipelarenja i odmaranja vojnika koji ga tuku naizmjence.
Ostali zatvorenici povukli su se u malu prostoriju. Valjda znaju da je danas naš dan pa žele biti što dalje od nas.
Pretpostavljam da su i oni prošli ovo što sada mi prolazimo i to mi daje snagu i nadu da ćemo i mi preživjeti. Prestajem se moliti i koncentriram se na oca.
Primičem mu stolac na koji nekako sjeda.
„Dodaj mi vode“, uspijeva nekako izgovoriti držeći se za nedavno operiranu ruku i previjajući se od bolova. Dodajem mu plastičnu bocu u kojoj ima nešto vode. Pomažem mu da se napije naslonivši mu bocu na natečene usne. Lice mu je već natečeno od brojnih udaraca koje je primio pa mu više vode curi van usta slijevajući se niz obraz nego što uspijeva popiti. Teško mi je reći dali više stenje otac koji se nalazi tik pored mene ili brat čije stenjanje i zapomaganje dopire s druge strane zgrade. Kao da sam razapet osluškujući trenutak na jednu, a trenutak na drugu stranu. „Jesi li priznao za bombe?“ pitam ga u trenutku kada mi se činilo da se malo umirio. Njegov odgovor mi se čini kao životno važan odgovor koji će promijeniti cijeli tijek događanja. Otac samo pomiče glavu lijevo pa desno i na taj način mi daje do znanja da ništa nije rekao. Osjećam olakšanje jer znam da brat neće ništa reći, ali i teret da to sve izdržim i ja. Znam da ni ja neću progovoriti. Mogu mi raditi što god hoće. Sada sam siguran u to.
Čučim pored njega i držim ga za ruku pokušavajući mu reći da će sve biti u redu. Bezuspješno pokušavam naći riječi kojima bih ga uvjerio u to. Ni ja sam ne vjerujem u ono što govorim, ali osjećam potrebu da nešto govorim. Trenutke u kojima njega hrabrim i pokušavam mu pomoći osluškujući što se događa u drugoj prostoriji, a u istom trenutku pokušavajući se moliti dragom Bogu da mi da snage, nikada neću zaboraviti.
Ne znam koliko to traje, ali znam da sam sljedeći i to u meni izaziva i strah i nestrpljenje. Znam da mora doći red na mene pa skoro želim da krene kako bi što prije završilo. Čini mi se da ti trenutci traju čitavu vječnost. U jednom trenutku ponovno čujem korake na šljunkovitoj stazi i nedugo nakon toga buku na metalnim vratima. Čujem glasno provlačenje lanca i vrata se otvaraju. Znam da sam ja na redu. U prostoriju prvo ulazi moj brat, a za njim i trojica vojnika. Po njegovim koracima vidim da se jedva kreće od zadobivenih udaraca. Ali dobro je. Živ je i on. Na trenutak nam se pogledi sreću. Sada već u potpunom mraku. Čini mi se da u pogledu vidim ponos što mi govori da je izdržao. Vjerojatno sam vidio ono što sam htio vidjeti, a ne neku poslanu poruku s njegove strane.
Kako god, meni je to dovoljno da dam sve od sebe da i ja izdržim.
Ne čekam poziv, nego krećem van znajući da je sada moj red. Uz njihovo odgurivanje puškom u leđa sletio sam niz nekoliko stepenica i sada se krećem onom istom šljunkovitom stazom kojom sam stigao nekoliko sati prije. Zbog njihova usmjeravanja tj. guranja puškom u leđa znam put kojim se trebam kretati. Iza leđa čujem glasno smijanje i psovke vojnika koji se u tom trenutku vjerojatno osjećaju moćno jer mogu činiti što god žele.
Sada više nemam krunicu koju su mi oduzeli, pa krećući se naprijed pravim znak križa palcem na prsima i molim Boga da mi da snage da sve izdržim. Možete mi uzeti krunicu, ali ne možete nadu i vjeru. Redovito sam to činio, samo što je to prije uglavnom bilo zbog školskih i sličnih problema što je u usporedbi s ovom današnjom molbom bila prava šala. Odmah iza ugla se nalazi ulaz u prostoriju u kojoj vojnici imaju komandu i u kojoj ispituju zarobljenike.
Približivši se vratima koja su bila otvorena, vidim malo svjetlosti od tri svijeće koje gore na sredini velikog okruglog stola. Oko cijelog stola vidim siluete ljudi koji sjede s kapama navučenim preko lica. Ispod kape im se vide samo oči. Prepoznajem onu istu maskirnu uniformu SAO Krajine. To me još više uznemiruje. Prije nepun mjesec dana sam gledajući ljude u toj istoj uniformi na TV-u komentirao – Ne dao Bog nikome da završi u njihovim rukama. Upravo to mi se sada događa. Desetak ih je, a ispred nekih od njih na stolu je puška ili nož. Ulazim u prostoriju i čujem jednog od njih kako povišenim tonom naređuje: „Arkane, ustani ti da on sjedne.“
Nastavlja se: https://vilimbook.com/hladan-noz-na-vratu/
Prethodno:https://vilimbook.com/krvavi-otisak-dlana/
[1] kundak – drveni ili mentalni dio puške
[2] Sinđelić – bio je srpski vojskovođa u Prvom srpskom ustanku. Narodna pjesma – Oj, vojvodo Sinđeliću
