Ujutro opet sve po starom. Došli su neki novi ljudi koji su nas čuvali. Na one stare sam se već nekako bio naviknuo i sve je postalo rutina. Po njima sam odmah znao kakvog su raspoloženja i zbog čega dolaze.
Oko 9 sati su donijeli doručak koji smo na brzinu pojeli. Kada su došli po posude, jedan od njih je upitao: „Tko je Goran?“
„Ja sam Goran“, odgovorio sam.
„Zašto tvoji nisu tu kada su se već trebali vratiti?“
„Ne znam“, odgovaram kratko, a on se okreće uz zagonetan osmijeh i izlazi van. Pokušavam odgonetnuti što mu znači taj zagonetni smiješak, ali ne mogu dokučiti. Razmišljam o tome cijelo poslijepodne. Taj njegov osmijeh mi nikako ne da mira jer znam da ima nekakvo značenje. Konačno se i taj dugi četvrti dan bliži svome kraju. Pitam se gdje su moji i što se dogodilo. Možda su jednostavno odlučili ostati na slobodi što im nikako ne mogu zamjerati. Opet noć i opet jutro. Sada već peto od njihova odlaska. Opet doručak i opet isto pitanje: „Zašto se tvoji ne vraćaju?“
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
„Ne znam“, odgovaram.
„Zar misliš da nas možete vući za nos? Uživaj u ostatku dana jer ti je možda zadnji. Ako ne dođu do poslijepodne, budi siguran da ću se ja pobrinuti da ne dočekaš sljedeće jutro. Ubit ćemo te. Ja ti to obećavam.“
„Ubijte“, kratko odgovaram, a u sebi mislim samo neka bude brzo.
Shvaćam da je nešto krenulo po zlu i da se moji ipak neće vratiti. Po njegovoj prijetnji imam svega još nekoliko sati života.
U tom trenutku mi više i nije bitno. Savršeno sam smiren i skoro da mi je svejedno. Samo se nadam da se oni nisu vratili jer su sami odlučili ne vraćati se. Kako se dan bliži kraju, a moji se ne vraćaju sve više razmišljam o onoj rečenici od jutros. Ne mogu to razmišljanje izbaciti iz glave. Ta izrečena prijetnja od jutros nije bila prijetnja pijanog četnika nego nekoga tko je bio blizu svih informacija i izrečena je ledeno mirno. Za mene ona ipak ima neku posebnu težinu. Možda sam ipak trebao pobjeći kada sam mogao. Bar bi imao mogućnost boriti se, a ovako sam bez ikakve šanse zatvoren kao u toru.
Stojim na sredini prostorije i gledam u vrata kada začujem užurbane korake šljunkovitom stazom kako se približavaju. U službenim posjetama uvijek dolaze dvojica. Jedan otključava, a drugi drži spremno oružje. Kada dolazi jedan čovjek, uglavnom je to netko znatiželjan ili revoltiran. Odmičem se do suprotnog zida kao da znam da ovaj dolazak ima veze sa mnom i tu stojim. Odjednom se na gornjem dijelu vrata ukazuje bradato lice nekog čovjeka. Prvo što primjećujem upravo je dvotjedna brada na umornom licu. Ima otprilike četrdeset godina. Na glavi ima maskirnu beretku s kokardom. Na njemu je vojni džemper. Preko njega vojni oprtači, a na ramenu veliki amblem na kojemu iznad mrtvačke lubanje ćiriličnim pismom polukružno piše: Srpska garda, četnici. Preko ramena mu visi automatska puška.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Primiče glavu tik do vrata i dere se: „Hiller!“
Ja samo šutim, a on opet viče: „Hiller!“
Rado bih opet prešutio, ali znam da nema smisla. Moram se javiti.
„Ja sam Hiller“, odgovaram kratko i mislim u sebi – To je, znači, taj dželat[1].
Čudan je to osjećaj koji ne mogu opisati ni prepričati. Postavlja mi pitanja na koja odgovaram:
„Ti si Hiller?“
„Da.“
„Što ti je Karlo Hiller?“
„Otac.“
„Gdje je on sada?“
„Negdje su ga odveli.“
„Kako se ti zoveš?“
„Goran.“
„Koliko imaš godina?“
„Devetnaest.“
„Znaš li ti mene?“
„Ne.“
„Jesi li čuo za Mirka Cerana?“
„Nisam.“
„Znaš li babu Spasu iz Zborišta?“
„Znam.“
„Jesi li ju ti vozio u Doboj, u bolnicu?“
„Nisam ja, nego moj brat.“
„Gdje je on sada?“
„I njega su odveli zajedno s ocem.“
„A tebe su ostavili ovdje samog.“
Potvrdno klimam glavom, a on mi se predstavlja:
„E, ja sam Mirko Ceran, a baba Spasa je moja tetka. Kada je trebalo, odvezli ste ju u Doboj i zato ćeš ti sada kući.“
Gledam ga ne vjerujući u ono što čujem. Zar je moguće da ti jedna tako obična stvar kao pomoć susjedi u ratu može spasiti život. Cijelu priču čuju i ostali zarobljenici koji su se natiskali uz mene očekujući da će i njih pustiti. Ceran se okreće i galami:
„Straža, straža! Kod koga je ključ od vrata?“
Vojnik trči prema njemu i odgovara da ga nema i da je ključ kod nekoga tko trenutno nije tu.
„Tko ima rezervni?“ upita ga.
„Miro Radovanović“, odgovara vojnik. Mirko Ceran uzvraća: „Brzo ga traži. Imaš deset minuta. Ako ne nađeš ključ, pucat ću u katanac pa neka onda svi idu! Brzooo, brzooo!“
Skida pušku s ramena.
Vojnik užurbano trči. Primjećujem da Mirko Ceran ima ogroman autoritet što mi je drago jer je on izgleda na mojoj strani. Prilazim vratima, a Ceran me ispituje. Gdje smo zarobljeni, tko nas je zarobio i ostale pojedinosti. Dok razgovaramo, osjećam jak zadah alkohola s udaljenosti veće od jednog metra. I po ponašanju se vidi da je u alkoholiziranom stanju. Opet galami prema jednom od stražara, a onda se obraća meni:
„Večeras ćeš spavati kod kuće.“ Znajući da pada noć i da nisam siguran tko je sada kod moje kuće pitam ga: „Možemo li odlazak kući odgoditi do jutra?“
Ovdje sada imam bar nekakvu zaštitu što sigurno ne bih imao kod svoje kuće ako bih tamo spavao sam, usred njihova teritorija. Na to mi on odgovara da ne dolazi u obzir i da me hitno mora odvesti odavde. Nervozno šeta oko vrata uz psovke koje nisu upućene nikome posebno. Čekanje mu teško pada. Nervoza je potrajala još sigurno pola sata dok se vojnik koji nas je čuvao ne pojavljuje s ključem u pratnji još dva čovjeka. Već se počelo smrkavati. Nervozno otključava vrata i kaže mi da mogu izići. Izlazim van, a ostali zarobljenici ostaju unutra. Znam da su razočarani što i oni ne mogu izići van. Čovjek koji je došao s njim pruža mi ruku i kaže: „Ja sam Miro Radovanović, a ovo je moj tjelohranitelj.“
Nikada ga prije nisam vidio, ali po imenu i prezimenu znam da je predsjednik SDS-a[2] u Liješću. Ceran se okreće prema meni kao da on ne postoji i pita me: „Jesi li imao što od ličnih stvari koje su ti oduzete?“
„Imao sam dokumente i nekoliko sitnica“, odgovaram.
Novce i krunicu ne spominjem kako ne bih podgrijavao ionako uzavrelu situaciju. Još uvijek se bojim i Cerana.
„Brzo po njih!“ galami na vojnika do sebe, a on trči i za nekoliko minuta se vraća s mojom krunicom i srebrenim lančićem na kojem je bio mali križ.
„Nema dokumenata, ali našao sam ovo“, kaže mi i pruža ruku, a ja ih uzimam. Stisnuvši krunicu, stavljam ju u džep. U tome trenutku mi je draža od dokumenata, ali pokušavam sakriti oduševljenje. Ta krunica i danas visi iznad moga kreveta u spavaćoj sobi kao podsjetnik na najteže dane u mome životu.
„Nema veze, mani dokumente“, mrmlja Ceran i pozivajući me kreće istom onom šljunčanom stazom kojom sam i dolazio u logor. Prvi put nakon duže vremena sam vani, a da u mene nije uperena puška. Osjećam se čudno.Pratim ga u stopu odmjeravajući ga. Vojna vesta mu je utisnuta u vojne hlače koje labavo i neuredno vise iz čizama. Na opasaču nosi vojnu bajunetu od puške M48 okačenu naopako. Već sam vidio da neki od četnika nose naopako okačene bajonete kako bi ih brže mogli izvaditi iz korica ukoliko zatreba. Pogled mi se stalno vraća na veliki amblem na ramenu. Naizmjenično gledam u njega pa u bajunetu koja mu visi okačena na opasaču. I jedno i drugo mi izaziva veliku nelagodu. Razmišljam u sebi… Bože, ovo je pravi četnik, a spašava me. Dolazimo do zelenog kamiončića i on sjeda na mjesto vozača. Ulazim i ja s druge strane, sjedamo u njega i krećemo. Pitam ga kamo me vozi, a on samo kratko odgovara: „Ne znam, nešto ću izmisliti.“
Pitam ga i što će se dogoditi ako se moji vrate, a on me kratko pogleda i kaže:
„Vratit će se samo ako su totalni idioti. Pa ovdje je rat.“
Ušutio sam, a on nastavlja voziti mrmljajući sebi u bradu. Nadam se da je u pravu i silno želim u to vjerovati.
Izlazimo na savski nasip pored bunkera koji smo pravili prije nekoliko dana i krećemo prema Bosanskom Brodu. Nakon kilometar ili dva staje ispred neke kuće i iskače iz kamiona uz riječi da se ja ne mičem. Nakon desetak minuta opet užurbano dolazi do kamiona i nastavlja voziti dalje prema Brodu ne govoreći ništa. Po licu mu vidim da je jako ljut. Nakon nekog vremena opet staje pred neku kuću i izlazi van. Vraća se za nekoliko minuta, sjeda u kamion i uvozi ga u dvorište.
„Iziđi van!“ kaže mi.
Izlazim iz kamiona i krećem za njim u kuću. Potpuno se smračilo. U cijelom selu nema struje pa se penjemo uz stepenice uz svjetlost svijeće koja dopire iz hodnika. U kući stoje čovjek i žena u pedesetim godinama. Klimam glavom i pozdravljam: „Dobra večer!“ Muškarac odvraća nešto nerazgovjetno što ne mogu razaznati ne skidajući pogled s Cerana, a žena ne progovara ni riječi.
Ceran se okreće prema meni, gleda me u oči i kaže: „Slušaj me. Mi idemo na liniju, a ti ćeš ovdje prespavati. Nemoj da ti slučajno padne na pamet neka glupost. Ujutro dolazim po tebe i vozim te kući.“
Samo klimam glavom ništa ne govoreći. Gledam u domaćina kojemu se sada ne sjećam imena, a on mi glavom pokazuje sobu u kojoj ću spavati. Po reakcijama njegove žene vidim da se ona s tim ne slaže, ali ništa ne govori. Čini mi se da bi me strijeljala pogledom samo kada bi mogla. Sada shvaćam da me se bojala isto toliko koliko i ja svega oko sebe. Bio je rat, a ja sam bio Hrvat u njezinoj kući dok joj je muž Srbin na liniji. Tko zna što bi se dogodilo da su njezini susjedi znali tko joj tu noć spava u kući.
Uzimaju oružje, ruksake s opremom i izlazeći iz kuće nestaju u mraku, a ja odlazim u sobu u kojoj sam trebao spavati. Zatvaram vrata i nastaje potpuni mrak. U daljini se čuje tutnjava s linije razgraničenja. Kroz prozor dopire trunka mjesečine uz pomoć koje se nazire krevet. Prilazim krevetu i sjedam. Ne znam koliko dugo sam sjedio prebirući po glavi dojmove sada već proteklog dana. Znam da sigurno neću moći zaspati pa se i ne raspremam. Kako su noći još uvijek hladne, odlučio sam leći pod pokrivač i pokušati zaspati. Čudan je osjećaj ponovno leći u krevet nakon 17 dana spavanja na drvenom podu. Bez obzira na zbrku u glavi, zaspao sam istog trenutka kada sam legao.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/raspelo/
Prethodno: https://vilimbook.com/ostajem-sam/
[1] dželat (tur. džellad) krvnik, izvršitelj smrtne kazne;
[2] Srpska demokratska stranka (SDS) – nacionalna desničarska stranka Srba koja je bila osnovana tokom postojanja SFRJ
1 komentar