Nastavljamo čitanje moje knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Danas je na redu treći od ukupno četiri dijela poglavlja “Kasarna”. U vukovarskoj vojarni, ili kako je u knjizi namjerno nazivam “kasarni”, čekali smo nekoliko sati dok se nedaleko odatle, u Veleprometu, donosila odluka o našem pogubljenju na Ovčari. Odluku je donio vojni vrh tzv. Jugoslavenske narodne armije te operativno i logistički pomogao lokalnim srpskim pobunjenicima i dobrovoljcima iz Srbije izvršenje tog zločina.
Divljanje četnika i dobrovoljaca oko autobusa ne prestaje. Prozori autobusa ispljuvani su kao da je padala kiša. Vojska i oficiri JNA izvode ljude po nekom samo njima znanom odabiru. Iza hangara se opet čuju zapomaganja i udarci. Nekoliko četnika koji su divljali oko našeg autobusa trči iza hangara pridružiti se svojima.
– Jooj… Joooj…aaa…
Opet se čuje rafal, pa još jedan, i tako nekoliko puta. Nema više zapomaganja i jaukanja. Gotovo je. Još jedan naš ranjenik je ubijen. Najbolji pogled imam točno prema autobusu ispred nas. Još pod dojmom zadnjeg rafala gledam u njega. Oficir je u njemu dok s nekog papira proziva ljude. Dvojica naših opet kreću prema van. Bliži se trenutak kada će se sve to početi događa i u našem autobusu. Osjećam kako u meni raste napetost i neizvjesnost, ali siguran sam da je tako i u svima ostalima. U dvorištu oko autobusa i hangara vlada sveopće ludilo. Četnici i dobrovoljci su u transu jer su počeli tući, mučiti i vjerojatno ubijati, pa im to otvara apetit i podiže adrenalin. Koliko god sve to izgleda kaotično, ipak u svemu tome postoji neki red. Na parkirane autobuse paze transporter i BOV koji su tridesetak metara udaljeni od nas prema kolnom izlazu.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Na njima sjede četnici, a dvadesetak četnika i dobrovoljaca stoje oko njih. Oni su osiguranje prema kolnom izlazu kroz koji smo i ušli. Osiguravaju naš mogući pokušaj bijega prema ulici. Imaju dobar nadzor nad nama i dovoljno oružja u rukama. Oba oklopna vozila naoružana su teškim strojnicama pa bi svaki naš pokušaj bijega bio uzaludan. Stotinjak metara udaljeni smo od ulice i kolnog izlaza, pa su nam time šanse i umanjene. Oko autobusa je više od sto ostalih četnika i dobrovoljaca koji su ih okružili. Vojska JNA ima raspoređene svoje ljude po autobusima, a s nekoliko ljudi osiguravaju i prolaze prema objektima u središtu vojarne.
Uz jedan takav prolaz na dvadesetak metara parkiran je i onaj vojni autobus ispred kojeg i dalje tuku ljude, a isto se događa i u njemu. Batine ne prestaju niti jednog trenutka, taj autobus je pretvoren u mučionicu. Osim svega ovog što su organizirali, imaju i skupinu za batinanje i, vjerojatno, skupinu za likvidaciju koju provode četnici i teritorijalci. Ne znam što bi se drugo moglo događati iza ovoga hangara gdje odvode ljude. Ovdje je sve dobro pripremljeno i unaprijed organizirano.Kod onog vojnog autobusa sada tuku jednog čovjeka koji nema potkoljenicu. Šutiraju ga nogama kao vreću i svi ga žele udarati. Unutar autobusa već je popriličan broj naših ljudi koji dobivaju batine.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Osim oficira koji bira ljude, u autobusu ispred našeg je i jedan četnik. Netko od naših ljudi iz tog autobusa izlazi, a ispred njega su još jedan oficir i četnik. Čim se naš čovjek pojavio na izlaznim vratima, četnici i teritorijalci veselo klikću, a oko njega nastaje strka i gužva. Četnici također stoje i uz naš autobus na prednjim vratima, a među njih je došlo nekoliko vojnika i oficira. Četnici su se malo odmaknuli, vojska zauzima nekakve pozicije osiguranja, a jedan od oficira, koji je već ulazio i u druge autobuse, s papirima u ruci ulazi i u naš.
Mjesto u vukovarskoj vojarni gdje smo polukružno parkirani čekali odvoženje na Ovčaru dok smo cijelo vrijeme bili brutalno maltretirani i mučeni. Na mjestu gdje je sada hrvatski ratni zrakoplov bila su dva borbena vozila tzv. JNA. Pogled iz ovog kadra je otprilike moj pogled iz autobusa.
Iza hangara se opet čuju urlici i zapomaganja, nastavlja se agonija jer smo svjesni da slijedi sve što se događalo i ljudima prije nas. Među nama vlada muk, svi smo spustili glave, a oficir će vojnički strogim glasom:
– Slušaj ‘vamo! Glavu gore! Nek se javi kog’ pročitam!
Njegove riječi se miješaju s krikovima iza hangara. Oficir šuti i ne počinje još čitati, nego samo gleda u svoje papire. Kao da čeka da ovi iza hangara obave svoje kako bi on, neometan, mogao nastavi dalje.
– Joj, Bože, pomozi…Nemojte! Molim vas! Majko moja…!
Nastaje muk, nema više urlikanja i bolnog zapomaganja, samo uzvici oduševljenja njegovih mučitelja. Ispaljuju se dva pojedinačna hica, koji su najvjerojatnije samo potvrda smrti našeg čovjeka. Oficir čita imena i prezimena dok oko autobusa četnici i teritorijalci nestrpljivo čekaju da netko iziđe. Čini to polako i ponavlja ih po dva, tri puta, ali nitko se ne javlja. Ljudi su očito odlučili ne javljati se i preuzeti taj rizik. Svjesni su da nemaju što izgubi , a možda kod nas zaista nema nitko od onih koje traži.
U naš autobus upravo ulazi četnik kojeg sam vidio kako odvodi ljude iza hangara. Spuštam glavu još niže, a ispod oka ipak vidim kako se na prednjem dijelu autobusa provlači pored oficira. Sigurno su svi spustili glave dolje jer oficir opet galami da ih dignemo. Četnik ispituje ove svoje vani, vjerojatno pokazujući na nekoga iza mene, negdje na sredini:
– Jel’ taj? Ha? Ovaj? ‘Ajmo, ujko! Idemo na žurku! ‘Ajmo ujkooo! – galami četnik opijen željom za ubijanjem.
– Nemojte me ubit’! Molim vas!
Čovjek je uplašen, dok mu četnik odgovara glasno se smijući i rugajući mu se:
– ‘Ajde, bre! Pa nećemo… Ne bi mi!
Hrvatski učenici u posjeti vukovarskoj vojarni u sklopu terenske nastave na mjestu gdje smo bili parkirani prije odvoženja na Ovčaru. Na mjestu današnjih nadstrešnica u pozadini bili su hangari koje spominjem u knjizi.
Četnik kroz autobus vuče čovjeka za jaknu. Prolaze pored mene i provlače se pored oficira. Prostor je uzak pa se oficir mora dobro stisnuti kako bi četnik izvukao svoju žrtvu. Oba vojnika su izišla iz autobusa kako bi oni prošli do vrata. Došavši do izlaza četnik izbacuje čovjeka među ostale svoje četnike, koji oduševljeno grabe žrtvu, a ovaj se opet vraća. Stao je pored mog reda sjedala. Oficir je odmah iza njega i trenutačno ne čita popis nego čeka da taj krvnik odabere još nekoga. Četnik opet ispituje na isti način svoje vani:
– Ovaj? Ovaj?
Točno je iza mene, ne vidim kome govori, ali žrtva je izabrana.
– ‘Ajmo ujkoo, šetnjaa! Idemooo!
Isto tako ga vuče i izvodi pored oficira, baca ga među svoje pa izlazi i on za njim. S nekoliko svojih četnika odvodi dvojicu naših iza hangara. Oficir odlazi iz autobusa i ulazi u zadnji, iza nas parkirani autobus. Ispred vojnog autobusa više nitko ne dobiva batine. Skupina četnika stoji pred njim. U njemu je tridesetak naših ljudi koje još uvijek nekoliko četnika tuče pa batinanje svih odabranih za taj autobus ne prestaje. Iza hangara, četnik koji je odveo naše ljude glasno viče:
– ‘Ajde, bežite! ‘Ajde! Slobodni ste! Bežite bre, šta čekate!?
Očigledno je da se iz nekog razloga našim ljudima ne bježi, jer to ponavlja nekoliko puta.
– Bežite bre! Sećemo vas na komade!
Niti pet sekundi iza tih riječi čuju se rafali iz više oružja. Nakon malo igre i zabave vjerojatno su ubili još dva naša mučenika. Molim Gospu da mi pomogne dok se sve ovo događa, a ja i dalje ne vjerujem da je sve to istina. Želim se svaki čas probudi iz ove noćne more, a u meni se gasi nada da ćemo ovo preživjeti. Ta tortura traje već dva sata i u potpunoj smo nemilosti ovih pijanica i krvnika, koji u svemu imaju potporu te, takozvane narodne vojske. Oficiri te iste vojske hladno promatraju brutalno premlaćivanje, masakriranje i ubijanje ranjenih i nemoćnih ljudi. Po krikovima i zapomaganjima samo dragi Bog zna kakve su muke oni prolazili.
Pa Bože, koliko ovo može trajati? Što je poslije ovoga na redu, Bože moj?
Nastavlja se: https://vilimbook.com/kasarna-4-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/kasarna-2-dio/
