Sam izgled tih četnika je zastrašujući, velika većina je pijana, no i dalje potežu iz boca. Nemaju tipične uniforme JNA nego različite izvedbe uniformi i kapa. Na glavama su ime beretke, šajkače i šubare, no vidim kod nekih i kape nalik na naše ličke fesove. Na svim kapama su kokarde, srpski grb s dvoglavim orlom. Naoružani su „kalašnjikovima“ dok neki imaju „škorpione“ i većini je za pasom povelik nož. Uglavnom su zapušteni i neobrijani. Valjda puštajući brade žele što više nalikovati četničkom vođi iz Drugoga svjetskog rata, vojvodi Draži Mihailoviću. Teritorijalci imaju uniforme nalik na one JNA, a na njima su oznake male srpske zastave. I oni su prilično neuredni, prljavi i bradati. Mada, ni sam nisam uredniji. Obrastao sam bradom, a i kosa mi je već podosta narasla, dok mi je stara civilna odjeća prljava. U danima borbi i prije same predaje najmanje smo razmišljali o urednosti i higijeni.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Više od sat vremena iščekujemo što će dalje biti trpeći ovu torturu. U našem autobusu zasad nema nikakvog maltretiranja, što ne mogu reći i za druge autobuse. Samo sjedimo. Ne smijemo ni pisnuti. Sve manje se osjećam čovjekom. Ako je to namjera našeg neprijatelja zaista u tome i uspijeva. Osjećam se potpuno bespomoćno i nesigurno. Sve više razmišljam o tome na koji način uopće sačuvati glavu. Nisam u panici, ali sve mi se čini da ćemo teško odavde izići živi. Znači li ovo čekanje u vojarni kako ni JNA ne zna što činiti s nama? Moraju li ta vojska i njezini oficiri donijeti odluku o tome da nas daju svojim saveznicima za njihovu zadovoljštinu? Ništa im bolje ne bi mogli pokloniti nego im dati više od dvjestopedesetero Hrvata u ruke. Ako nas i predaju u ruke četnicima, na koji će način oni s nama htjeti završiti? Neće li nas zaista poklati kao janjad? Siguran sam da više nitko u autobusu ne misli kako će nas predati našima u ruke.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Među nama je grobna tišina, a povremeno je prekine vojnik koji, onako, više formalno, zagalami:
– ‘Ajmo bez priče! Glavu dole!
Ne čujem da itko od nas govori, zadubljeni smo u svoje misli razmišljajući o svojim životima. Od ovih krvnika ne mogu nego se osjećati kao opušak koji može biti zgažen kad god to oni požele. Izgubio sam osjećaj vrijednosti sebe kao ljudskog bića. Zadovoljnim me trenutačno čini to što me nitko ne tuče ili ako koju minutu ne galame na prozoru u mojoj blizini. Dobro je što ovi vojnici nikoga ne puštaju unutra i što su vrata autobusa zatvorena. Vrijednosti ljudskog zadovoljstva sada imaju potpuno drugačiju dimenziju, jer sam zadovoljan zbog nečega što u normalnom životu nije spomena vrijedno. Osjećam ljutnju na sebe, ali i na druge oko sebe koji prolaze ovo isto, jer smo se duhom već predali i ponašamo se kao ovce za klanje pomireni sa svojom sudbinom. Ljuti me to što ni sam ne znam koje je rješenje bolje za sve nas. Ne znam, zaista ne znam, što bismo svi mi uopće i trebali učiniti? Što mi zaista i možemo!?
Sat pokazuje petnaest minuta do jedan, kad iz unutrašnjosti vojarne konačno izlaze oficiri i vojnici JNA. Dolaze iz pravca onog vojnog autobusa koji je prazan i zasebno parkiran u odnosu na naše autobuse. Skupina oficira zastaje kod tog vojnog autobusa i nešto diskutira, a vojnici nastavljaju prema autobusima u kojima smo mi i raspoređuju se po nekoliko kraj svakoga. Nakon kraće rasprave i oficiri kreću prema nama, a uz njih su i svi oni četnici i teritorijalci. Nakon nekoliko minuta dva vojnika vode jednog našeg čovjeka iz prvog autobusa prema onom vojnom, udaljenom dvadesetak metara. Dovode ga do tog autobusa, a u njihovoj pratnji je i nekoliko četnika. Prije ulaska u autobus vojnici se odmiču, a četnici se zalijeću i počinju udarati dovedenog zarobljenika. Udaraju ga šakama, nogama i kundacima pušaka. Čovjek nemoćno popušta i pada na pod. Oni ga gaze i ponovo udaraju nogama dok se uz tupe udarce čuju jauci i uzdasi. Iako je od nas udaljen više od pedeset metara, sve se jako dobro čuje. Zvukovi koje čujemo tjeraju mene i sve druge u našemu autobusu da dignemo glave i gledamo. Iz prvog autobusa već izvode i drugog čovjeka i ponavlja se scena od maloprije, samo što se sada uključuje još jedna skupina četnika i teritorijalaca. Njih desetak gaze i udaraju našu dvojicu. Dok vojska i njezini oficiri odrađuju svoj dio posla, četnici odrađuju svoj i zaista su složna i uigrana ekipa. Sve to gledamo i već smo prilično uznemireni. Među nama je žamor, pa premda vojnik nekoliko puta galami, to nema puno utjecaja na nas. Oko naših autobusa još su gore scene jer je ovo batinanje sve njih dodatno potaknulo i emotivno rastrojilo. Divljaju oko autobusa, urliču i pucaju u zrak, ovo su trenuci njihove ekstazične agresivnosti. Desetorici koja tuku našu dvojicu pridružuje se još nekoliko njih, a vojnici dovode još dvojicu naših koji prolaze istu torturu.
Veselin Šljivančanin, inače po nacionalnosti Crnogorac, major tzv. JNA zadužen za evakuaciju ranjenika iz vukovarske bolnice, a koji je dopustio njihovo strijeljanje na Ovčari. Uz nekoliko visoko rangiranih oficira JNA najuže surađivao s lokalnim pobunjenim Srbima na organizaciji i provedbi toga zločina. U Den Haagu osuđen na 10 godina, a od toga odležao 7 godina u zatvoru u Nizozemskoj.
Mlaćenje koje traje već nekoliko minuta grozno izgleda jer su to zaista teške batine. Broj naših ljudi uz taj vojni autobus sve je veći i sada ih sedmorica dobivaju batine. Neke od njih tjeraju u taj autobus, ali sve pod batinama. Ulaze u autobus u kojem su već dva vojnika s oružjem. Kod jednog autobusa ispred nas čuje se galama:
– Ma nisam, nisam to ja! Nisam ja, ljudi!
Čuju se udarci, a kroz jedan mali dio vozačkog stakla vidim nakratko gužvu te kako četnici nekoga odvode zamičući iza većeg hangara koji je blizu nas pa se sve i čuje. Sada je to batinanje preuzelo našu pažnju, ali i zapomaganje našeg čovjeka:
– Nemojte! Nemojte! Molim vas nemojte! Joooj… nisam ništa kriv! A jooj majko moja!
Svi smo skamenjeni, a iza hangara se, osim zapomaganja čovjeka kojeg muče, čuju i usklici uživanja četnika koji su ga odveli. Ne vidim što mu čine, pretpostavljam da je veoma bolno. Ne prestaje udaranje ispred vojnog autobusa u koji ulazi nekoliko četnika i nastavlja tući nekoliko naših ljudi. Dovođenje ljudi do vojnog autobusa nastavlja se. Vojnik iz našeg autobusa zapovjedio je da se otvore vrata pa sve bolje čujemo, a posebno je teško slušati zapomaganje iza hangara. Više nam nitko ne brani da slobodno gledamo, a možda i žele da sve vidimo kako bi nas još više slomili. Sve nas trgne nekoliko kratkih rafala ispaljenih iza hangara. Prestalo je zapomaganje mučenog čovjeka, a čuju se samo četnički urlici i usklici zadovoljstva. Netko od četnika viče ponosno:
– E, sad više nisi kriv! Mamicu ti jebem! – te riječi prate salve smijeha među njima.
Na mojim usnama je molitva Majci Božjoj jer sve mi ovo postaje nepodnošljivo. Vraća se skupina četnika s kalašnjikovima u rukama i uvjeren sam da su ubili prvog čovjeka iz naše kolone, a i da su ga prije smrti mučili.
Molim te, Majko Božja, pomozi mi!
Potiho izgovaram te riječi tražeći snagu i utjehu u tom presvetom imenu! Nisu prošle ni dvije – tri minute, ista skupina četnika vodi još jednoga našega, kojem uspijevam vidjeti samo zamotanu glavu. U isto vrijeme ispred vojnog autobusa nastavlja se mrcvarenje i batinanje ljudi, ali i u njemu naši ljudi bez prestanka dobivaju batine.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/kasarna-3-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/kasarna-1-dio/
2 komentara