Poglavlje “Kasarna” je peto po redu u mojoj knjizi. Kroz njega donosim dramatična događanja u iščekivanju konačne odluke tzv. JNA o prebacivanju na Ovčaru s namjerom sve nas postrijeljati. Ovom internetskom objavom opisat ću ga kroz četiri dijela. Proveli smo gotovo četiri sata u vojarni trpeći najgora poniženja i mučenja, a sam sam već tada počeo sumnjati kako ćemo se iz tog pakla teško izvući živi. Ovo su teške teme i mogu izazvati razne emocije pa i one negativne – gnjev i mržnju. Bez obzira na sve dužan sam svjedočiti patnju, žrtvu i veliko očitovanje zla u tome vremenu, ali isto tako pozvati i na milosrđe, praštanje i molitvu kako za obraćenje našega naroda tako i srpskoga. Molim Boga da nikada niti jedno dijete, mladić, djevojka ili bilo koji čovjek, s bilo koje strane, ne mora prolaziti ovako teška stradanja. Neka ovi moji tekstovi i knjiga, osim svjedočanstva i poziva na oprost i pomirenje, bude i opomena svima koji bi ponovo ratovali. I da, da ne bude zabune, za bilo koga i na bilo kojoj strani: Dobro znam tko sam, što sam i zašto je započeo naš obrambeni Domovinski rat! Hrvatski sam domoljub i branitelj, rat je započeo zbog osvajačke politike i agresije Srbije na Hrvatsku, ali sam i kršćanin obraćenik i bivši veliki grešnik. Ljubeći Krista i puštajući ga da mijenja moje srce spoznao sam koliko je blagoslovljeno za mene i moj narod ljubiti i one koji nas progone.
Dvorište je puno vojske i vojnih vozila koja su nas pratila, a tu je i onih stotinjak četnika i teritorijalaca koji su nas također cijelo vrijeme pratili. Prizor koji vidimo ne ulijeva nimalo povjerenja i sigurnosti jer četnici i teritorijalci divljaju, pjevaju, imaju oružje u rukama i pucaju u zrak dok se JNA nekako nezainteresirano drži po strani. Autobusi se parkiraju u polukrug kod jednog većeg i jednog manjeg hangara za vozila. U odnosu na sve objekte i cijeli prostor vojarne mi se nalazimo negdje na kraju. Položaj našeg autobusa pruža nam dobru preglednost cijelog dvorišta i ostalih autobusa. Malo dalje od nas, na izdvojenom mjestu, parkiran je vojni autobus koji je tu bio još prije našeg dolaska. Spuštam glavu duboko dolje jer opet oko naših prozora kruže četnici. Vrata autobusa se otvaraju i čujem glas vjerojatno nekog oficira:
– Kol’ko ih je?
– 55!
– Siguran?
– Da, dvaput brojano!
– Nemoj da i’ko ulazi, nema nikom’ unutra! Jasno?
– Na zapoved! – odgovara stariji vojnik.
Priliku za javiti se koristi bračni par ispred mene:
– Druže oficiru, što će biti s nama? – pita žena, a čovjek pored nje dodaje:
– Mi smo Srbi! Ja sam profesor u penziji!
– Pa šta radite ovde ako ste Srbi?
– Izašli smo iz dvorišta bolnice i rekli su nam da uđemo u ovaj autobus! – odgovara žena.
– Pa što pred bolnicom niste rekli da ste Srbi?
– Nismo znali da to trebamo reći!
Moji prijatelji i ja u vukovarskoj vojarni na prostoru gdje su bili prakirani autobusi prije nego ćemo završiti na Ovčari. S lijeva na desno: Srećko Karić (70% HRVI), Siniša Šimunković-Žabac, Berislav Kušić, ja, Srećko Lešković (70% HRVI) i Zorislav Vrbošić (90% HRVI). Iza kamere je naš prijatelj i profesionalni fotograf Robert Kožić. Ovime se zahvljujem svima na poštivanju vukovarske žrtve. Hvala vam prijatelji!
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Nakon što mu oni na njegov upit govore svoja imena i prezime oficir bez riječi odlazi. Uza sama vrata već su četnici i odmah po odlasku oficira jedan od njih ulazi u autobus. Ispod oka vidim da u ruci drži „škorpion“, automatski pištolj ili mini strojnicu kalibra 7,65 mm koju su proizvodili Srbi, a koristili uglavnom njihovi tenkisti .
– Zapoved je da ni’ko ne sme u autobus! – govori mu stariji vojnik.
– Nisam ja bre ni’ko!
Nastavlja gurajući se kroz njih jer je prostor uzak te ga ova dva vojnika propuštaju. Zastaje odmah pored bračnog para, a u istom trenutku stariji vojnik mu dobaci:
– Samo bez sranja!
Četnik se bez reakcije na te riječi obraća bračnom paru:
– Opa! Pa šta mlada dama radi ovde?
Vidljivo je da ova žena ima više od šezdeset godina te je očito uživanje ovog četnika u svom sarkazmu šaleći se na račun isprepadane žene. Ona jadna šuti i ništa ne odgovara, ali zato je četnik raspoložen za priču.
– Je li, matori! Šta, ne sme da priča?
– Sme, boji se! – odgovara njen muž.
– Čega se bojiš, matora?
Na to pitanje se ubacuje stariji vojnik i objašnjava mu da su ljudi Srbi, ali njemu to puno ne znači i pokazuje čak da sumnja u to.
– Eh, svi bi oni sad bili Srbi da mogu! Samo da spase dupence! Pa je, lepo je sad bit’ Srbin! Ha?
Okreće se prema ostatku autobusa i polako kreće prema sredini pa opet upita:
– Ha, ujke, jel’ bi bili Srbi? Da spasite dupe! Obraća se nekome izravno, negdje na sredini autobusa:
– Je li bre ujo? ‘Oš bit Srbin da spaseš dupe?
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
On šuti i ništa ne odgovara, a dok slušam što četnik govori, vidim ispod oka koliko ih ima na sve strane. U dvorište je došla još jedna skupina četnika na transporteru.
– Je li, šta ćutiš? Pa šta fali Srbima ujka? Vidi, vidi, ćuti ujka! Kakva muda ima ujo! Ne bi bio Srbin i da dupe mora spasit’! – okreće se i govori ovoj dvojici vojnika.
– Samo bez sranja! – ponovo govori vojnik.
– A šta im to vredi kad ih još malo mi preuzimamo!
– Dok to ne bude ja moram da provodim naređenje!
Odjednom je odjeknuo zvuk šamara uz galamu četnika:
– Ha, ujko? Pička ti materina! Znao si da pucaš, a ne znaš da pričaš! Mamicu ti jebem! – opet se čuju udarci i šamaranje.
Drugi četnik stoji kod vrata pa ulazi ne obazirući se na vojnike. Počinje udarati nekoga s desne strane u blizini Grubera. Čuju se tupi udarci. Napeto je, a ova dva vojnika koja bi nas trebala štiti šute i ne reagiraju. Ovaj i dalje mlati po ljudima, a onaj prvi četnik opet pita jednog od naših:
– Što si zamotan ujko?
– Ranjen sam!
– Pa od čega?
– Od gelera!
– Skidaj to! Ma skidaj to kad kažem! Šta čekaš, pa mamicu jebem! Celu ruku ću ti odseć’!
Pridružuje mu se i onaj drugi četnik nakon što je izudarao nekoliko ljudi, onako usput.
– Vidi, ne kenja ujka! Stvarno je ranjen!
Odjednom, urlik čovjeka propara cijeli autobus, a na to se nadovežu udarci obojice četnika po njemu. Ne vidim ništa, ali čujem po neujednačenosti udaraca kako ga obojica tuku. Uto stariji vojnik povisuje glas:
– E, nemoj to tu radit’!
– Imaš pravo! Neću govnom prljat’ srpski autobus!
Četnici polako izlaze iz autobusa i vidim kako ovaj, što je ušao drugi, drži nož. Čini se da mu je nožem rovario po rani jer u kriku čovjeka osjetila se neizdrživa bol. Dok prolaze između sjedala, usput udaraju ljude šakama. Tako i čovjek pored mene dobiva šakom u lice. Prolazim i ovaj put bez udarca.
Među nama je muk, a oko autobusa je sve po starom. Četnici ulaze i u druge autobuse, a tu su i domaći teritorijalci koji kod prozora upiru prstima u ljude prepoznavajući ih i optužujući. Ne razumijem svu tu količinu mržnje koju vidim. Čini mi se da bi svi ovi četnici, dobrovoljci i teritorijalci mogli početi pokolj nad nama. Ovdje i vidim samo njih, a po dva vojnika u svakom autobusu očito nam ne pružaju nikakvu sigurnost. Sva ona vojska JNA koja nas je pratila nestala je negdje u vojarni. Razgovor od maloprije između četnika i vojnika daje naslutiti kako nam se ne piše dobro. Sad već ozbiljno mislim kako se ovi četnici nadaju zadovoljštini u našoj krvi. Uporno nas i dalje prate i ne odmiču se od nas ni ovdje, kao da samo iščekuju trenutak zaista dobiti nas u svoje ruke.
Moja se nada polako gasi. Dio četnika ulazi u autobuse, drugi su uz njih sa svojim prijetnjama i psovkama. Koliko su samo puta psujući spomenuli naše majke, supruge i sestre. Njima ni djeca ništa ne znače u izboru perverznih uvreda. Svako malo netko ispuca rafal u zrak. Izgledaju sretni jer pred sobom imaju više od dvjesto Hrvata na kojima se mogu iskaliti za sve svoje frustracije. Nemoguće je i pomisliti da ovakvo ponašanje ima ikakve veze s nečim što se zove vojnička čast i dostojanstveno ponašanje u pobjedi.
Bože moj, ovo nije stvarnost, daj da se probudim!
Vojnika JNA nema nigdje, a onih nekoliko i ne vidi se u odnosu na sve ove četnike i teritorijalce. Na istome mjestu smo i nikamo se ne pomičemo, autobusima su motori ugašeni i vozači sjede za njihovim upravljačima. U naš autobus nitko više ne ulazi, ali su četnici neprestano uz njegova prednja vrata. Vozač je prema zapovijedi starijeg vojnika zatvorio prednja vrata dok je on u međuvremenu spriječio nekoliko pokušaja ulazaka četnika među nas. To mi je trenutačno jedini tračak nade kako ipak nije sve toliko crno kako mi se prije činilo. Mlađeg vojnika trenutno nema jer je nekamo otišao.
Stojimo ovdje već sat vremena i sve je isto. U autobusu je i dalje muk zbog straha i neizvjesnosti . Dolazi onaj mlađi vojnik i nešto šapuće na uho starijem. Dok zbivanja oko autobusa još uvijek traju, stalno sam u nekakvoj nevjerici je li moguće da netko može ovoliko mrziti i to otvoreno pokazivati . Koliko je samo velika volja i želja među njima pokazati nam svu svoju mržnju, jer prijetnje i psovke ne prestaju. Osim svih mogućih psovki teško je slušati kako pojedinačno optužuju naše ljude. Optužuju nas da smo snajperisti, da smo rušili srpske kuće, klali srpsku djecu i davili stare žene. Mašta izazvana mržnjom i potpomognuta alkoholom doživljava svoj vrhunac upravo u tim optužbama. Svoju mržnju i želju za osvetom moraju pred sobom opravdati, a to je najlakše kroz opasno bujnu maštu. Čim netko bude „optužen“, svi se sjure do tog prozora i počinju lupati po njemu, urlati , mahati noževima…
Ne mogu više slušati njihova urlanja i prijetnje kako će nam rezati komade mesa! Često ponavljaju kako nas sad oni preuzimaju u svoje ruke i to govore s priličnom samouvjerenošću. Četnici stalno ulaze u druge autobuse i izlaze iz njih te vidim kako tuku naše ljude. Razularena rulja samo čeka trenutak kad će nas se dočepati.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/kasarna-2-dio/
Prethodno: https://vilimbook.com/put-straha/
2 komentara