Poštovani prijatelji, u ovim danima kada smo prisiljeni biti doma iskoristimo vrijeme za čitanje. Želja nam je tome doprinijeti pa ćemo svakodnevno objavljivati ulomke naših knjiga. Predstavljamo vam dijelove knjige “Ispovijest zarobljenika”, autora Gorana Hillera iz poglavlja “Zarobljavanje”. Autor, njegov brat i otac, uvjereni kako su sigurni, vraćaju se u svoje već okupirano selo Zborište i tu počinje drama njihova života.
Priključili smo se domaćem stanovništvu u mjesnim stražama te po noći čuvali selo na granici razgraničenja između srpskih i hrvatskih kuća. Po danu smo se odmarali.
Oružja, koje je uglavnom bilo lovačko, nije bilo dovoljno i hodali smo u parovima ili skupinama po tri čovjeka, a nosili smo po jednu pušku ili pištolj.
Na linijama kod Bosanskog Broda tada se već uvelike pucalo, a u Derventi je još uvijek bilo mirno iako se u gradu osjećala velika koncentracija rezervista koji su hodali ulicama.
Jednog dana vozeći oca u Derventu po radnu knjižicu u tvornicu u kojoj je radio, susreli smo jednog susjeda srpske nacionalnosti koji nam je savjetovao da se vratimo po traktor koji smo ostavili u Zborištu. Naime, tamo smo ga ostavili jer je bio pokvaren. Osim toga, susjed nam je rekao da na cesti ponovno nema barikada i da se može nesmetano proći do naše kuće. Predložio je da će nas otpratiti do kuće garantirajući nam sigurnost i tvrdeći da možemo automobilom odšlepati[1] traktor do sela Polje.
Sada takav prijedlog zvuči jako glupo, ali u to vrijeme neimaštine značio je bolju budućnost. S obzirom na uvjeravanja susjeda, ocu se jako svidjela ideja da ponovno odemo do kuće. Poučen prijašnjim iskustvom i strahom bio sam protiv toga, ali kako je susjed tvrdio da nema nikoga na cesti i da nam garantira sigurnost, pristali smo na njegov prijedlog. Dogovorili smo se da će doći do nas sutra u devet sati ujutro i da će nas pratiti sa svojim automobilom što se i dogodilo.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Ja sam tu noć bio na straži od 00 h do 5 h ujutro tako da sam bio prilično umoran.
To jutro nismo ni doručkovali jer nam se žurilo da što prije odradimo ono što smo naumili. Otac, brat i ja pozdravili smo se s majkom i krenuli u Zborište rekavši joj da nas za sat vremena čeka s pohanom piletinom. Baki nismo ni govorili kamo idemo jer nismo htjeli da se brine.
Krenuli smo pustom cestom i za dvadesetak minuta ponovno smo bili u obiteljskom dvorištu. Vozeći kroz selo, nigdje nije bilo ni jednog čovjeka. Na cesti stvarno nije bilo barikade na kojoj su me zaustavili prije dvadesetak dana. Sve je izgledalo sablasno pusto. Čak je i naša kuća u kojoj sam do sada živio izgledala strano i nepoznato. Imao sam osjećaj da ovo više nije onaj dom kojemu sam se veselio i uvijek rado vraćao.
Došavši u dvorište, susjed koji nam je garantirao sigurnost odlazi do svoje kuće uz obećanje da će se vratiti za desetak minuta. Rekao nam je da mi do tada izvučemo traktor iz garaže. Nas trojica smo se samo pogledali. Kroz nas se provukla neka crna slutnja jer to nije bio dio našega dogovora. Pas čuvar je stajao u dvorištu na visini svoga zadatka. Izvadili smo iz prtljažnika ostatke jučerašnjeg ručka i dali mu da pojede. Do sada je već bio pojeo svu zalihu hrane koju smo mu bili ostavili i vidjelo se da je jako gladan. Počeli smo ubrzano sastavljati traktor kako bismo ga pripremili za vuču. U susjednoj smo garaži prije odlaska od kuće sakrili tri bombe fitiljače koje smo imali.
Kako u Polju i dalje nije bilo dovoljno oružja, odlučili smo da i njih sakrijemo u traktor i da ih povezemo sa sobom što smo i učinili. Ubacili smo ih u blok mjenjača i počeli smo stezati otpuštene vijke. Nakon samo nekoliko minuta ugledali smo kako nam se cestom približava osoba u uniformi JNA.
Susjeda, koji nas je dovezao, nije bilo nigdje na vidiku.
Misli su mi se kretale brzinom munje.
Možda samo slučajno prolazi.
Možda nas nije primijetio i možda neće kod nas.
Trebamo li bježati na drugu stranu?
U tom trenutku primjećujem da nam prilazi vojnik i s druge strane. Odmah nakon toga i s treće. Svi se kreću prema nama. Dvojica od njih su u dugačkim vojnim jaknama i naoružani do zuba. Treći na sebi ima vojnu vestu preko koje nosi oprtače[2] s bombama. Stojimo na sredini dvorišta kao ukopani i gledamo na cestu. Nadam se da će se pojaviti susjed koji nam je obećao da se ništa neće dogoditi, ali njega nema.
Taj osjećaj iščekivanja i grčevitog razmišljanja što je najbolje učiniti nemoguće je opisati.
Čini mi se da prolazi čitava vječnost dok oni prilaze, a mi smo prikovani i nemamo se gdje skriti.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/zarobljeni/
Prethodni dio: https://vilimbook.com/povratak-kuci/
[1] šlep – tegliti pokvareno prijevozno sredstvo
[2] oprtač – remen za nošenje oružja
1 komentar