Jučer sam razgovarao s tetkom koja boluje od raka kostiju i koja se hrabro bori s tom opakom bolesti. Glavna tema razgovora bila je ima li bolove, pri čemu sam dobio odgovor kako je sretna i zadovoljna jer ih nema. Tetka i ja smo pričali o tome kako ta bolest, iako je teška, ne mora značiti i kraj života. Rekla mi je kako je sve predala u Božje ruke i kako se nada da će Bog učiniti sve da ju ostavi na ovom svijetu, a ukoliko je odlučio drugačije, neka mu bude hvala. Kako bih je ohrabrio i utješio, razgovarali smo o tome da nitko od nas ne zna ni dana ni sata kada će otići s ovog svijeta. Rekao sam joj kako danas ima dosta slučajeva mladih koji legnu u krevet i ne probude se. Isti dan razgovarao sam i s ocem koji boluje od raka pluća.
Tema našeg razgovora bila je kako podnosi terapiju i da li osjeća što loše. Dobro se nosi s bolesti i ne predaje se niti jednog trenutka, jer se također svim svojim srcem predao Bogu.
Došavši kući jučer popodne, zavirio sam na facebook što se događa i ima li nekih novih poruka. Nažalost, zatekla me jedna grozna. Saznao sam da je od mog dobrog prijatelja i suborca umro nećak, imao je 20 godina. Stalno razmišljam o tome i nikako ne mogu doći k sebi kako je dijete umrlo. Kada sam vidio tu poruku nekoliko puta sam je čitao gledajući upravo tu riječ „umro“. Nije nesretan slučaj, nego smrt, iznenadna smrt. Smogao sam snage i nazvao prijatelja te o svemu s njim popričao. Saznao sam da je dijete umrlo 
najvjerojatnije od zatajenja srca. Misli koje su me obuzimale su bile usmjerene prema mojim sinovima koji su otprilike vršnjaci umrlom dječaku.
Moja reakcija s jedne strane je normalna i ljudska, a to je da se poistovjećujem s obitelji umrlog dječaka i da me prožima strah i bol zbog izgubljenog mladog života. Da, što da se to zaista dogodi meni? Koliko sam spreman na to? Mislim da ne postoji čovjek na zemlji koji je na to spreman, ili možda ne postoji čak nitko i tko misli da je na to spreman!
S druge pak strane, pokušavam razmišljati na način koji je možda teško razumljiv i za mnoge neprihvatljiv. Jučerašnji dan mi je protekao u izuzetnoj gužvi i jurnjavi i mnogo toga nisam stigao učiniti. Jednostavno, dan je bio pretrpan raznim obvezama. Već sam popodne bio pomalo i umoran od svega i jedva sam čekao izvaliti se poslije tuširanja i malo meditirati u dubini svojih misli. Poruka koju sam primio od prijatelja natjerala me da se malo vratim u zbilju svakodnevnog života u kojem nemamo baš previše vremena. Često se pitamo u situacijama kao što je ta zašto se to događa i zbog čega mladi ljudi odlaze?
Da li je to slučajna pogreška u nekom kodu koju to mlado tijelo nosi ili ipak ima sve svoje razloge. Uvijek se to može gledati sa dvije strane. Kada mi je brat
stradao, pokušavao sam ući u dubinu toga što se očito moralo dogoditi. Dugo nisam shvaćao zašto je moj brat s 19 godina trebao otići s ovog svijeta? Zašto mu nije dana šansa da još živi, ako ima netko tko o tome odlučuje? Zašto nije uživao blagodati ovog svijeta i uživao u svemu u čemu je mogao?
Tada sam i ja imao 20 godina i nisam mogao razumjeti sve to. Danas, kad je vrijeme poodmaklo i kada sam kroz sve svoje godine učinio puno pogrešaka, shvatio sam da sam puno blagodati ovog svijeta krivo koristio. S obzirom da je moj brat bio predobro i neiskvareno djete, počeo sam razmišljati kako bi se on snašao u ovom okrutnom i beskrupuloznom svijetu. Koliko god teško i besmisleno zvuči, znao sam se zapitati je li on negdje gore sretan što se ne nalazi u ovom ludilu u kojem ja živim.
Svatko je od nas barem jednom čuo za to kako je netko zaista dobar ili jako mlad otišao s ovog svijeta. Bili smo ili tužni ili razočarani, a često postavljajući pitanje: Zašto? Možda mi ljudi imamo taj problem da želimo za sve dobiti odgovore, pa čak i kada se radi o takvom misteriju kao što je smrt. Pogotovo tražimo odgovor zašto se ona događa određenom ljudskom biću u određenom trenutku. Možemo reći da je sve ovo što pišem neki oblik utjehe, pa čak i izmišljanja odgovora zašto gubimo svoje najmilije i one koji su nam posebno dragi. Ne znam koji su razlozi da je čovjek od 20 godina umro, ali sam uvjeren da je njegova smrt sigurno smislena i da za nju postoji razlog. Uvjeren sam da i ta smrt ima svoju zadaću i nadam se da će biti prepoznata. Ne mogu zaboraviti jednu priču koja se ne tako davno dogodila, i to ne negdje drugdje nego baš u našoj domovini.
Djevojčica je živjela u obitelji koja je bila situirana i nije imala financijskih problema. Otac i majka su živjeli užurbanim načinom života brineći o svojim karijerama. Poprilično su se udaljili jedno od drugog i počeli su razmišljati o razvodu jer više nisu imali zajedničkih interesa osim tog djeteta. Za dijete su napravili svoj plan kako će ga dijeliti i činilo im se to potpuno ispravno. U trenucima priprema za razvod i okupacije na koji će način podijeliti imovinu, otkrili su da im jedina, osmogodišnja kćer boluje od raka krvi. U tom trenutku, za njih je sve prestalo, a glavna okupacija u njihovom životu bila je kćer. Obilazili su bolnice, sve moguće doktore u zemlji i inozemstvu tražeći pomoć za svoju jedinu kćer. Dodirnuli su svoje najdublje emocije i trenutke patnje prolazeći kroz liječenje svoje jedinice. Kroz dvije godine liječenja i borbe koju su ti roditelji prolazili potpuno su se zbližili i provodeći vrijeme s kćeri zanemarili su svoj razvod. Otkrili su puno jedno o drugome i zapalili novu iskru ljubavi. Jednog jutra kćer se obratila svojim roditeljima riječima koje inače osmogodišnjaci ne govore: – Uskoro ću otići, moja misija na ovom svijetu je završila.
Roditelji su se rasplakali i počeli je moliti da to ne priča, da ona ne može umrijeti, ali ona im je kratko odgovorila: – Ne brinite se za mene jer ja odlazim na predivno mjesto odakle ću vas čuvati. Vi se samo brinite za moga bracu i dajte mu puno ljubavi. Drugi dan djevojčica je umrla, a roditelji su nakon nekoliko mjeseci dobili sina kojeg su začeli u novoj ljubavi. Danas žive potpuno drugim životom u odnosu na onaj koji su živjeli prije bolesti svoje kćeri.
Napominjem da se ta priča dogodila nedavno i sin koji je rođen ima nešto više od godine dana. Možda je dobro napisati kako su se roditelji bez puno razmišljanja obratili i danas žive vjerničkim životom. Naime, u zadnjih nekoliko godina često se susrećem s događajima koji su ljudima potpuno promjenili život. Susrećem se sa težnjom ljudi da budu bolji, da više pružaju ljubavi jedni drugima. Većina takvih slučajeva direktno je povezana s vjerom u Isusa Krista. U prošlom postu sam objavio govor Majke Terezije o samoći i kako se prvo trebamo osvrnuti oko sebe, u svom domu. Pogledajmo svoje bližnje, ne moramo tražiti dobra djela nego samo obratimo pažnju na svoje kuće i domove u kojima živimo.
Razumljivo je biti fizički sam, ali bolno je ne biti sam, a ipak biti jako usamljen. Pogledajmo svoje muževe, žene, djecu, roditelje… Dobro se pogledajmo i zapitajmo jedni druge da li smo sami? Zagrlimo se, izgovorimo riječi ljubavi jer nitko od nas ne zna ni sata ni dana kada će krenuti na vječni počinak. Možda ćemo puno toga imati za reći, a više nećemo stići, nećemo imati kome! Ostat će nam samo pitanje vječne ljudske slabosti: Zašto? U svojim slučajevima, opisanima u knjizi, često sam sebi postavljao to pitanje i možda tek danas nazirem odgovor – ali samo nazirem!
Dobro i zlo bezuvjetno imaju svoju koheziju u životu koji živimo. Problem je što vrlo često prepoznajemo i osjećamo zlo, ali dobro nam je nekako udaljeno. Ne prepoznajemo dobro jer nas življenje u dobrim životnim situacijama tjera da se s vremenom približimo zlu koje nas mora podsjetiti što nam nedostaje. Drugim riječima, ne poštujemo dovoljno to dobro koje živimo, nekako nam je normalno da nam bude dobro.
Znam da malo filozofiram i da vas možda umaram takvim promišljanjem, ali isto tako znam da nema čovjeka koji je živio samo dobro ili samo zlo. Ponekad osjećam da je dobro i zlo kao zakon spojenih posuda, kao ravnoteža života. Zašto je to tako, vrlo je jednostavno. Bez zla nije moguće dobro. To nije sigurno temeljna filozofija čovjekovog bitka, ali je zasigurno dobar pomoćni alat na ljudskom putu prema dobru. Zato bih želio postaviti pitanje zašto nam se mora dogoditi neko zlo kako bismo shvatili osnovne ljudske vrijednosti? Zar ne možemo prepoznati to dobro i ostati u njemu te ga podizati na višu razinu?
Ovdje sam naglasio proebrazbu prema dobru kada doživimo padove ili stradanja tražeći nešto više i jače da nas pomogne, ali se nisam bavio onima koji ne prepoznaju da žive u zlu i da im treba pomoć kako bi to promijenili. Problem „samoprepoznavanja“ života u zlu je šira tema i to ću sigurno obraditi u drugim postovima. U ovom postu samo sam htio objasniti ulogu zla u suodnosu s dobrim, odnosno u njegovom nedostatku. Zlo ima i neke druge svoje funkcije i uloge, jer ne dolazi zlo samo onda kada smo izgubljeni za dobro.
Za sada samo odgovorimo sami sebi zašto ne promijeniti nešto prije nego nas grom iz neba pogodi svom silinom. Taj grom će opet biti tu samo zbog nas samih, jer je čovjek središnja figura stvaranja, preskupo i jedinstveno stvorenje kojeg se Stvoritelj ne odriče, pružajući svom stvorenju sve šanse kako bi bilo u funkciji dobra.
Osvrnimo se oko sebe jer je dobro vrlo blizu i jedva čeka da ga čvrsto zgrabimo!
A ti dječače, počivaj u miru Božjem i do viđenja na poljanama zelenim!
