Tekst napisan 6. ožujka 2012. godine
Adventsko vrijeme je vrijeme u kojem čekamo Božić i rođenje našeg Spasitelja. U tom vremenu završava period kada bi trebali sumirati sve što smo proživjeli u protekloj godini. Oni koji su se odlučili na malo veću žrtvu i svako jutro u 6 sati odlaze na mise zornice znaju kako je lijepo započeti dan na takav način. Mise uvijek traže i da se obratimo Gospodinu na jedinstven način i da preporučimo neke svoje mile osobe, pogotovo one koje su u bilo kavim životnim teškoćama.
Svi vi koji ste me u zadnjih mjesec i nešto dana kontaktirali, usmjerili ste moju pozornost da se u misama usredotočim na jedno. Moleći u euharistiji Očenaš, poseban vrhunac doživljavam kada svi prisutni izgovaraju i skupa sa mnom mole: „I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.
Komentirajući knjigu, najviše ste mi divljenja iskazali kako sam svojim mučiteljima i neprijateljima oprostio. Nekako mi se zbog Vašeg divljenja učinilo da je doista teško oprostiti, pa sam često razmišljao kako mi je to zaista uspjelo. Čak sam se našao u razmišljanju da se upitam: Jesi li ti zaista njima oprostio? Iz Vašeg divljenja shvatio sam koliko su ljudi željni i žude za praštanjem. Zapitao sam se koliko se mi ljudi zaista susrećemo s oprostom i koliko jedni druge tražimo praštanje.
Pokušavam u tom promišljanju dokučiti što može biti gore – ne traženje oprosta ili ne oprostiti. Mogao bih krenuti od jednostavnog pitanja: a čemu uopće potreba za oprostom, zašto žudim za time? Prva pisma koja sam poslao, boraveći u remetinečkom pritvoru, bila su pisma u kojima tražim od svojih bližnjih da mi oproste sve loše što sam im učinio. Kako sam se danima analizirao i promišljao o svom proteklom životu, uvidio sam da trebam još nekoliko pisama poslati i u njima tražiti oprost i od drugih.
Svima kojima sam želio poslati takva pisma nisam mogao jer nisam imao adrese. Bilo mi je važno da mi svi kojima sam uputio takva pisma zaista i oproste. Kako sam svaki dan provodio sate i sate u molitvi, meditaciji i promišljanju o tome koliko sam lošega učinio u svom životu, nekako se stalno događalo da su mi u misli dolazili i neki događaji i ljudi koji su mene povrijedili. Kao da me namjerno nešto sputavalo i skretalo pozornost s onoga što me primarno zanimalo.
Nakon nekog vremena shvatio sam zašto mi se misli pune kako su mene neki ljudi povrijedili. Jednostavno, morao sam krenuti od toga da sve to što je mene povrijedilo moram izanalizirati i prema tome se postaviti tako da bezuvjetno moram oprostiti. Nisam mogao tražiti oproštenje dok ne oprostim u svom srcu svima kojima to moram.
Jučer navečer, u jednom kafiću, u prijateljskom druženju, nametnula se tema Boga i vjere. Moram priznati da mi se u zadnje vrijeme često događa da razgovaram u raznim društvima upravo o toj temi. Jedan od mojih prijatelja imao je puno pitanja i moram reći da su to pitanja visoko intelektualnog karaktera i promišljanja. Naravno da se radi o vječitom sukobu čovjeka s Bogom. Puno toga mu nije jasno ili točnije rečeno, nema mu smisla. Između ostalog, i to zašto je Isus baš morao proći to što je prošao i koja je svrha da nas je otkupio? Čemu toliko brutalna smrt na križu?
Pokušavao sam mu dati neke klasične odgovore o otkupljenju grešnog č
ovjeka, što je izrazito složeno i važno teološko tumačenje, ali ga baš nisu posebno oduševili, dok jednog trenutka nisam došao do onoga što ga je na neki način trznulo. Rekao sam mu, kada bi bila samo jedna jedina svrha Isusove smrti na križu, a to je da nam pokaže kolika je njegova ljubav prema ljudima, dovoljna je.
Isus u trenucima svoje smrti izgovara riječi: “Oprosti im Oče jer ne znaju što čine“.
Da, zaista fascinantno! Zamislimo sebe u toj situaciji, jer i da nismo ispunjeni mržnjom prema svojim mučiteljima treba se moći toga sjetiti i tako izgovoriti. Većina bi nas bila opterećena svojom mukom i boli pa nam sigurno ne bi na pamet palo da molimo Onoga u kojeg vjerujemo i za kojeg znamo da postoji, da oprosti našim neprijateljima i mučiteljima.
Možemo li zamisliti koliko je to ljubavi? Koliko čovjek mora imati otvoreno srce, i ispunjeno ljubavlju? Je li nam tim činom pokazano što nam je činiti i kojim nam je putem ići? Sigurno da jest i samo je pitanje da li mi to želimo prihvatiti ili ne. Oprost nema svoju cijenu i jedino što možemo podariti sebi i drugima je upravo oprost koji ništa ne košta i koji ne može boljeti.
Dobio sam neke kritike za svoju knjigu. Osim toga da ljudi nisu razumjeli moje pisanje o Šešelju, jedna od njih je bila i ta da sam svom mučitelju trebao otkriti ime i zločinca Belgiju označiti. Možda i jesam, ali nikako mi to savjest nije dala jer sam mu zaista sve oprostio i ne želim mu ništa loše u životu. Neka mu samo dragi Bog dadne prosvjetljenja da jednog dana shvati svoje grijehe i pokaje se za njih, ali ne zbog mene nego zbog sebe i duše svoje.
O Belgiji znam sve, kako mu je ime, koliko godina ima, tko su mu djeca, gdje radi, gdje živi… Ne mogu nikome opisati kako sam se osjećao kada sam sam sebi mogao reći nekoliko puta: „O Bože, hvala ti što nemam mržnje!“.
E, sad će mnogi reći kako je to lagano meni izgovoriti, ali kako sam do toga došao? Nisam ništa posebno poduzeo, osim dvije stvari: prvo, obratio sam se Svevišnjem za pomoć i zaželio potpuno biti Njegov. Drugo, shvatio sam koliko je važno da mi, osim Boga, i ljudi oproste moje pogreške. Drugim riječima, cijeli Božji zakon temelji se na dvije zapovjedi ljubavi. Prva je, Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Druga je, Ljubi bližnjega svoga kao i samoga sebe.
Kada sam dublje promišljao o tim zapovijedima koje su temelj svega što je Krist naučavao, shvatio sam što mi je činiti i nije bilo teško. Promišljanje mi je reklo da ne tražim samo oprost od drugih, jer zapovijed ljubavi nije moguće provoditi ako ne oprostim i ja drugima. Ove riječi uvijek na papiru mogu izgledati jednostavno i suhoparno, ali moja preporuka je da svaku Božju riječ napisanu u Svetom pismu dobro i duboko proučimo, a kamoli čitave rečenice ili poglavlja.
Za kraj ću vam ispričati priču o Mariji Goretti:
Rodila se 16.listopada 1890. godine u provinciji Anconi. Njezini su roditelji imali mali posjed koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je ubrzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje je Marija bila najstarija djevojčica. Ona je majci bila vrlo vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.
Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u djevojčicu Mariju. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikada samu ne ostavlja, ali ona to nije ozbiljno shvatila jer nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Alessandro zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere. Kako su između njezine majke i Serenellijevih ionako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću.
Uz šutnju, Marija je pojačala i molitvu te se molila Majci Božjoj, da joj svojim zagovorom bude u pomoći. Hvale vrijedno od nje da je u tako teškom položaju bar nešto činila, ono što joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, što bi bilo pogubno. Na dan svog mučeništva, Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: „Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na svetu pričest“. Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom. Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu. U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala 5. srpnja 1902. godine. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Odjednom se pokraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te ju silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: »Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao!« No te opomene momku mahnitom od strasti nisu puno značile.
Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je zgrabio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male ubodne rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao. Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. Liječnici su je operirali puna dva sata.
Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li oprašta svome ubojici, smjesta je odgovorila: »Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju«.
U takvim mislima, molitvama i osjećajima, trpeći mnogo, završila je 6. srpnja 1902. godine svoj kratki vijek, dvanaestogodišnja mučenica čistoće, Marija Goretti.
Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga.
Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na njega. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzoran izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten dvije godine prije vremena. Bio je baš Božić 1937 godine.
Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: »Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?« – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: »Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!«.
I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajednički. O njoj će kasnije Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo:
»Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke. Na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna s bilo kakvim komadom odjeće – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka«.
Godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Spomendan joj je 6. srpnja.
Poslije ovoga možemo samo ostati u mislima i početi promišljati kome moramo oprostiti, ali ne zaboravimo da se oprost mjeri samo otvorenošću svoga srca, jer oprost nije samo riječ.
Jedva čekam ponovno zornicu i molitvu Očenaš!
