Nakon dolaska na Velepromet počelo je nešto što nisam niti u najgorim snovima mogao zamisliti, jednostavno – želio sam se probuditi iz te agonije. Nažalost, buđenje nije bilo moguće, jer je to bila surova stvarnost iz koje nisam vidio izlaza, osim nastaviti vapiti Ocu i pripremati se za polazak k Njemu. Bili smo u prostoriji iza čijih vrata je prestajala svaka nada.
Na redu sam za pretres, žalim što nisam prije došao na red kako ne bih svjedočio ovom monstruoznom činu. Na ulaznim vratima objekta dva vojna policajca me vuku unutra i počinju s pretresom. U glavnoj prostoriji, dva metra ispred mene, na stolu sjedi vodnik i, držeći se jednom rukom za bocu „Ballantinesa“, promatra sve što se događa. S lijeve i desne strane nalaze se vrata koja vode u druge dvije prostorije. Uz njega stoje dva vojna policajca koji gledaju iza mene u nove ljude priključene koloni. Prazan sam i ravnodušan, usadila se u me još jedna slika užasa, a ako ima išta monstruoznije od samoga čina, onda je to činjenica da je sve pratila vojna policija. Pitam se kako sam mogao i pomisliti da ćemo uz njih biti sigurni. Čak više i ne očekujem čovječnije postupanje s nama. Vojna policija i vojska bili su prisutni i na Ovčari pa se zaista ne moram ničemu više čuditi.
Sve je sada u Božjim rukama. Ponovo se prepuštam mislima i u njima zovem Majku Božju i Isusa, ali više ne osjećam strah.
Bože, je li to tvoje djelo?
Je li bolje bojati se ili biti ravnodušan?
Pomirio sam se s time da mora biti ovako i moj duh se prilagodio stanju u kojem se nalazim.
Pretresanje je dosta grubo, a kad su se uvjerili da nemam ništa kod sebe, guraju me u lijevu prostoriju.
Prolazim kroz drvena vrata u prostoriju od dvadesetak „kvadrata“ u kojoj je natiskano dvadesetak ljudi koji sjede na paletama složenim po podu. Na zidu je prozor bez stakla koji gleda na dvorište iz kojeg smo ušli. Nasuprot vratima, naslonjen uza zid, stoji stari drveni ormar koji je služio vjerojatno za alat. Sjedam pokraj starijeg čovjeka koji me pozdravlja pružajući mi ruku te se predstavlja kao Josip Juhas. Nakon što mu govorim svoje ime upoznajem se i s čovjekom s moje desne strane, Ivicom Đakovićem. Obojica imaju blizu pedeset godina, ali vidljivo je da je Juhas stariji. Ivica Đaković je visok, jake građe i krupnih kostiju te istaknutih čeljusti, prosijede kose začešljane prema gore i velikih gustih obrva. Ima „krupan“ glas, a to se čuje čak i dok tiho govori. Juhas je potpuno drugačiji od Đakovića: nizak i mršav, uskog lica, na očima ima naočale, a na glavi šešir, nježnoga i tihoga glasa.
Obraćam se Đakoviću:
– Gdje smo mi sada?
– Velepromet, ovo zovu stolarija. – odgovara mi i pita me:
– Odakle si ti?
– Iz Zagreba. – potiho mu odgovaram i opet pitam čovjeka kao da on odlučuje o našoj sudbini:
– Što će biti s nama?
– To samo Bog zna! Muškarce su odvojili od žena i djece! Sinoć su izvodili ljude odavde iz hangara i okolo ih ubijali!
Hangari u kojima su bili smješteni zarobljeni ljudi iz Vukovara, uglavnom civili – žene, djeca i starci, a koji su iz njih izvođeni i okolo ubijani na najbrutalniji način
Đaković potvrđuje moje sumnje.
Ulazi još nekoliko ljudi i pozdravljaju se s nekima koje poznaju otprije pa sjedaju uz njih. Prostorija je sasvim puna, svi smo uplašeni i zabrinuti. Sa mnom je i Perković, dok su ostala petorica smještena u prostoriju preko puta. Gledam oko sebe ne bih li vidio nekoga koga poznajem i s olakšanjem shvatim da nema nikoga jer ovdje ne želim susresti poznate ljude. Kružeći pogledom po prostoriji između gomile uplašenih i zabrinutih lica primjećujem dvojicu mladih ljudi, jedan je mojih godina, a drugi nema više od četrnaest. Obojica su tamnoputi, okrugla lica i crne kose srednje dužine. Stariji je nekoliko dana neobrijan, moje je visine i na sebi ima crnu pilotsku jaknu, takozvanu „spitku“, i traperice. Mlađi je malo puniji i vidi se da je dječak na ulasku u pubertet. Na sebi ima tamnosmeđu jaknu i tamne hlače, a u ruci drži vunenu kapu. Posebno je dirljivo kako se taj dječak potpuno stisnuo uz starijeg koji ga je zagrljajem čvrsto privio uza se. Naslućujem da su braća jer su izgledom slični.
U misli mi se vraćaju događaji proteklih tridesetak sati, a ne vidim gdje bi svemu tome mogao biti kraj. Kako se nadati bilo čemu nakon onog okrutnog smaknuća starca!? Nikada ne bih mogao pomisliti da će sve ono bolno i teško što sam doživio i vidio u Vukovaru biti u sjeni ovih zadnjih tridesetak sati.
Potiho se molim, a ostali ljudi šute, među svima je zavladao strah od neizvjesnosti. Čujemo kako vodnik razgovara s vojnicima ispred, u prostoriji u kojoj smo pretresani. Vrata se otvaraju, vodnik ulazi jedan metar u prostoriju među nas, zastaje i počinje prodika:
– Pičke ustaške, rušite državu! Pa šta vam ne valja Jugoslavija? Kako nama Makedoncima valja Jugoslavija, ha? Samo se vi Hrvati, pičke, pravite pametni, pa bi svoju državu! Pa kad ‘oćete državu, sad će da najebete za državu!
Naravno da ga svi pažljivo slušamo i ne progovaramo niti slova jer nismo u prilici osporavati odu njegove ljubavi prema Jugoslaviji dok on, pun zanosa, nastavlja:
– Ja bi rađe pogin’o nego se borio protiv Jugoslavije! Govna jedna, vi ćete da nam rušite državu! – izgovarajući zadnju riječ, pljuje po nama i dodaje još nekoliko psovki na račun naših majki i sestara.
Vrata su se nakon sočnih psovki zatvorila, a ja sam šokiran i potpuno zbunjen time koliko su neki vojnici u toj njihovoj vojsci obmanuti i slijepi. Prvo musliman Safet iz Doboja pa sad ovaj vodnik Makedonac. Zar oni zaista vjeruju da ovo ima veze s čuvanjem Jugoslavije. Možda im je ispran mozak pa vjeruju u ono što Srbi žele. Ne znam kakav je to „dril“ u njihovoj vojsci jer nikad nisam bio na odsluženju vojnog roka.
Molitva je opet na mojim usnama, jedino mi božja sila može pomoći. Nedostaje mi krunica da se držim za nju. Samo da je dotaknem ili da znam da mi je oko vrata, da crpim snagu iz nje. Nagurani smo kao sardine, ali smo se i sami stisnuli jedni uz druge kao da nam se probudio onaj iskonski životinjski nagon kako bismo se osjećali sigurnije. Onaj vodnik, pripiti Makedonac, ničim ne ulijeva povjerenje i nadu da ćemo biti sigurni.
Kiša i dalje pada, pa četnici i teritorijalci ulaze u vodnikovu prostoriju. Svi su dobro raspoloženi, a najviše se čuje glas onog krvoločnog mladog četnika. Svi si međusobno nazdravljaju, a mladog četnika zanima koliko nas ima, na što mu vodnik odgovara da nas je sedamdeset. Ne mogu razabrati sve o čemu govore jer je među njima smijeh i žamor.
Gledajući nas ovako stisnute i uplašene, u misao mi je došla slika iz djetinjstva. Kao mali sam za vrijeme ljetnih praznika odlazio kod bake Kate na selo, u bosansku Posavinu, odakle je i moje porijeklo. Baka nam je nedjeljom pripremala kokošju juhu, za što je trebalo uhvatiti kokoš. Ujutro kokoši ne bi puštala van iz kokošinjca dok jednu ne uhvati. Brat i ja smo uvijek to gledali jer nas je zanimalo koja će od njih biti loše sreće, čak smo dan prije prognozirali koja je na redu. Na kokošinjcu su bila malena vratašca kroz koja bi baka provukla ruku i koju god zgrabi bilo joj je suđeno da nam oplemeni juhu. Znao sam razgovarati s bratom, a i sam razmišljati o tome, kako li je tim kokama dok čekaju svoju nesretnu sudbinu. Poslije sam naučio da to one ne mogu znati jer im je mozak premalen i nerazvijen za tako složene procese. Ali evo, sada, u situaciji u kojoj se nalazim, dobivam odgovor kakav je to osjećaj, dok čekam svoju sudbinu kao kokoš za klanje.
Sjedim i nemoćno čekam svjestan da ništa nije u mojim rukama. O mojoj sudbini odlučuje gomila primitivaca. Od vojnika i ratnika koji se dva mjeseca borio na udaljenosti od nekoliko metara s elitnim srpskim jedinicama, Šešeljevim odredima, 63. padobranskom brigadom iz Niša i specijalnim snagama vojne policije, ostalo je jedno bijedno i poniženo biće. Biće koje se već tridesetak sati grčevito bori da spasi glavu i opet se, na kraju, vjerojatno osjeća kao ona kokoš bake Kate.
Preostaje mi jedino molitva kad ni na što drugo ne mogu utjecati, a vidim da nisam sam u tome. Nekoliko ljudi također se moli, među njima i Đaković. Jedina želja mi je sad da nitko ne otvara ova vrata, pogotovo kad čujem glas mladog četnika kojeg zovu Dule. Nekoliko puta pogledavam dvojicu zagrljene braće, a oči mi uvijek zastanu na mlađem. Na tom djetetu, stisnutom uz brata, vidi se koliko se boji i da proživljava teške trenutke osjećajući bar malu sigurnost u bratovu zagrljaju. Njihova patnja i ljubav koju vidim podsjeća me na moga brata i našu ljubav. Pitam se gdje li je on sad i što je s njim otkad je ranjen. Po licu, rukama i nogama imao je nekoliko teških rana koje su napali crvi do kostiju, a sam ih je čistio i strugao nožem.
Volio bih znati je li se vratio kući…
Ovo iza mene je takozvana “stolarija” u kojoj je u dvije prostorije bilo smješteno oko nas 70. Iz nje smo izvođeni od strane četnika i domaćih srpskih dobrovoljaca i nitko se nije vratio živ.
Ova dva brata me podsjećaju na nas dvojicu i na našu bratsku nerazdvojnost i ljubav. Potpuno ih razumijem. Stariji brat je prigrlio mlađeg i čuva ga. Ne razumijem zašto i ovo dijete mora biti s nama jer je po svemu vidljivo da je premlad da bi imao ikakve veze s ratom. Sva ova promišljanja o bratskoj ljubavi stopljena su u molitvu i stalna dozivanja Majke Božje i Isusa. Iza vrata se čuje nekakvo komešanje te prilična galama i žamor. Čuje se otvaranje vrata druge prostorije, koja je također puna ljudi, i čini se da su nekoga izveli jer glavnu riječ vodi Dule:
– Ujko, ideš lepo s nama!
– Nemojte me ubit’! Molim vas!
– Ma nećemo! Šta si lud! – počinje njegovo cerekanje, ali se priključuju i ostali.
– Skidaj se! ‘Ajde, bre, skidaj se! – čuje se kako ga udaraju dok Dule galami na njega da se skine.
– Brže malo! ‘Ajmo, sve, sve! Ma sve, bre, skidaj! – galami opet Dule i udara ga.
– Molim vas, nemojte me ubiti! Molim vas! – čovjek plače i moli za život, a mi se pogledavamo te u nevjerici i strahu odmahujemo glavama.
– Tako ujko! ‘Ajmo i gaće! Sve sam bre rek’o! Pička ti materina!
Opet udarci, a čovjek plače i stalno moli da ga ne ubiju. Svi mu se smiju, četnici, vojni policajci, a posebno u tom cerekanju prednjači ponosni Makedonac, vodnik koji nas ovdje čuva da ne preživimo. Ovo je mučno za slušati pa premda se sada molim, radije bih si pucao u čelo nego se skidao pred četnikom Duletom.
To skidanje ima posebne razloge u mržnji koja vlada među ovim krvnicima i taj čovjek proživljava nešto što je van svake ljudske pameti i dostojanstva. Tjeraju ga golog na kišu u dvorište i baš su ispod našeg prozora, tako da čujemo sve. Počeli su svoj krvavi ritual jer čovjek vrišti od boli, a krikovi se udaljavaju od nas, prema ogradi i mjestu gdje je zaklan starac. Urlici nam paraju uši i ne pomaže nam to što držimo ruke na njima. Glasovi sada dopiru s istog mjesta, što je znak da su se zaustavili i da ga tu muče. Vrištanje ne prestaje pa se pitam što li mu to rade, kako ga muče, jer traje dugo, predugo. Zašto si uopće postavljam takvo pitanje kad znam da ga masakriraju, a jadan čovjek doziva Boga i zapomaže. Krikovi i urlici se nakon nekog vremena pretvaraju u jaukanje i dozivanje majke, a ubrzo nakon toga začujemo dva kratka rafala iz „škorpiona“. Utihnulo je urlikanje i zapomaganje, nema ni glasa od našeg mučenika, a ja zahvaljujem Bogu što je njegova muka gotova. Glasovi četnika približavaju se prozoru, prolaze pokraj njega i ulaze u zgradu kod svog saveznika, vodnika Makedonca. Svi su dobro raspoloženi i smiju se, a Dule govori:
– Daj bre da nazdravimo! Još jedna ustaška pička manje!
Opet počinje cerekanje i smijanje kao dobrom vicu, raspoloženje iza tih vrata je veselo i pijano. Ne znam što se tu može slaviti. Bez obzira na svu mržnju, ovo je previše! To me podsjetilo na stare partizanske filmove koje sam gledao kao dijete, gdje su četnici bili prikazivani kao negativci i koljači, i tada sam znao razmišljati kako sam sretan što nisam rođen u vrijeme drugoga svjetskog rata. Nisam ni u snu mogao zamisliti da ću, četrdeset pet godina poslije, biti u njihovim rukama i vidjeti ih na djelu, samo što je ovo gore nego u ijednom filmu. Mi ovdje umiremo od straha, izgubljene nade za život, a iza vrata je prava zabava i fešta. Dule izvodi cijelu predstavu opisujući s ponosom detalje masakriranja: kako mu je odrezao prste, genitalije i izbo stražnjicu, a onda mu je Rale pucao u glavu da se više ne muči. Svi se smiju jer im je smiješna izjava o Ralinoj humanosti.
Nastavlja se…
