Smještaju me u neku odvojenu sobu za spavanje uz upozorenje da slučajno ne pokušavam bježati. Zatvaram oči i već je bio dan. Prvi put sam nakon dugo vremena spavao kao da se ništa nije dogodilo. Oko 10 sati ujutro pojavljuje se Ceran sa svojim TAM-ićem, izlazi iz kamiona mašući nekakvim papirićem.
Gleda u mene i kaže: „Imamo potvrdu. Upadaj u kamion i idemo što prije.“
Ne treba mi dva puta ponoviti. Pozdravljam se s domaćinima, uskačem u kamion i ponovno krećemo istom cestom kao i jučer. Bio je to običan papirić širine desetak centimetara otrgnut od papira A4 formata na kojemu je pisalo da mogu slobodno proći u selo Polje. Na dnu papirića nalazi se potpis i pečat SAO Krajine. Taj papirić mi je trebao spasiti glavu. Za trenutak smo na barikadi vojne policije. Opet poznata osoba i prolaz uz pozdrav sretan Vaskrs. Taj dan je, naime, bio pravoslavni Uskrs pa su svi bili manje službeni, a više u nekom prazničkom raspoloženju. Opet prolazimo poznatom cestom kraj moje kuće i približavamo se kavani Garinča. Ponovno idem prema slobodi pa mi je cijela ova cesta puno kraća i ljepša. Stalno me prati neizvjesnost o tome što će se dogoditi kada se pojavim s ovim komadićem papira. Što ako opet kažu da to nije dovoljno i da moram dobiti neku dozvolu.
Ovaj komadić papira izgleda kao dječji uradak.
Sam sebe tješim da nije bitna veličina i oblik tog papira, nego njegov sadržaj i činjenica tko ga je napisao. Pun strepnje dolazimo pred kavanu, izlazimo iz kamiona i srećemo iste one ljude od jučer.
„Gorane, opet ti.“
„Opet ja.“
„Jesi li sada nabavio potvrdu?“
„Jesam.“
Ceran vadi mali papirić iz džepa, daje mu u ruku uz riječi da bih od njihova zapovjednika sada trebao dobiti dozvolu za prolaz.
Šalju nekoga da ode do njegove kuće i da ga pozove.
„Ajde, popij jedan konjak“, obraća mi se vlasnik kavane.
„Možda više nećemo imati prilike.“
Šutim i pijem piće koje mi je ponuđeno kao da znam da je njegova rečenica pravo proročanstvo. To je stvarno bio naš zadnji susret. On je, nažalost, nedugo nakon toga poginuo. Popio sam jednu, a on sipa opet ništa ne pitajući. Pijem i drugu čašu. Kao da osjeća da će mi to olakšati ovo dugo iščekivanje. On je dosta stariji od mene. Bez obzira što smo se poznavali dugi niz godina, nikada nismo razgovarali na ovoj razini. Bio je vlasnik kavane, a ja dečko koji je tamo dolazio igrati bilijar ili kupiti sok. Sada sa mnom razgovara kao s nekim koga smatra ravnopravnim. Neobična mi je i čudna takva komunikacija jer su me posljednjih dana svi omalovažavali i doživljavali kao manje vrijednog čovjeka. Prolazi još dvadesetak minuta nakon čega se čovjek koji je otišao do zapovjednika vraća i kaže: „Rekao je komandir da možeš ići ako imaš potvrdu.“
Ne mogu vjerovati da je to sve. Sada slobodno mogu ići. Toliko muke da dođem do potvrde koju sada nitko nije ni pogledao. Za mene je to neopisivo dobra vijest kojoj sam se nadao, ali ju iskreno nisam očekivao. Do zadnjih barikada imam kilometar i pol koje sada moram prijeći sam i pješice jer me Ceran dalje ne želi voziti. Već prije mi je rekao da je tamo imao problema i da je napravio sve što je u njegovoj moći i da dalje ne želi ići. Naravno da bih volio da i on ide sa mnom i taj zadnji kilometar, ali čovjek je za mene napravio toliko toga da bi svako inzistiranje bilo bezobrazno s moje strane. Ovaj dio koji je ostao moram proći sam. Do barikade imam 15 do 20 minuta hoda i to mi ne predstavlja nikakav problem, ali bojim se da će me na tom putu netko opet zaustaviti i odvesti u neki drugi logor. Strah me je reakcije ljudi na liniji kada se sam pojavim s nekim komadićem papira. Veće su šanse da će ga poderati i na licu mjesta me ubiti, nego da će me na osnovu toga pustiti da prođem svojima. Strah me i od pomisli na liniju razgraničenja. Konačno mogu krenuti prema slobodi, a ja sada oklijevam.
U tome trenutku pred kavanu biciklom dolazi jedan čovjek po imenu Pero koji se prije rata družio s mojim bratom i puno puta je bio u našoj kući. Od svih prisutnih prilazi baš meni i pita me otkud ja ovdje i može li mi kako pomoći. Imam osjećaj kao da ga je sam Bog poslao.
Objašnjavam mu svoju situaciju: „Moram proći u Polje. Volio bih ako možeš sa mnom do linija razgraničenja. Tvoja riječ tamo ima veću težinu.“
„Može, ali samo do naših linija, a dalje ne idem“.
„Naravno“, odgovaram mu uz kiseo osmijeh na licu.
„Pričekaj nekoliko minuta“, odlazi nekoliko kuća dalje i vraća se s još jednim biciklom. U tom trenutku sam bio u nekom polusvjesnom stanju.
Kada bih sada mogao vratiti vrijeme i ovu staloženost, puno toga bih rekao Mirku Ceranu u znak zahvalnosti za sve što je za mene napravio, ali u tome trenutku sam mu pružio ruku i kratko rekao: „Hvala.“ Nisam znao da je to zadnji put da ga vidim.
Nakon mjesec dana od moga izlaska na radiju sam čuo pjesmu koja je opjevavala pogibiju Mirka Cerana. Poginuo je samo pet dana nakon što je meni sasvim sigurno spasio život. Žao mi je što je naš rastanak protekao tako kako je protekao.
Od tada pa sve do danas svaki dan se pomolim za njegovu dušu kako bih mu se barem malo odužio za moj novi početak koji mi je on tada omogućio. Nastavlja se…
1 komentar