Dani i dalje prolaze jedan za drugim bez pomaka. Povremeno nas posjete poznanici i donesu nam nešto hrane. Oni nas nisu mogli osloboditi jer je komandu u selu preuzela nepoznata vojska na čije odluke obični domaći ljudi nisu mogli utjecati.
Jednog dana dolaze po nas četvoricu i odvode nas do hrpe pijeska, nedaleko od logora. Daju nam dvije lopate, žicu i korištene vreće od umjetnog gnojiva. Naređuju nam da u njih trpamo pijesak i da ih nakon toga vežemo. Žica je od korištenja izmotana i jako debela te je s njom teško vezati najlonske vreće. Nemam nikakva kliješta i kada svežem jednu vreću motam žicu lijevo-desno kako bi se otkinula.
„Šta je Hiller, ne ide ti vezanje? Valjala bi ti žica da kopaš oči srpskoj djeci.“
Pokušavam se ne obazirati na njega i motam žicu lijevo pa desno kako bi se otkinula. Nakon što smo napunili pedesetak vreća, dovoze vojno vozilo u koje ih utovaramo.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Na podu vozila ima jako puno skorene krvi za koju kažu da je krv zarobljenika koje su upravo razmijenili. To mi je prvi put da vidim toliko ljudske krvi. Pitam se kakvi su to ljudi koji nisu mogli barem oprati kamion.
Nakon što utovaramo vreće, uskačem u vozilo pazeći da ne stanem na krv koju je teško izbjeći jer gotovo da i nema dijela poda koji nije umrljan krvlju. Ne uspijevam ju izbjeći, ali polako sjedam na jednu od vreća. Sjedaju i ostali. Gledam u krvavi otisak đona na podu kamiona. Kamion se kreće iz centra sela prema savskom nasipu.
Sjedimo u sanduku kamiona, a stražari stoje pored nas s puškama u rukama okićeni bombama koje vise s opasača.
Pokušavam dići pogled da vidim u kojem pravcu se krećemo. Uz cestu stoji jako puno ljudi. Neki su u uniformama, a neki u civilu. Gledam prema njima ne bi li vidio nekoga poznatog.
I oni gledaju u nas. Izgleda da smo im mi svojevrsna atrakcija. Ima jako puno žena.
Jedan od vojnika vidjevši da gledam u ljude, naređuje da oborim pogled i gledam u pod vozila. Saginjem glavu i gledam u krvavi dio poda koji viri ispod najlonskih vreća. Vozimo se svega nekoliko stotina metara nakon čega kamion usporava i na kraju se zaustavlja. Parkiraju ga ispod nasipa tako da nije vidljiv s druge strane Save, iz Hrvatske. Naređuju nam da istovarimo vreće i da ih nosimo na nasip. Istovaramo ih u paru. Vreće su umrljane krvlju. Jednu po jednu nosimo na nasip i slažemo ih kako bismo napravili bunker za stražu. Vreće su bile korištene pa su prilikom otvaranja na vrhu bile poderane i sada dosta kraće. Nakon vezivanja žicom izgledaju kao lopte, a ne vreće. Takve okruglaste i klizave od krvi teško ih je učvrstiti u visinu do jedan metar. Najlon jednostavno kliže jedan po drugom i svako malo se sruši ono što napravimo. Radim u paru s čovjekom koji ima intelektualnih poteškoća pa mi je mnogo teže. Ljuti su jer misle da namjerno pravimo bunker koji se u svakom trenutku može srušiti. Čujem repetiranje oružja i galamu: „Ako se samo još jednom sruši, sve ću vas strijeljati majku vam ustašku.“
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Svjestan prijetnje pokušavam čovjeku koji sa mnom slaže vreće reći kako da ih slaže da se više ne ruše. On ima mentalnih problema i do njega moje riječi jednostavno ne dopiru. I dalje stavlja vreće na svoj način, a ja na svoj, ali na sreću više se ne ruše. Sve to vrijeme iz Slavonskog Broda se kratkim rafalima puca prema nama pa se ni meni ne zadržava na nasipu. Nekako smo učvrstili bunker i naređuju nam da siđemo do kamiona. Ponovno sjedamo na krvavi pod kamiona i krećemo prema logoru. Toga dana bar na kratko osjećam dah slobode jer smo prvi put nakon desetak dana izišli iz logora. Koliko god izgledalo čudno, drago mi je što smo išli van.
Tu istu večer san nam prekida velika galama i zapomaganje. Čuju se glasovi ljudi koji ljutito psuju. Jedna osoba glasno zapomaže govoreći da je srpski vojnik. Otključavaju katanac i izvlače lanac. Vrata se otvaraju takvom silinom da udaraju u zid iza njih. Uz veliku buku na vratima, doslovno ga ubacuju u prostoriju i nastavljaju tući nogama i kundacima. Jedan od njih stalno ponavlja da je ubio Srbina što mu se ne može oprostiti. Cipelarenje se istim (ništa slabijim) intenzitetom nastavlja još sigurno pola sata. Mi smo u mračnom kutu prostorije sklupčani na jednom mjestu nastojeći što tiše disati. Neke od glasova prepoznajem, a neke prvi put čujem. Među njima su i oni što su nas tukli. Ovaj stalno ponavlja da je srpski vojnik pa mi ništa nije jasno, ali pretpostavljam da je nešto neuobičajeno. To mi daje nadu da će završiti s njim i da nas neće dirati.
U prostoriji je mrkli mrak tako da vidimo samo siluete na mjesečini koja dopire kroz prljavi prozor. Žao mi je jadnika, ali nikako mu ne mogu pomoći. Konačno ga prestaju tući, izlaze van i ostavljaju ga na miru.
„Nemoj da mu netko slučajno priđe. Završit će kao i on.“
Uz veliku buku i lupanje lanca na vratima, udaljavaju se šljunkovitom stazom. Jadnik se ne miče. Samo se čuje naše disanje i tiho stenjanje s druge strane prostorije. Stojimo nepomično još sigurno desetak minuta ne progovarajući ni riječ.
S njegove strane prostorije samo se čuje: „Dajte mi vode. Dajte mi vode. Dajte mi vode.“
Mi stojimo kao ukopani. Nitko od nas se ne smije pomaknuti jer ne znamo promatraju li nas. Ne znam koliko je vremena prošlo kada netko od nas progovara da ga više ne može slušati i da mu treba odnijeti vode. Jedan od nas prvi izlazi iz našega kuta i odnosi mu bocu u kojoj je možda pola litre vode. Ustajemo i mi ostali. Prislanja ju usnama, ali više vode curi sa strane nego u usta. Uz njega se ne smijemo puno zadržavati jer su nam više puta ponovili da mu ne prilazimo. Svjesni smo što bi se dogodilo s nama ako otkriju da mu pomažemo. Brzo se udaljavamo u svoj dio prostorije.
Legao sam, ali san na oči mi nikako ne dolazi. Po zvukovima znam da ni ostali ne mogu spavati. Osluškujem stenjanje koje dolazi iz velike prostorije i čini mi se da s vremenom postaje sve udaljenije. Pretpostavljam da se jadnik odvukao do kraja prostorije i legao na onaj krvavi madrac na kojemu nitko od nas ne želi ležati. On sigurno ne zna da je madrac natopljen krvlju, a i kada bi znao vjerojatno mu ne bi bilo bitno.
Prve zrake svjetlosti sve su nas probudili. Jadnika od sinoć konačno možemo i vidjeti. Stoji nekako nagnut u jednu stranu, vjerojatno od sinoć zadobivenih udaraca. Visok je i crn. Čovjek u tridesetim godinama. Na sebi ima vojnu uniformu srpske vojske i blatnjave čizme. Po tome zaključujem da je sinoć doveden iz rova. Lice mu je bradato i natečeno od udaraca. Znamo da nekako dijelimo sličnu sudbinu pa mu ipak prilazimo i započinjemo razgovor. Saznajemo da je stvarno srpski vojnik. Na liniji razgraničenja potukao se s prijateljem iz djetinjstva zbog previše alkohola. Po njegovim riječima završilo je tako da ga je on ubo nožem nakon čega je ovaj umro. Odmah su došli na liniju po njega, a ostatak smo i sami vidjeli. Još isto poslijepodne odveli su ga vojni policajci nakon čega ga više nismo vidjeli.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/uskrs-1992-u-logoru/
Prethodno: https://vilimbook.com/dobrovoljac/
