To vrijeme čekanja mi se čini kao cijela vječnost. Dok njih ispituju, dvojica vojnika detaljno pretresaju cijeli automobil vadeći ‘tapacirunge’ i zavirujući u svaki kutak. Gorljivo se nadam da u prtljažniku nije ostao ni jedan metak koji sam prevozio.
Ulazimo u unutrašnjost velike prostorije.
U toj istoj prostoriji sam nekada igrao stolni tenis i družio se sa svojim vršnjacima, a sada taj prostor izgleda potpuno drukčije.
Po cijeloj dužini prostorije se nalazi dugački stol prekriven crvenim stolnjakom. Na lijevoj strani prostorije nalaze se dva vojnička kreveta. Na jednom od njih sjedi vojnik s izuvenim čizmama koji se odmara. Na sredini stola sjedi čovjek u vojnoj košulji čija je kragna crna i prljava od dugog nošenja. Razmišljam u sebi kako je neuredan, a rat još nije ni počeo. Na njemu je nekoliko dana neobrijana brada.
Ispred njega se nalazi automatska puška i kapa titovka[1]. Na komadu papira nešto piše nakon čega iz futrole pričvršćene na čizmi izvlači nož, siječe komadić napisanog papira i daje ga čovjeku ispred sebe vraćajući nož ponovno u čizmu.
I njega poznajemo. To je čovjek koji živi u istom selu, ali on nas izgleda ne poznaje. To je već treći koji nas ne prepoznaje u istom danu.
Uvod u knjigu kroz “Predgovor knjizi”: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Opet postajem svjestan da se sve promijenilo i da sva logika dobrosusjedskih odnosa postaje prošlost u ovom vihoru zla koje se spremalo.
Sjedamo ispred njega za stol i odgovaramo na pitanja: Kako se zovemo? Što smo radili kod svoje kuće? Zašto do sada nismo otišli? Za koga radimo? Tko nam je veza s Hrvatskom?
Na svako postavljeno pitanje vojnik koji sjedi na krevetu cereka se uz podrugljive komentare.
Nakon sastavljanja kratkog zapisnika, oca i mene izvode van u dvorište gdje nas čuva vojnik s puškom dok brata zadržavaju u toj prostoriji na ispitivanju.
Za nekoliko minuta oca pozivaju u školu koja je bila u istom dvorištu kao i dom kulture. Ja i dalje ostajem u dvorištu s vojnikom koji me čuva.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Shvaćam da su nas razdvojili s namjerom da nas pojedinačno ispituju. Prilikom zarobljavanja u dvorištu kuće rekli smo da nemamo nikakvo oružje pa sam čvrsto odlučio ostati pri takvom iskazu. Promjenom iskaza mogao bih dovesti u opasnost i oca i brata. Siguran sam da i oni neće ništa priznati.
To vrijeme čekanja mi se čini kao cijela vječnost. Dok njih ispituju, dvojica vojnika detaljno pretresaju cijeli automobil vadeći tapacirunge[2] i zavirujući u svaki kutak. Gorljivo se nadam da u prtljažniku nije ostao ni jedan metak koji sam prevozio. U sebi se molim Bogu ne mrdajući usne kako me ne bi primijetili. Bože, pomozi nam da ništa ne pronađu. Ako pronađu samo jedan metak, u najmanju ruku ćemo dobiti batine i tko zna kako ćemo završiti. Pokušavam ne gledati na tu stranu i ne pokazivati zainteresiranost za njihov posao kako ne bi pomislili da nešto krijem. Nakon nekog vremena odmiču se od automobila i kažu kako u njemu nema ništa. Osjećam veliko olakšanje. Barem je nešto dobro u ovome groznom danu. To mi daje dodatnu snagu i osjećaj da mi ne mogu ništa.
Ne prestajem se moliti Bogu. Vojniku koji stoji pored mene i čuva me odavno je već dosadilo držati uperenu pušku te ju je spustio i nezainteresirano stoji pored mene.
Nakon nekog vremena iz škole izvode moga oca.
Ispod nosa mu vidim skorenu krv koja je već prestala curiti. Trese se od hladnoće, a vjerojatno i od straha zbog svega što nam se događa. Rano je proljeće, a nitko od njih dvojice na sebi nema jaknu jer su ih skinuli kada smo počeli raditi na traktoru. Ja sam imao tanku jeans jaknu koja je bila u automobilu prilikom zarobljavanja. Uspio sam ju obući izlazeći iz automobila.
Nedugo nakon toga iz mjesnog doma kulture izvode i moga brata. Izlazeći van, na licu punom straha vidim crvene tragove od brojnih šamara koje je dobio.
Zatim zovu mene.
Ulazim u učionicu i sjedam u prvu klupu. Sjedajući držim ruku na prsima kako bih osjetio križ krunice koja mi visi na vratu. Osjećam da me to smiruje i da mi daje snagu. Izdržat ću. Znam to sigurno ma što mi radili. Nasuprot meni, za profesorski stol sjeda neko vojno lice koje na ramenima ima dosta činova koje ja ne raspoznajem. Tresem se i imam osjećaj da sjedim u hladnjači. I ne pokušavam se smiriti kako se ne bih prestao tresti. Ako vidi da se plašim, lakše ću ga uvjeriti u ono što govorim.
Mirnim tonom progovara: „Tvoji su se opirali i bez veze su dobili batine, a na kraju su opet sve priznali. Ispričaj nam sve po redu da i tebe ne tučemo bez veze.“
Gledam ga i mirnim glasom mu kažem da ne znam što trebam govoriti, ali da ću rado reći sve što znam. Iznenadio sam se mirnoćom svoga glasa.
Slijedi naredba i niz pitanja: „Govori sve po redu! Gdje vam je oružje? Tko vam ga je dao?
Tko je glavni u Novom Selu? Kakvo oružje vi imate?“
Opet ga gledam i odgovaram: „Možete me tući koliko želite, ali mi oružje nemamo jer nam ga nitko nije dao. Ne znam tko je glavni u Novom Selu. Već mjesecima nisam tamo bio jer se do Novog Sela nije moglo proći.“
Vidjevši da ne govorim ono što želi, ustaje, naginje se prema meni i urla da će nas sve pobiti. Objema rukama trese stol koji se nalazi ispred mene.
U tom trenutku shvaćam da otac i brat ništa nisu rekli jer da jesu ne bi mu moja izjava ni trebala. Ponosan sam na njih i siguran da ću i ja izdržati. Nakon nekoliko dugih minuta u prostoriju dovode i moga oca i brata.
Zatim ulazi nekoliko drugih vojnika koji imaju činove, a ovaj im kaže: „Što ste ih ovdje i dovodili kada znate da mi nemamo zatvor? Vodite ih negdje dalje.“
„Gdje da ih vodimo?“ pitaju vojnici.
„Ne znam. Liješće, Podnovlje, bilo gdje“, odgovara.
Za Podnovlje prvi put čujem, a za Liješće sam dobro znao. Odmah mi na pamet pada reportaža s TV-a i paravojska koja je tamo bila prikazana. Mislim u sebi: Bože, samo ne Liješće. Otac se i dalje trese pa neko vojno lice koje nije obični vojnik naređuje jednom vojniku da mu donesu neku staru bundu kako bi se ogrnuo. Pogleda u drugog vojnika i naređuje mu: „Donesi i manjerku[3] da nešto pojedu. Tko zna kada će sljedeći put jesti.“ Donose manjerku, vade grah sipajući ga u tanjur. Na pamet mi pada pohana piletina koja nas čeka u Polju. Opet mislim na majku. Pitam se u kakvom je stanju. Već je poslijepodne i sada sigurno zna da se nešto loše dogodilo.
U tom trenutku nam je najmanje do hrane. Sva trojica smo svjesni da je vojnik u pravu i da ne znamo kada ćemo sljedeći put imati priliku jesti pa i bez teka uzimamo nekoliko zalogaja.
Sljedećih sat vremena provodimo u hladnoj učionici čekajući da se oni dogovore kamo će nas voditi. Gledamo jedan u drugoga ništa ne govoreći. Sva trojica smo svjesni da smo napravili glupost s nesagledivim posljedicama. Trudim se ostati pribran, ali kada pogledam u oca i brata na licu im vidim strah i zabrinutost koja se ne može sakriti. Nadam se da će se pojaviti čovjek koji nas je doveo ili neki drugi kojega poznamo i reći – Pustite ljude. Nitko poznat se ne pojavljuje. U jednom trenutku čujem kako spominju Podnovlje. Za mene je to bolji odabir i primam ga s olakšanjem. U prostoriju ulaze trojica vojnika s puškama i izvode nas van. U dvorištu stoji parkiran vojni kamion s ceradom.
„Upadaj unutra.“
Ulazimo i sjedamo na drvene klupe. Na jednoj strani sjedimo nas dvojica, a s druge strane sjedi moj otac. Između svakog od nas sjeda po jedan vojnik s otkočenim škorpionima.
Kamion kreće poznatom, asfaltiranom cestom prema selu Kolibe, a nakon kilometar – dva skreće na neki sporedni put.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/dolazak-u-logor-lijesce/
Prethodni dio: https://vilimbook.com/zarobljeni/
[1] titovka– naziv za vojničku kapu koju su nosili partizani, a kasnije pioniri i pripadnici JNA
[2] tapacirunge – unutrašnjost automobila
[3] manjerka – vojnička posuda s hermetičkim poklopcima za dopremu tople hrane na borbene položaje
2 komentara