Poštovani prijatelji, u ovim danima kada smo prisiljeni biti doma iskoristimo vrijeme za čitanje. Želja nam je tome doprinijeti pa ćemo svakodnevno objavljivati ulomke naših knjiga. Predstavljamo vam dijelove knjige “Ispovijest zarobljenika”, autora Gorana Hillera iz poglavlja “Zarobljavanje”. Autor, njegov brat i otac, uvjereni kako su sigurni, vraćaju se u svoje već okupirano selo Zborište i tu počinje drama njihova života.
Vukovar je već odavno bio pao. Iako nismo znali svu veličinu zločina koji se tamo dogodio, znali smo da ranjenici iz vukovarske bolnice nikada nisu razmijenjeni te smo slutili da su pobijeni. Osim toga ljudi koji su razmijenjeni svjedočili su o strašnim torturama kroz koje su prošli. Puno puta sam razmišljao o ovakvom scenariju i svaki put bi sam sebi rekao da me neće zarobiti živoga, nego da ću se na sve načine pokušati ili probiti iz obruča ili poginuti. Sada se događa upravo to, a ja nemam nikakav izbor. Oni su za razliku od nas naoružani do zuba i nalaze se svuda oko nas. Bombe su već skrivene i do njih ne možemo doći tako brzo. Osim toga one su fitiljače, a mi nemamo upaljač. Možda njih ima i više, samo ih u ovom trenutku ne vidimo. Brat i ja bi se još nekako možda i mogli spasiti bježeći, ali otac nema nikakve šanse. Ne možemo njega ostaviti. U glavi mi je tornado osjećaja. Kao da se nalazim u nekoj drugoj dimenziji. Ostvaruju se moje najcrnje slutnje. Sjetio sam se i reportaže iz Liješća i ljudi koje sam tamo vidio. Brat još uvijek ubrzano steže vijke kako bi što više prikrio bombe koje su u bloku mjenjača. Ova trojica se i dalje približavaju i sada su sasvim blizu, par koraka od nas. Prilaze nam s tri strane s uperenim puškama. Jednog od njih poznajem. Dobro je, pomislih. Možda će nam on pomoći i pružiti još jednu priliku za spas.
Uvod u knjigu kroz “Predgovor knjizi”: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Ne pomjerajući usne u sebi sam rekao: „Bože, pomozi nam.“
Prepoznajem susjeda Zorana koji je s mojim bratom često igrao nogomet. Zajedno su radili u istom poduzeću i poznavali su se još iz školskih dana.
„Dižite ruke u vazduh i mičite se tamo uz ogradu!“ viče jedan od njih.
Uz tu ogradu posađen je orah pod kojim smo ljeti često ručali. Sada stojimo pod tim istim orahom s rukama u zraku.
„Kako se zovete?“ pita onaj u vojnoj vesti.
Susjed koji nas poznaje samo šuti. Moj brat mu se obraća: „Zorane, pa ti nas poznaješ.“
On i dalje šuti. Ponovno nam se obraća onaj prvi: „Pitao sam kako se zovete?“ Odgovaramo mu sva trojica izgovarajući svoja imena i prezimena. Prvo otac, brat i na kraju ja.
Slijedi pitanje: „Što radite ovdje?“
„Ovo je naša kuća“, odgovaramo mu sva trojica.
„I ja sam imao kuću u Vukovaru pa su me istjerali iz nje, bagro jedna ustaška“, nastavlja.
Postavlja pitanja: „Gdje vam je oružje? Gdje je radio stanica?“
Odgovaramo mu da nemamo ništa od toga. Bombe! Sjetio sam se bombi. Sada mi tutnji u glavi kao da je jedna od njih eksplodirala. Ako ih nađu, gotovi smo. Dvojica od njih pretresaju garažu i pušnicu dok mi stojimo s rukama u zraku. Imam osjećaj da mi se kosa na glavi diže pri svakom prolasku pored traktora, ali nastojim gledati u jednu točku i praviti se da mi je svejedno.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Dok pretresaju dvorište, u glavi mi se vrti milijun sjećanja.
Sjećam se svih trenutaka provedenih u ovom dvorištu. Odrastajući ovdje, bilo ih je puno i uglavnom su bili ugodni za razliku od ovoga sada koji mi se činio kao noćna mora.
Nadam se da je noćna mora i da ću se trgnuti iz nekog ružnog sna. San ne prestaje i sve mi više sliči na zbilju. Sjećam se da mi je otac pričao kako su i njegova oca u Drugom svjetskom ratu zarobili upravo u istom ovom dvorištu. On je tada imao manje od jedne godine. Njegov otac se nikada nije vratio iz zarobljeništva i on ga nije ni upoznao. Valjda i nas neće pratiti ista sudbina. To bi bile tri generacije koje su stradale na isti način, od svojih susjeda. Razmišljam kako se moj djed osjećao prije 50 godina u istoj ovoj poziciji. Jako su drski i siguran sam da od puštanja na slobodu neće biti ništa.
Nakon što su pretresli dvorište i zgrade, pretresaju i nas. Ništa ne nalaze. Nisu pronašli bombe u traktoru.
„Marš u auto! Ti ćeš voziti“, jedan od njih se obraća mom bratu.
„Šta vas dvojica čekate? Ulaziteee!“ galameći se obraća i nama.
Sjedamo u naš automobil zajedno s vojnikom koji drži škorpion[1] uperen u nas. Susjed ostaje ondje, a mi krećemo.
„Vozi prema štabu,[2] u Zborište“, vojnik zapovijeda.
Automobil vozi moj brat. Otac sjedi pokraj njega dok vojnik i ja sjedimo otraga.
Pištolj drži uperen u potiljak mome bratu koji vozi automobil.
Srce mi lupa kao ludo i najradije bih iskočio iz automobila i počeo trčati, ali znam da je to nemoguće. Kroz glavu mi prolazi misao kako će majka reagirati kada shvati da se nećemo vratiti. Sjećam se i njezinih reakcija kada sam kasnio iz škole ili s igrališta. Sada je ostala sama s bolesnom bakom. Ostaje bez muža i dva sina. Kako će tek ovo preživjeti?
Vozimo se poznatom cestom i svakom minutom smo sve dublje u teritoriju koji nadziru Srbi. Prolazimo opet pokraj barikade između Novog Sela i Zborišta s koje su nas prije dvadesetak dana vratili. U sebi samo razmišljam kako smo glupi što smo nasjeli na ovakvu priču. Nismo trebali dolaziti, ali sada je kasno. Dao bih sve na svijetu da mogu vratiti vrijeme dva sata unatrag. Nikada više ne bih ponovio ovu glupost. Svakim kilometrom smo sve bliže centru sela u kojem se nalazi komanda[3].
Na cesti je sve više naoružane vojske. Na svakom koraku se vide vojna vozila i haubice[4]. Otkada se vojska počela doseljavati, nisam ni bio u centru sela pa nisam imao predodžbu koliko ih je. Vidjevši vojsku i njihovo oružje, shvaćam da nemamo nikakve šanse ukoliko počne rat znajući s kojim oružjem raspolažemo. Naši su bili presretni kada su vidjeli dvije stare puške koje smo im donijeli, a ovi ljudi imaju na raspolaganju svu ratnu tehniku koju je do tada imala JNA. Bio je to nevjerojatan sraz snage.
Nadam se da ću vidjeti nekoga poznatog i da će nam dati još jednu priliku da se izvučemo. Na cesti opet vidimo bratova drugog kuma koji je stajao na barikadi prije mjesec dana. Brat mu blica, ali on skreće pogled. U trenutku shvatiš da su se ljudi promijenili.
Osjećaj napuštenosti i ignoriranja koji sada osjećam nikada prije nisam osjetio. Prisjećam se fotografija i televizijskih snimaka izbjeglica iz Aljmaša u kojemu su govorili kako su im prvi susjedi ubijali članove obitelji. Mislili smo kako to nije normalno i da se nama ne može dogoditi. Moj otac je sa svima uvijek bio u prijateljskim odnosima i uvijek je govorio: „Ratovi su bili i prolazili, ali mi nikome nismo učinili ništa nažao pa nema razloga da nas netko dira.“
Sada shvaćam da je sve to demagogija i da ne misle svi ljudi tako. U to su me uvjerila već dvojica dobro poznatih ljudi koji su nas ignorirali u istom danu. Osjećam veliko razočaranje i očaj zbog nemoći da nešto učinim. Dolazimo do centra sela gdje se nalazi osnovna škola i dom kulture.
Sve je puno vojske.
Neke od tih ljudi sam viđao prije rata u svome selu. Zbog razlike u godinama nisam im znao imena, a puno njih nikada prije nisam vidio.
Naš automobil je bio slavonskobrodske registracije pa sam dolazak u selo izaziva veliku pozornost. Izvode nas iz automobila i vode prema domu kulture. Neki ljudi samo nijemo promatraju, a neki se cerekaju i dovikuju: „Pustite da ih ja ispitam. Pobij ustaška go…a.“
Pogledam oca i brata i po njihovu izrazu lica vidim da osjećaju sve ono što osjećam i ja. Sve više postajem svjestan opasnosti i ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazimo. Mi smo do sada samo čuvali stražu da nas netko ne napadne, a ovdje je bilo puno ljudi koji su se ozbiljno priredili za nadolazeće vrijeme. Nastavlja se: https://vilimbook.com/prvo-ispitivanje/
Prethodni dio: https://vilimbook.com/iscekivanje-zarobljavanja/
[1] škorpion – automatski pištolj M84
[2] štab – organ za upravljanje trupama koji pomaže komandantu sastava u ispunjavanju njegovih zadataka; glavni rukovodeći organ, vrhovno vodstvo
[3] komanda – vojno zapovjedništvo; kratka vojnička zapovijed koja se mora odmah izvršiti
[4] haubica – vrsta topničkog oruđa
