KNJIGA GORANA HILLERA: “ISPOVIJEST ZAROBLJENIKA”
POGLAVLJE: TRENUTAK ODLASKA
Jednoga smo dana idući u školu, u Bosanskom Brodu, naišli na barikadu[1] koja je bila postavljena dvjestotinjak metara prije škole, na samom izlazu iz grada.
Na cesti je stajalo vozilo i skupina ljudi u civilnoj odjeći, ali dobro naoružana. Rekli su nam da nema škole i da se dalje ne može prolaziti cestom, istočno od Bosanskog Broda gdje su bila sela s pretežito srpskim stanovništvom. Sutradan smo ponovno pokušali proći do škole, ali bez uspjeha.
Vraćajući se prema autobusnom kolodvoru, susreo sam još nekoliko kolega s kojima sam otišao na piće uz komentar da ima nešto dobro u ovoj gluposti jer barem ne moramo ići u školu. Tada još nismo ni slutili da je to bio zadnji put da sjedimo zajedno kao školske kolege i da se nakon ovoga trenutka neki od nas više nikada neće vidjeti.
Vratio sam se kući i u čudnom okruženju nastojao živjeti uobičajenim životom. Naivno sam mislio kako će ljudi ipak shvatiti da u ovom ratu ne bi bilo pobjednika. Nadao sam se kako će se političari ipak uspjeti dogovoriti te da će se izbjeći krvoproliće.
KNJIGU MOŽETE NARUČITI NA: https://vilimbook.com/narucite-knjigu-ispovijest-zarobljenika/
U tom kratkom razdoblju u kojem je vladala nestašica goriva, kave, deterdženta za rublje i drugih životno važnih proizvoda i namirnica prestali su prometovati i autobusi na svojim redovitim linijama.
Jedno je jutro, u veljači 1992. godine pred vrata naše kuće došla baka koja je živjela u istom selu nekoliko kilometara dalje. Imala je dogovoren pregled u bolnici, u pedesetak kilometara udaljenom Doboju. Kako autobusi nisu prometovali, nije imala kako otići na dogovoreni pregled. Iako je bila srpske nacionalnosti, za pomoć se obratila baš nama što u tom trenutku i nije bilo baš logično. Naglasila je da nema novca i da uslugu nije u mogućnosti platiti. Brat je imao automobil koji je vozio na plin koji se još i mogao kupiti te ju je pristao odvesti.
Nakon nekoliko dana pred kuću nam je došao nepoznat čovjek koji se predstavio kao njezin nećak. Živio je u Liješću, selu udaljenom dvadesetak kilometara od naše kuće. Došao je platiti uslugu koju smo napravili njegovoj tetki. Moj otac mu je odgovorio da nam je to susjeda i da takve usluge ne naplaćujemo, nego pomažemo ako možemo. Nepoznati čovjek se kratko zahvalio uz riječi da će možda doći vrijeme da nam se oduži i otišao.
UVOD U KNJIGU: https://vilimbook.com/uvod-u-knjigu-ispovijest-zarobljenika/
Bilo je vrijeme ni mira ni rata. Većina se srpskog stanovništva iselila iz Bosanskog Broda i otišla u sela koja su bila naseljena srpskim stanovništvom. Po noći se pucalo, a po danu bi sve umuknulo. Samo se po slabom prometu vozila na inače vrlo prometnoj cesti Bosanski Brod – Derventa vidjelo da nešto nije u redu. Tih dana više nismo ni spavali u kući, nego smo boravili u obližnjoj šumi. Tek ujutro bismo odlazili kući jer smo se bojali da će nas netko po noći napasti.
U tom razdoblju nisu se propuštale ni jedne vijesti. Obavezno smo gledali i RTV Sarajevo i HTV. Jednom je prilikom RTV Sarajevo objavila reportažu u selu Liješću, u općini Bosanski Brod na kojoj je prikazana milicija tzv. SAO Krajine. Gledao sam te ljude naoružane do zuba i slušao njihovu retoriku i razmišljanje u koje se mi nikako nismo uklapali. Odmah se vidjelo da su ti ljudi spremni na sve kako bi ispunili svoj naum. Sam sebi sam rekao da neću doći u ruke tim ljudima makar i po cijenu života.
Tada smo shvatili da pod svaku cijenu moramo izići iz sela u kojem smo živjeli.
Teško bolesna baka, koja je ležala u krevetu, za to nije htjela ni čuti. Ponavljala je da je njezino gotovo i da mi odemo, a nju ostavimo ondje da umre. Sličnog stava bila je i moja majka. Ona je pak govorila da je imanje stekla teškim radom i da ga ne misli ostaviti pa makar to značilo da će umrijeti.
Tih se dana u kući pričalo samo o tome hoćemo li i kako ćemo izići iz ovog okruženja.
PRETHODNI DIO: https://vilimbook.com/goran-hiller-ispovijest-zarobljenika/
Baka, otac i majka bili su izričito protiv odlaska što je bilo razumljivo. Znali su da se možemo oprostiti od svega ako jednom odemo iz kuće dok smo mi mlađi znali da je rat neizbježan.
Čuvši da je uklonjena barikada na cesti prema Bosanskom Brodu, brat Dražen i ja pokušali smo odvesti njegovu ženu i djecu u Novo Selo, susjedno selo, koje je uglavnom bilo naseljeno Hrvatima, a gdje su živjeli njezini roditelji i ostatak obitelji.
Došavši na samu barikadu, vidjeli smo njegova kolegu koji mu je prilikom ženidbe bio drugi kum i s kojim je do prije nekog vremena izlazio na zabave i aktivno se družio. Stajao je na barikadi obučen u uniformu JNA držeći u ruci puško-mitraljez.
Kada smo ga ugledali, obojica smo se razveselili misleći da će nas propustiti. Prepoznavši automobil, samo se okrenuo i poslao drugog kolegu koji nas je upitao kamo smo krenuli.
Brat mu je rekao kako smo pošli odvesti ženu i djecu kod njezinih roditelja, a dobili smo sljedeći odgovor: „Vraćaj se nazad. Moja žena i djeca su kod kuće pa zašto bi kod tebe bilo drukčije.“
Vratili smo se kući s još većom strepnjom i prespavali još nekoliko noći kod kuće. Nakon nekoliko dana na televiziji smo vidjeli da je barikada uklonjena i da se kroz nju može proći prema Novom Selu. Ovoga puta brat je pokušao sam i uspio je. Vratio se nakon sat vremena bez žene i djece. Tada nam se činilo da smo riješili jedan veliki problem, ali taj osjećaj trajao je samo nekoliko dana. Iako smo se prije rata aktivno družili sa svim susjedima, u zadnjim mjesecima kod nas nitko nije dolazio. Svi su nas izbjegavali i bojali nas se kao da smo zaraženi nekom čudnom bolešću.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/konacni-odlazak/
[1] barikada – utvrđenje, brana, zapreka (od vreća pijeska, kamenja…)
1 komentar